Božić
je
blagdan
kada
kršćani
slave
rođenje
Bogočovjeka
Isusa
Krista,
a
riječ
Božić,
kao
“mali
Bog”,
u
kršćanstvu
ima
značenja:
blagi
Bog,
dobri
Bog,
bliski
Bog
–
Bog
dostupan
i
pristupačan
čovjeku.

Kršćanski
svijet
slavi
rođenje
Isusa
Krista
od
davnina,
a
dan
Isusova
rođenja
smatrali
su
i
početkom
nove
godine.
U
razdoblju
obnovljenoga
Zapadnoga
Rimskog
Carstva
gotovo
u
cijeloj
Europi
na
Božić
je
bio
početak
nove
godine.

Dan
Isusova
rođenja
smatrao
se
početkom
nove
godine

Hrvatska
božićna
pjesma
“Narodi
nam
se
kralj
nebeski”
sa
stihom
“Na
tom
mladom
letu
veselimo
se”
upućuje
na
Božić
kao
prvi
dan
nove
godine.
Crkva
je
tek
1691.
prihvatila
1.
siječnja
kao
Novu
godinu.

Na
blagdan
Božića
od
5.
stoljeća
slave
se
tri
mise:
polnoćka,
zornica
ili
pastirska
misa
te
poldanjica.
Tijekom
polnoćke
i
zornice
čita
se
izvješće
o
događaju
Božića
s
njegovim
povijesnim
određenjem.
“I
Riječ
tijelom
postade
i
nastani
se
među
nama…”

Na
zornici
je
naglasak
na
evanđeoskom
izvješću
o
navještaju
pastirima,
a
na
poldanjici
Proslov
iz
Evanđelja
po
Ivanu:
“U
početku
bijaše
Riječ
i
Riječ
bijaše
u
Boga
i
Riječ
bijaše
Bog…”

Nakon
Božića
slijede
blagdani
Svetoga
Stjepana,
Svetog
Ivana,
Nevina
dječica
ili
Mladenci
te
Stara
godina.

Kao
kršćanski
blagdan,
Božić
se
u
svakom
narodu
obilježava
na
poseban
način
kao
dio
njegove
etnografske
baštine.

Otajstvo
Božića
odražava
se
u
hrvatskoj
književnosti
i
umjetnosti,
osobito
u
spletu
običaja
i
božićnim
pjesmama.
Pjesme
su
radosne
i
sadržajem
su
zapravo
prepjev
božićnog
evanđelja
i
kršćanskih
vjerskih
istina.

Božićna
pšenica,
badnjak
i
slama…

Do
danas
se
sačuvao
običaj
sijanja
u
posude
božićne
pšenice,
kao
simbola
obnove
života
i
plodnosti.
Na
blagdan
Sv.
Barbare
ili
Sv.
Lucije
sije
se
pšenica,
simbol
života
u
katolika.

Do
Božića
pšenica
naraste
i
ukrašava
božićni
stol,
a
tijekom
božićnog
vremena
stoji
pod
borom,
uz
jaslice
ili
u
kutu
sobe.
Pšenica
se
ovija
hrvatskom
trobojnicom,
a
nakon
Božića
se
daje
pticama
jer
se
ništa
iz
svetog
doba
ne
smije
baciti.

U
selima
su
danas
gotovo
nestali
običaji
unošenja
badnjaka
i
rasprostiranja
slame
pod
blagdanskim
stolom
u
predvečerje
Božića.

Badnjakom
se
naziva
jedan,
a
u
nekim
krajevima
i
tri
velika
panja
koja
se
unose
u
kuću
na
Badnju
noć
i
stavljaju
na
ognjište.
Tri
panja
simbol
su
Svetog
Trojstva,
a
njihovim
se
žarom
zapale
sve
svijeće
u
kući.

Slama
se
kao
znak
Božića
održala
znatno
duže
od
panjeva.
Trenutak
unošenja
slame
u
kuću,
što
je
obično
radio
glavar
kuće,
označavao
je
službeni
početak
proslave
Božića.

U
Hrvatskoj
se
do
1850.
nije
običavalo
kititi
božićno
drvce,
iako
je
taj
običaj
u
njemačkim
pokrajinama
živ
od
16.
stoljeća.