Nakon
krvavog
Badnjaka
1993.
u
Križančevom
selu,
gdje
je
masakrirano
i
ritualno
ubijeno
64
Hrvata
(većinom
civila),
u
Buhinim
kućama
je
9.
siječnja
1994.
godine na
još
monstruozniji
način
ubijeno
još
36
Hrvata,
27
civila
i
9
vojnika
HVO-a.

Tog
dana
u
napadu
muslimanskih
postrojbi,
u
kojima
je
bilo
i
stranih
plaćenika,
uglavnom
mudžahedina
koji
su,
nakon
što
su
‘završili’
misiju
u
BiH,
nastavili
svoje
zločine
diljem
svijeta,
u
Buhinim
kućama,
prigradskom
naselju
Viteza,
svirepo
je
ubijeno
je
36
Hrvata:
27
civila,
o
kojih
osmero
djece
i
četiri
žene
te
starci,
a
9
zarobljeno
je
i
ubijeno
vojnika
HVO-a.
Sve
se
to
događalo
na
kućnim
pragovima
i
u
dvorištima
Hrvata
koji
su
bili
u
svojim
kućama.

Danas
su
predstavnici
udruga
proisteklih
iz
rata,
predstavnici
političkog
i
društvenog
života
položili
vijence
na
Spomen
obilježju
poginulim
braniteljima.

Najmlađa
žrtva
dvogodišnji
Danijel
Grbavac

Najmlađa
žrtva
pokolja bio
je
dvogodišnji
dječak Danijel
Grbavac.
Hrvatski
branitelji
su
zarobljeni
i
masakrirani.
Identifikacija
koja
je
izvršena
mjesec
dana
kasnije
u
Vitezu,
u
veljači
1994.
godine,
najbolje
govori
o
kakvim
se
krvnicima
radilo
budući
da
su
tijela
hrvatskih
branitelja
izrezana
i
motornom
pilom
na
dva
dijela,
poput
tijela
ubijenog
Marka
Buhića.Prema
podacima
udruga
proisteklih
iz
Domovinskog
rata
HVO
Vitez,
u 316
dana
koliko
je
trajala
opsada
Viteza
od
strane
Armije
R
BiH,
ubijeno
je
653
Hrvata.

Osim
boli
za
ubijenima,
Hrvate
Viteza
i
BiH
boli
i
činjenica
da
za
taj
strašan
muslimanski
zločin
još
nitko
nije
odgovarao
pred
sudom
BiH.
Također
boli
i
to
što
taj
zločin
nad
Hrvatima
pojedini
hrvatski
mediji
namjerno
zaobilaze
i
o
njemu
ne
pišu,
ali
stalno
nameću
hrvatske
zločine
počinjene
nad
muslimanima.

Ono
što
je
najmonstruoznije
u
svemu
jeste
činjenica
kako
su
Buhine
kuće,
kao
i
Križančevo
selo,
mjesto
monstruoznih
zločina
za
koje
nitko
nije
nikada
odgovarao,
iako
se
znaju
i
izravni
počinitelji
i
nalogodavci,
kao
i
politički
pokrovitelji
iz
Sarajeva.

Obitelji žrtava
izgubile
su
povjerenje
u
institucije
BiH
da
će
procesuirati
bivše
pripadnike
Armije
RBiH
koji
su
odgovorni
za
taj
svirepi
zločin.

Kako
je
prije
par
godine
napisala
novinarka
Glorija
Lujanović,
zločin
u
Buhinim
kućama
je
samo
jedan
u
nizu
kampanje
zločina
tzv.
Armije
RBiH
u
Središnjoj
Bosni,
svireposti
njihovih
vojnika
i
činjenice
kako
nije
riječ
ni
o
kakvim
sporadičnim
incidentima,
nego
sasvim
sigurno,
organiziranom
planu
etničkog
čišćenja
Hrvata
iz
Središnje
Bosne
i
pretvaranja
tog
prostora
u
bošnjačko-muslimanski
što
su
snage
HVO-a,
iako
u
okruženju,
braneći
se
od
10
puta
snažnijeg
i
naoružanijeg
protivnika,
uspješno
zaustavile.

U
borbama
za
oslobađanje
Buhinih
Kuća
poginulo
je
još
9
pripadnika
HVO-a,
a
ranjeno
ih
je
više
desetaka.
U
završnim
borbama
za
oslobođenje
Buhinih
Kuća,
14.
veljače,
teško
je
ranjen
Josip
Plavčić
Đokac,
zapovjednik
III.
satnije
I.
bojne
„Viteške“
brigade
HVO-a.
Dan
poslije,
15.
veljače,
preminuo
je
u
Franjevačkoj
crkvi
–
bolnici
„Dr.
fra
Mato
Nikolić“
u
Novoj
Biloj.