Ustaše koji su ostali na području Hercegovine nakon poraza NDH organizirali su se vojno i politički te su utemeljili Prvi hercegovački ustaško-križarski zdrug pod zapovjedništvom ustaškoga satnika Bože Mandića
U historiografiji dosad nije objavljena cjelovita sinteza o jatacima protukomunističke gerile u Hercegovini u poraću Drugoga svjetskog rata. To se promijenilo upravo ovih dana, kad je u nakladi zagrebačkog nakladnika Despot infinitusa objavljena nova knjiga povjesničara dr. sc. Hrvoja Mandića pod naslovom “Rat nakon rata 1945.-1951.” i u podnaslovu “Kazneni progoni jataka protukomunističke gerile u Hercegovini”. Ukratko, knjiga donosi prikaz djelovanja komunističkog represivnog aparata protiv jataka koji su pomagali pripadnicima hrvatske protukomunističke gerile. Kako navodi Mandić, zauzdavanjem jataka slomljena je kralježnica otpora pripadnika navedene gerile i okončan je proces uspostave komunističke vlasti u Hercegovini. Ono što daje dodatnu simboliku i značaj komunističkom otporu je činjenica da su srž jataka činile žene, odnosno majke kojima su supruzi i sinovi ubijeni kao pripadnici Oružanih snaga NDH na Bleiburgu i križnome putu, te djevojke pripadnika protukomunističke gerile koji su se skrivali u planinama i šumama, kao i njihove sestre. Knjiga tako iznosi brojna potresna svjedočenja jatakinja koje su na okrutan način bile mučene u komunističkim zatvorima poput Ćelovine (zatvor Okružnog suda u Mostaru) i Kazneno-popravnog doma Zenica (KPD), a neke su bile i ubijene.

Težački život hercegovačkih majki u vrijeme rata kada su muškarci poslani na bojište. BiH – AŽSUBDMŠB, Zbirka fotografija fra Brune Adamčika 1943.-1944. | Ustupljena fotografija 

Knjiga je gotovo u cijelosti nastala na arhivskome gradivu, dosad neobrađenu i nekorištenu u historiografskim istraživanjima. Riječ je o Arhivu Društva hrvatskih političkih zatvorenika Herceg-Bosne koji je na inicijativu predsjednika Zvonimira Mucića (1933. – 2020.) dodijeljen 2014. godine u digitalnu obliku Arhivu Hrvatskoga dokumentacijskoga centra Domovinskog rata u Bosni i Hercegovini sa sjedištem u Mostaru. Riječ je o arhivskome gradivu koje sadrži nekoliko serija, a riječ je o dosjeima hrvatskih političkih uznika s prostora Herceg-Bosne koji su arhivirani po hrvatskim općinama u kojima je djelovalo Društvo hrvatskih političkih zatvorenika Herceg-Bosne: Mostar, Široki Brijeg, Čitluk, Čapljina, Grude, Ljubuški, Posušje, Tomislavgrad i Livno. Uočljivo je kako nedostaju mnoga mjesta većinski naseljena hrvatskim stanovništvom, poglavito na prostoru “istočne Hercegovine”. Serija Čapljina navedenoga arhivskog fonda nije u cijelosti potpuna jer nedostaje više od osamsto četrdeset dosjea, a za potrebe istraživanja obrađena su politički zatvorenici, odnosno jataci, koji je osudila Komunistička partije Jugoslavije (KPJ) na vremenite kazne od 1945. do 1952. godine. Velika većina političkih zatvorenika iz Čapljine, Stoca i Neuma osuđena je u kasnijemu razdoblju, od 1960-ih, 1970-ih i 1980-ih, na vremenske kazne, a ti dosjei nisu obrađeni za potrebe ovoga istraživanja.

Riječ jatak (tur. yatak: postelja, ležaj) označava osobu koja se u doba osmanlijske vladavine na prostoru jugoistočne Europe i južnoslavenskim krajevima skrbila za hajduke tako što im je davala hranu i pružala utočište u jesen i zimu. Prema osmanlijskomu i komunističkomu represivnom aparatu ta osoba, u prenesenu značenju, pomagač je u nečasnim poslovima “jatak” ili modernim rječnikom “terorist”. Jataci su se pojavljivali na prostoru bivše Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Srbije u područjima gdje su djelovale organizirane protukomunističke gerile. Tako su na području Gospića, Koprivnice, Podravine i mnogih drugih područja zabilježene organizirane skupine protukomunističke gerile koje su imale podršku lokalnoga hrvatskog stanovništva, odnosno jataka. Jugoslavenski represivni sustav navodi da je mnogo osoba “jatakovalo s odmetničkim grupama i bunkerašima, jer je toga bilo mnogo, a o tome ne postoji sada nikakvih evidencija. Nije čak moguće iznijeti ni približan broj jataka radi toga, što su pojedina sela odmah poslijeratnih godina masovno podržavala križare”.

Komunističke vlasti poduzimale su različite akcije koje nisu uvijek urodile željenim plodom, a taj je relativni neuspjeh onda odražen kao represija na hrvatsko stanovništvo koje je suđeno, zatvarano, iseljavano i ubijano pod optužbom da su križarski jataci. Naravno, postoji i mogućnost da je tadašnja vlast tražila valjan izgovor za represiju i osvetu prema Hrvatima, a izgovor da su suradnici bandita u šumi činio se vrlo vjerodostojan pred širom, ali i međunarodnom javnosti.

Mandić upozorava da je istraživačka tematika djelovanja jataka protukomunističke gerile na teritoriju Hercegovine posebno zanimljiva jer ukazuje na koji je način i preko kojih sredstava represije uspostavljana revolucionarna komunistička vlast. Okončanjem Mostarske operacije od 5. veljače do 5. ožujka 1945. Jugoslavenska armija (JA) je u potpunosti operativno ovladala teritorijem Hercegovine, ali nije do kraja uspostavila “narodnu”, odnosno komunističku vlast. Uspostava komunističke vlasti trajala je punih šest godina, od 1945. do 1951., odnosno do trenutka kada je ubijen posljednji pripadnik hrvatske protukomunističke gerile.

Mandić piše: “Pripadnici protukomunističke gerile, u narodu poznate kao škripari ili križari, bili su pripadnici poraženih oružanih snaga NDH koji su se odbili predati komunističkim vlastima u poraću. Zbog kaznenih ekspedicija tajne policije KPJ sve su teže mogli opstajati u blizini svojih kuća, pa su se skrivali u planinskim područjima Vrana, Ljubuše i Čvrsnice. Komunističke vlasti amnestijom su pozivale sve one koji su se od nje odmetnuli, a nisu počinili zločine na povratku kućama, uz jamstvo da ih neće kazneno goniti. Oko 150 pripadnika širokobriješke protukomunističke gerile odbilo je amnestiju u kolovozu 1945. jer je zapovjednik Božo Mandić to izričito zabranio. U lipnju 1946. organizirali su se vojno i politički te su utemeljili Prvi hercegovački ustaško-križarski zdrug pod zapovjedništvom ustaškoga satnika Bože Mandića. Navedeni zdrug bio je ustrojen od četiri bojne, a svaka od njih imala je po dvije satnije. Politički cilj križara bio je rušenje komunizma zbog zločina koje su partizani počinili nad Hrvatima pred kraj Drugoga svjetskog rata i nakon njegova završetka. Kako je vrijeme odmicalo, KPJ je uvodio sve nemilosrdnije metode uništenja širokobriješke protukomunističke gerile. Neke od metoda bile su fizičko, ekonomsko i psihičko maltretiranje obitelji pojedinih pripadnika te gerile te prisilna preseljavanja njihovih obitelji. Takve metode izazvale su niz reakcija vodstva Prvoga hercegovačkog ustaško-križarskog zdruga prema Sreskomu komitetu u Širokome Brijegu. U nekoliko kaznenih ekspedicija Udbe ubijena je većina pripadnika širokobriješke protukomunističke gerile. Na brdu Mosoru iznad Širokoga Brijega agenti Udbe su pod vodstvom Teufika Selimovića Buđonija 18. rujna 1946. pobili desetoricu križara kojima je na čelu bio Marijofil Mandić. Nekoliko mjeseci poslije toga, točnije 29. siječnja, uz pomoć bivšega gerilca Ivana Lasića agenti Udbe ubili su zapovjednika Božu Mandića na Čvrsnici. Benedikt Benko Penavić oduzeo si je život 11. prosinca u Bogodolu jer je bio opkoljen agentima Udbe, KNOJ-a i JA. Agenti Udbe likvidirali su Vinka Škrobu 1948. kod Ugrovače, na prostoru Visoke Glavice. Također su 1947. uhitili znatan broj pripadnika Prvoga hercegovačkog ustaško-križarskog zdruga. U sudskome procesu u predmetu Vinko Pavković i ostali, na Okružnome sudu u Mostaru šestorica pripadnika širokobriješke protukomunističke gerile osuđena su na smrtnu kaznu strijeljanjem 4. kolovoza 1948., dok su 23 osuđene osobe, među kojima su i jataci iz Širokoga Brijega, dobile kaznu od ukupno 232 godine robijanja u Kazneno-popravnome domu Zenica i u mostarskoj Ćelovini. Presudom su gotovo okončani progoni i pokolji pripadnika širokobriješke protukomunističke gerile. Posljednje skupine likvidirane su 1951. na prostoru Širokoga Brijega.”

Prema Mandićevim istraživanjima, jataci su suđeni i osuđivani na Okružnome sudu u Mostaru po Zakonu o kaznenim djelima protiv naroda i države. Privremena narodna skupština Demokratske Federativne Jugoslavije donijela je Zakon o kaznenim djelima protiv naroda i države. Ivan Ribar, predsjednik Predsjedništva Privremene narodne skupštine Demokratske Federativne Jugoslavije, potpisao je 25. kolovoza 1945. u Beogradu Zakon o kaznenim djelima protiv naroda i države koji se sastoji od 21 člana.

U Knjizi su navedeni i neki iskazi s ispitivanja i suđenja. Anka Zekić, rođena 19. ožujka 1909. u Ostrošcu u Jablanici, kaznu je izdržavala u KPD-u Zenica i Ćelovini od 6. listopada 1945. do 6. listopada 1949. Osuđena je da je kolovoza 1945. pa do njezina kažnjavanja organizirala i prikupljala pomoć za pripadnike protukomunističke gerile u sjeverozapadnoj Hercegovini, prikupljala i davala priloge, pisaći pribor, cigarete, rublje i slala u šumu gerili.

Logor KPD Zenica | Ustuplejna fotografija 

Marija Jurić Šarić (Jure) rođena 1924. u Ostrošcu u kotaru Konjic optužena je jer je neustanovljenog dana rujna 1945. godine predala pripadnicima protukomunističke gerile aparat za brijanje, žilete, pet kutija cigareta, a izvezla 26 komada ustaško-križarskih znački od kojih je deset poslala pripadnicima protukomunističke gerile. Prikupila je rublje i sapun od Ane Zekić i pomoć predala pripadnicima protukomunističke gerile po posrednici Anđi Jukić. Marija Jurić Šarić je presudom Vojnog suda 29. udarne divizije Jugoslavenske armije od 29. prosinca 1945. osuđena na smrt strijeljanjem.

Na planini Ljubuši, prema svjedočenju Ilije Ljubića, Matković, stalno nastanjen u Jesikovici na Ljubuši, s kućom u Crnim Lokvama i Rami, bio je odani jatak Stipanu Brekalu “Dusparušiću”. Matković je bio Brekalov zet. Vid Skoko, rodom iz Rasna, ali s kolibom na Ljubuši, također je bio odani jatak u Rami te je cijelo vrijeme opskrbljivao pripadnike protukomunističke gerile hranom. Stanko Ćavar navodi da ih je na planini Ljubuši hranio jatak Šimun Šoljić i njegova obitelj Šoljić. Ilija Ljubić ističe kako su braća Ante i Bože Šoljić s Ljubuše pripremala brašno za pripadnike protukomunističke gerile.

Prema dostupnim arhivskim izvorima, komunističke vlasti su od 1945. do 1951. godine osudile u montiranim sudskim procesima brojne jataka iz različitih mjesta. Ukupni podaci su sljedeći: Čapljina: 18 jataka na zatvorske kazne od 70 godina i dva mjeseca, među kojima osam žena. Čitluk: 50 jataka na zatvorske kazne od 126 godina, među kojima 26 žena. Grude: 22 jataka na zatvorske kazne od 39 godina, među kojima osam žena. Jablanica: 2 jatakinje na zatvorske kazne od 5 godina i šest mjeseci. Konjic: 24 jataka na zatvorske kazne od 48 godina i šest mjeseci, među kojima 15 jatakinja. Kupres: 3 jataka na zatvorske kazne od 4 godine i četiri mjeseca, među kojima jedna žena. Livno: 21 jatak na zatvorske kazne od 41 godine i dva mjeseca, među kojima pet žena. Ljubuški: 43 jataka na zatvorske kazne od 108 godina, među kojima 11 žena. Mostar: 126 jataka na zatvorske kazne od 215 godina, među kojima ukupno 81 žena. Neum: 4 jataka na zatvorske kazne od 12 godina, među kojima dvije žene. Posušje: 29 jataka na zatvorske kazne od 44 godine, među kojima 14 žena. Rama: 11 jataka na zatvorske kazne od 19 godina i četiri mjeseca. Stolac: 14 jataka na zatvorske kazne od 33 godine, među kojima osam žena. Široki Brijeg: 152 jataka na zatvorske kazne od 268 godina i četiri mjeseca, među kojima ukupno 70 žena. Tomislavgrad: 13 jataka na zatvorske kazne od 24 godine i sedam mjeseci, među kojima sedam žena.

Hercegovačka obitelj, negdje u Širokom Brijegu. BiH – AŽSUBDMŠB, Zbirka fotografija fra Brune Adamčika 1943.-1944.| Ustupljena fotografija 

Svi ovi jataci bili su zatvoreni u raznim zatvorima, uključujući KPD Zenica, KPD Sarajevo, Kupres, Travnik, Stolac, Foču, mostarsku Ćelovinu, kao i druge manje poznate komunističke kazamate. “Represivne mjere koje je komunistička vlast poduzimala u poratnom razdoblju u Hercegovini najviše su utjecale na civilno stanovništvo, posebno na hrvatske žene. U istočnom dijelu Hercegovine, tijekom rata i poraća, ubijeno je, stradalo ili umrlo od ratnih posljedica i teških uvjeta života u izbjeglištvu 684 djece mlađe od 15 godina i 817 žena hrvatske nacionalnosti. Mnoge od njih ubili su pripadnici Ozne, Udbe ili komunističke milicije u potrazi za škriparima.

Autor je inače izvrsno upućen u ovu problematiku. Naime, rodom je iz Mostara, a u Zagrebu je stekao naziv magistra povijesti i magistra nastave povijesti 2011. godine, da bi doktorirao 2020. s temom “Hercegovačka franjevačka provincija u Drugom svjetskom ratu i poraću” kod mentora dr. sc. Marija Jareba, što je kasnio ukoričio u istoimenoj knjizi na hrvatskom i engleskom jeziku. Na Hrvatskom institutu za povijest 2021. izabran je u znanstveno zvanje znanstvenog suradnika u polju povijesti, a 2022. na Sveučilištu Josipa Juraja Strossmayera u Osijeku izabran je u naslovno nastavno znanstveno zvanje docenta. Angažiran je kao vanjski suradnik predmetni nastavnik na Hrvatskom katoličkom sveučilištu, Odjelu za povijest, na predmetima iz povijesti i pedagogije te na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru na Sigurnosnim i međunarodnim studijima. U središtu njegova istraživanja su vojna povijest Drugoga svjetskog rata, hrvatska crkvena povijest u Drugom svjetskom ratu i poraću te Domovinski rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Objava Knjiga “Rat nakon rata”: ustašama koji su se skrivali pomagale su žene pojavila se prvi puta na Ljubuški na dlanu.