PODCAST VIŠE OD IGRE – BULEND BIŠČEVIĆ: Mora se dići kompletna država da bi u fudbalu nešto počelo mijenjati
Kad zijaniš od Sarajeva ne izlaziš nekoliko dana. Ali kad ih dobiješ, najviše sam volio otići na Slatko ćoše, naručiš kafu i rahatlokum naručiš i vidiš – pola onih radnji zamandaljeno
Na Grbavici će bez imalo razmišljanja za njega reći da je legenda. Bulend Buki Biščević misli da je mlad za takvu titulu, ali ako je to rekla raja s Grbavice, onda je to za njega zakon.
Nije mu sudbina mogla odrediti bolji životni put. Ali, šta drugo kad odrasteš kraj stadiona Željezničara. Kreni s rajom, pa u omladinski pogon s deSet godina, pa u seniore. U Klubu je bio cijelu deceniju, igrao desnog beka, odbranu.
Stručnjaci kažu bio je vrijedan igrač, trkač, dobar tehničar.
Nakon Želje na kratko prelazi na Cipar, u tamošnji Pafos, pa dobija poziv koji se ne odbija, za splitski Hajduk, gdje opet uz pomoć sjajne ekipe i trenera postaje dijelom legende. Godinu i pol igre u dresu Bilih bilo je dovoljno da zauvijek zavoli Split.
Poslije karijere mogao je kao i mnogi otvoriti kafanu, a on se suprotno mnogim mišljenjima vratio u školske klupe, tačnije u fakultetske aule. Danas radi posao koji voli, mladima općine Novo Sarajevo, ali i šire omogućava da vole sport, žive sport, iskoriste svoje talente.
O grupama za Svjetsko prvenstvo
Biščević: Fantastična grupa, ne znam da smo ikada imali „lakše“ protivnike, protivnike koji nama odgovaraju. Ne smijemo zaboraviti da imamo i Austriju, ne podcjenjujući ni ostale. Međutim, mene više brine ono što mi imamo, što nam je na raspolaganju i koliko će nam Džeko biti spreman, svjež i odmoran. Na kraju, nadam se da ovaj stručni štab, na čelu s mojim drugom Barbarezom, zna šta radi. Jer je jako bitan kvalitetan odabir igrača, a onda na osnovu toga uklopiti dobar tim. Nadam se da ovi momci mogu povratiti povjerenje sportske i šire javnosti, ljudi koji su zbog svega što nam se prethodno dešavalo, na neki način digli ruke od nogometa. Bog ili nešto drugo ti daje još jednu šansu, tako da sam optimista. Ipak, dese se da i neki totalni autsajderi, kao što je recimo San Marino, bljesnu ili trljaju ruke što su dobili nas. Ti novinski natpisi mogu biti i dvosmisleni, ali i da nas probude da shvatimo da više nismo ona reprezentacija koja je među prvih 50 nego tavorimo u međunarodnom fudbalu. Ne smijemo više dozvoliti da ikada budemo kanta za nabijanje. Ne govorim to samo zbog BiH nego i zbog pojedinih igrača. Sve se piše, sve su reference. To boli, pogotovo nas koji živimo za to da gledamo svoju reprezentaciju. Očigledno su svjesni, ne samo ljudi koji vode stručni štab, Savez, a pogotovo igrači da njima dobar rezultat diže rejting i cijenu.
Reprezentacija je pijaca gdje ćeš se bolje prodati
Biščević: Kriteriji su se promijenili. Sad je reprezentacija samo pijaca, odskočna daska gdje ćeš se dalje bolje prodati. S psihološke, emotivne strane, momci koji nose taj dres, trebaju znati da su prvo taj grb, ta država, ljudi koji ih dolaze gledati, a onda ide sve dalje. I treba znati da tim izbacuje pojedinca. To je vrlo jednostavno, a opet… Puno je tu stvari koje su u Savezu kolale. Ne mogu tvrditi, razne menadžerske agencije, mešetari dovlačili, prodavali. Neću da vjerujem u to, ali stvari koje su nam se dešavale.
Nije tu samo Vico
Biščević: Ma nije tu samo Vico (Zeljković, predsjednik NSBIH, op. aut,). U vrijeme kad sam ja igrao mi smo bili pioniri reprezentacije. Neću da kažem da je bilo pokušaja mešetarenja, ali kad imaš jedan tim ljudi ti nemaš prostora da uguraš. Mogao si jednog ili dvojicu, pa se nekad obije o glavu. Ne mogu taj svoj period porediti. Ali kako smo mi jedna čudna država gdje se sve dijeli na tri. Tako da nije samo Vico. I njega je neko doveo. Glasovima, ne samo te komponente. Ja sam prije četiri godine krenuo u tu priču, sa svojim drugom Almirom Turkovićem pokušao uključiti se. Nema ništa od protesta, već sistemski rješavati probleme. Ne rušiti. Krećem od sebe, nemaš ti ovdje ni interesa, ni od Želje ni od Sarajeva, ni od manjih klubova da se nešto krene. A treba krenuti od sebe. I očistiti prvo svoj prag. Govorim o kantonalnom savezu, pa na dalje. Malo se radi, puno se priča. Na žalost, neke političke strukture su se umiješale, osjetile svoje vizije. Nadam se ipak da će i Željo i Sarajevo predvoditi priču, od kantona, Federacije do Nogometnog saveza. Treba onda jedna šira, kritična masa čiji je interes boljitak fudbala. U prvom svom pokušaju, moja ekipa i ja nismo uspjeli. Došli smo do federalnog nivoa i osjetili smo da nemamo podršku, širi krug ljudi i ako se krene prema Savezu nema šanse. Tu su već veliki igrači, a grupa, bez obzira na naše reference, su nebitne. Tu su ipak malo jače sile. Mora više bh. klubova imati viziju.
Politika, interes i fudbal
Biščević: Svega ima tu. Treba sjesti i veliki igrači, politika s ciljem unapređenja kvaliteta bh. fudbala. Lijepo je što naprave Zrinjski i Borac. Ali, mene više bole loši rezultati i Želje i Sarajeva. A još više me boli da se ne sjećamo kad je kakva titula došla u grad. Sarajevo je finansijski stabilno, ali nema rezultata, Željo tavori. Šta je sa košarkaškim klubom Bosna? Sve je to jako malo, a do jučer su bili evropski giganti. Moraš pokazati kvalitet na terenu. Propusti sudija nas iritiraju. Kad su te negativne stvari kontinuitet, onda se time treba pozabaviti. I oni koji trebaju imati glas u Savezu, njih nema. Ovdje se mora dići nacija, kompletna država, da bi se nešto počelo mijenjati. Ne znam ko sjedi u upravama, dosta su mi nejasni načini kako ljudi tu dolaze, nekakvi konkursi, prijavljuju se, koji su kriteriji. Nije samo do uprava već i do skupština koje odlučuju o nečemu. I na kraju za sve treba imati rezultat kojeg mi na lokalnom nivou nemamo. Fudbalski klubovi su danas firme, koji trebaju kompletnu lepezu ljudi, stručnjaka. Prvi motiv je ljubav prema klubu, ali sve ostalo je znanje, vizija, strategija. Možda mijenjati i Zakon o sportu. Puno propusta imamo koje moramo ispraviti.
Umjesto za šank otišao na fakultet
Biščević: Poslije igračke karijere, na žalost sa 32, 33 godine, kad mi je otišlo koljeno imao sam pola godine težak period. Šta raditi dalje? Najlakše je otvoriti kafanu, restoran, u kojem ćeš ti biti najčešći gost. Nakon jednog perioda ostaješ i bez raje i bez kafane i bez porodice. Znam kako to ovdje ide. Skontao sam da moram nešto završiti kako bih krenuo dalje. To je bilo obrazovanje, fakultet. Pa prvo u Sarajevu na FASTO, pa u Mostaru nastavnički fakultet. Nisam to završavao na lijepe oči nego će i profesori i kolege potvrditi da sam se trudio. Stalno za Mostar, davati ispite, opet sjesti u klupe. Kao sinoć te gledaju na nekoj emisiji, a onda danas s tobom pišu ispit. Ponosim se što sam to završio. Možda sam htio i trenerski dio priče krenuti. Ali, skoro 19 godina profesionalnog života, nije me više to privlačilo. A u stvari, bio sam željan i kuće i djece i porodice. I sat vremena šuplje s rajom, da i ja idem na more u julu, avgustu, da i ja odem malo na skijanje. Da se ustabilim. Uvijek je bio neki režim – priprema, karantina, aviona, hotelskih soba… Razmišljao sam da sam privh 30 godina više spavao u hotelima nego u vlastitoj kući. I otišao sam drugim putem. Ostao sam vezan za sport.
Neću da budem samo jumbo plakat
Biščević: Malo sam zalutao u politici. Ali shvatio sam nakon par godina da sam u stvari jumbo plakat. Ušao sam ne znajući šta je politika. To je ipak dobro iskustvo. Ispekao sam zanat, skontao neke fore. I iskoristio i to i ušao u rad organa u općinskoj upravi. U to vrijeme malo se ulagalo u sport. Bili su bitni u predizbornoj kampanji, da se slikaju. Rekli su mi čitaj, akte, statute, prati sjednice Vijeća. I naučiš dosta. Na kraju skontaš da to više nije to. Izašao sam iz te priče prije mnogih koji su se isto bavili sportom. Rekao sam, ovo nije moj svijet. Naći ću svoje mjesto da ostavim neki trag. I onda sam u općini Novo Sarajevo došao u odjel za obrazovanje, kulturu i sport. Dobra i mlada ekipa. Ta priča o sporskoj općini, kultura na ulice, pozorište na kućnoj adresi, podrška brendovima…
Poslijeratna utakmica Hajduk – Partizan
Biščević: Nakon godinu dana na Kipru sam došao u Sarajevo, na pauzu sretnem Baku Sliškovića. On me pita jesi li slobodan, ja pitam za šta, kaže on za Hajduk. Sve smo završili u roku od mjesec dana. Tad je bila neka čistka u Hajduku, Štimac je bio sportski direktor, Baka trener. Bore se oni za prvo mjesto. Ja sam već spreman. I odemo u Tursku na pripreme. Tada dovedoše Niku, vratio se Ivan Leko, Stipe Pletikosa, Almir Turković, Džolonga, Blatnjak. To je već jaka ekipa. I malo po malo. Ali onda dođe ta Antalija. Igramo prvu prijateljsku utakmicu sa Partizanom. Bili i Švabo i Amar Osim. Prekrasni tereni. Turci su zabranili gledaoce. Čak je 150 policajaca bili na terenu, iza svakog žbuna. Mi smo odigrali tu utakmicu, dobili smo ih 1:0. Amar mi je prišao: Nisam znao da si ovako dobar. A Švabo je samo klimnuo. Nema on šta. I išaret je dovoljan. Na tim pripremama sam upoznao te igrače. Niko, Leko i ja smo provodili najviše vremena. Ta je ekipa rezultirala šampionskom titulom.
Jesu li ovo moje nogice?
Biščević: Izlazimo na utakmicu na Poljudu, pred 30 hiljada, utakmica protiv Vašaš. Tek tada vidiš šta je „školjka“ i taj huk. Nešto sam ja u sebi, brzi rabijesir. I ide to. I krene mene. Skontam ja Mađari jedva čekaju samo kući da idu. Ma jok, rekoh, sad ćemo ih nagaziti. Znači, mene je išla lopta, sam sam sebe iznenadio. Sve kontam, jesu li ovo moje nogice. Par pasova namjestio i go. Ma to gori. Ali, Baka je namazan, mijenja me deset minuta pred kraj. I izlazim i doživim aplauz, ljudi su ustali, sve gori.
Hej, Grbavice, rano ljuta
Biščević: Ja sam se nekad, prije rata, čudio navijačima Liverpoola. Kad su ljudi u transu. Onda se nama desi zlo od rata. I ta pjesma bude napisana. Svi ti ljudi od pisca, aranžera, s njima sam odrastao kao mala raja s Grbavice. Mjesto odrastanja i taj drugačiji zrak… Ta pjesma je imala drugačiji motiv, a ona je i moja životna priča. Ona je opšte prihvaćena. Od kako smo prvi put čuli. Pogotovo mi, koji smo izbjeglice u svom gradu. I u ratu sam na liniji gledao u tu Grbavicu, u svoju kuću. Užasno. Jako je teško tu emociju pretvoriti u tekstu, a oni su uspjeli. Ne moraš ni navijati na Želju ta pjesma diže adrenalin.
Kako sam poljubio policajca
Biščević: Čovjek se našao tu. Šala na stranu, to su moje kolege dojučerašnje iz rata. Ne znam ni ko je čovjek. Imao je onu kacigu. U tom trenutku ja bih sve ljubio. Tu godinu, to proljeće odigraš super, dođeš protiv Sarajeva, ne možeš hodati. I onda ta famozna 90 i neka minuta. Znaš kako kažu – Pehlivanović, Šopović, Zubanović… sve ostalo je istorija. Ta generacija i ta utakmica je izbacila Zubanovića u orbitu. I kad pogledaš svu tu generaciju Želje, osim Nermina Vazde i Alena Kurta, sve su to djeca Željine škole. I na drugoj strani je bilo isto. Draž je što smo bili rivali od malih nogu. Marisali smo se, malo je reći. Ali smo se van terena voljeli i cijenili. Kad zijaniš od Sarajeva ne izlaziš nekoliko dana. Ali kad ih dobiješ, najviše sam volio otići na Slatko ćoše, naručiš kafu i rahatlokum i vidiš – pola onih radnji zamandaljeno.
Cijeli podcast možete pogledati na našem YT kanalu:
The post PODCAST VIŠE OD IGRE – BULEND BIŠČEVIĆ: Mora se dići kompletna država da bi u fudbalu nešto počelo mijenjati appeared first on Interview.ba.