Slova, riječi, sintagme, rečenice, samo su neki od mnogih pojmova vezanih uz jezik, komunikacijski sustav koji nam svakodnevno olakšava komuniciranje. Učimo ga od malih nogu, usavršavamo ga, prenosimo na brojne generacije, s njim se rađamo i s njim umiremo. Zovemo ga materinski jezik jer je to prvi jezik koji učimo u svojoj obitelji, jezik kojim se predstavljamo i postajemo dionici društva. Međutim, govorimo li ispravno naš materinski jezik i gdje je njegovo mjesto u društvu i medijima danas? Kako bismo podsjetili na njegovu važnost, kao čuvara našeg kulturnog naslijeđa, razgovarali smo s Ljubušankom Emilijom Pavićević, magistricom hrvatskog jezika i književnosti i latinskog jezika i rimske književnosti.

Uloga medija nije samo informativna i zabavna, nego bi trebali djelovati i obrazovno. Upravo jezik medija većina čitatelja/slušatelja/gledatelja smatra jezično uzornim. Što mislite, služe li mediji u BiH kao uzor recipijentima?

Živimo u svijetu u kojemu sveprisutnost medija znatno utječe na naš život. Svakodnevno se susrećemo s različitim vrstama medija počevši od tiskanih do elektroničkih medija. Obrazovna uloga medija zaista je jedna od temeljnih, a trebali bi je imati isključivo iz razloga što je utjecaj medija na čovjeka danas velik. Jednostavno, oni su „žila kucavica“ jednog društva. Često ćete čuti: „Pa onaj novinar je tako rekao“; „Pročitala sam to na super portalu“… i slično, jer su mediji kao sredstva masovnoga, odnosno društvenog komuniciranja stavljeni (a i sve češće doživljeni) kao uzor svima koji čitaju, slušaju ili gledaju. Smatram da oni uistinu služe kao uzor recipijentima, no da svakako treba staviti naglasak na njihovu odgojno-obrazovnu ulogu, poglavito u zemlji kakva je Bosna i Hercegovina, s time što je uočljivo kako se ova funkcija u nekim segmentima gubi zbog prenošenja neistinitih i može se reći neprovjerenih informacija. Mediji bi trebali biti prenositelji točnih, istinitih i konkretnih informacija, pa i s ciljem razvijanja svjesnosti o medijskoj odgovornosti.

S obzirom na utvrđen visok stupanj jezično-obrazovne uloge, ali i potrebe da dopre do recipijenata svih obrazovnih, ekonomskih i dobnih struktura, jezik i govor kreatora publicističkoga diskursa trebao bi odgovarati zahtjevima strogih normi standardnoga jezika i ne bi smio sužavati normativnost jezika. (Silić, 2006.).

Neki potpuno pogrešni jezični oblici već su se ustalili u našem društvu. Koje su najčešće pogreške na koje nailazite u tiskanim i elektroničkim medijima?

Da, mnogo je pogrešnih oblika koji su postali dio svakodnevnog izražavanja i pisanja. Neki od oblika koji se sve češće koriste pogrešno jesu oblici povratnih glagola, uporaba padežnih oblika, pisanje čestice „li“, zatim korištenje riječi iz drugih jezika unutar rečenice u pogrešnom značenju, npr. riječi put (lat. via) koja ne označava cilj kretanja, nego put kojim se ide. Jedna od čestih pogrešaka koje možemo čuti je i korištenje „ispred“ i „uime“. „Ispred“ je prijedlog koji označuje da tko ili što dospijeva s prednje strane koga ili čega ili da se što nalazi ili kreće s prednje strane koga ili čega. Nije ga dobro upotrebljavati u apstraktnome značenju. U tome značenju u hrvatskome standardnom jeziku treba upotrebljavati prijedlog „uime“. Umjesto govoriti „ispred škole“, treba govoriti „uime škole“.

Također, u medijima ćemo često čuti brojne pleonazme koji su predmet rasprave brojnih jezikoslovaca, a riječ pleonazam (kasnolat. pleonasmus < grč. πλεονασμός: preobilje)  znači suvišak, preobilje i označava nepotrebno gomilanje istoznačnih riječi. Tako ćemo često pročitati „mala sitnica“, „čak štoviše“, „no međutim“ i slično. Važno je napomenuti da je u književnim djelima česta uporaba pleonazma kao stilske figure da bi se pojačao intenzitet onoga što pisac želi reći i time je u tim slučajevima njihova uloga opravdana.

Osim rečenoga, česta i ružna pogreška jest korištenje pasiva, kojega hrvatski jezik jednostavno „ne trpi“. Primjerice, možemo pročitati kako je neki zakon „donesen od strane ministarstva“, a zapravo bi se trebalo reći u aktivu – da je „ministarstvo donijelo zakon”.

S obzirom na Vaše iskustvo u području obrazovanja, s kakvim jezičnim kompetencijama dolaze učenici u srednje škole?

Iako je jezična kultura još uvijek dobro razvijena, česta pojava kod učenika u srednjim školama jest korištenje tuđica i skraćenica, počevši od onih preuzetih iz engleskog jezika do skraćivanja oblika u hrvatskom jeziku, poput msm, bff, vt, poz/pozy što zapravo ukazuje na nesigurnost u korištenju ispravnih jezičnih oblika i pribjegavanje skraćenicama koje često nisu ispravne. Donekle je korištenje što manjeg broja riječi postao trend zbog čega smatram da je važno još u osnovnoj školi učenike poticati na pravilno izražavanje koje će vremenom poboljšavati jezične kompetencije.

Po Vašem mišljenju, zapuštaju li visokoškolske ustanove izražavanje na hrvatskom jeziku, a prednost daju stranim jezicima?

Ono što je postalo neizbježno i na neki način je prepoznatljivost društva jest poticanje učenja stranih jezika. Visokoškolske ustanove kao takve moraju biti otvorene prema poticanju višejezičnosti, no uvijek treba imati na umu činjenicu da je za učenje stranih jezika temelj materinski jezik pa bi stoga najispravnije bilo uvođenje stranih jezika nakon procjene usvojenosti materinskog jezika te stvaranje korelacija između jezičnih sustava. Na koncu, jezik je zrcalo identiteta jednog naroda, jezik nas vodi putem očuvanja kulture, tradicije i baštine jednog naroda.

Smatrate li da u javnim institucijama ne bi trebale raditi osobe koje ne vladaju hrvatskim standardnim jezikom?

Javne institucije su na neki način odraz društva i sustava te bi nadasve ispravno bilo da u njima rade osobe koje imaju razvijene jezične kompetencije, vladaju jezičnim pojmovima i hrvatskim standardnim jezikom. Ako se, primjerice, za djelatnike zaposlene u hotelima traži da znaju jedan strani jezik jer time šalju gostima poruku o „razini hotela“, onda bi se od ljudi zaposlenih u javnim institucijama trebalo u najmanju ruku očekivati da izvrsno vladaju svojim materinskim jezikom.

Kako podignuti razinu svijesti o pravilnome pisanju i govorenju u prostoru javne komunikacije?

Prostor javne komunikacije možemo okarakterizirati kao veoma kompleksan prostor koji je svakodnevno izložen promjenama i novim trendovima. I ako malo razmislimo, svi volimo pročitati ili čuti nešto što je lijepo sročeno i pravilno napisano, no istovremeno ne potičemo ljude oko nas na važnost jezične kulture. Mnogo je načina za razvijanje svijesti o pravilnom pisanju i izgovaranju, a neki od njih su održavanje jezičnih tribina i radionica, radio i televizijskih emisija o jeziku, novinarskih sekcija, promoviranje kulture govora kroz debate i manifestacije jezičnog karaktera. Temelj svega trebala bi biti volja i želja za učenjem te pravilnim izražavanjem koje bi učinilo društvo reprezentativnijim i očuvalo lingvističku raznovrsnost.

Razgovarala: Antonela Marinović Musa

Objava Emilija Pavićević: Jezik nas vodi putem očuvanja kulture, tradicije i baštine jednog naroda pojavila se prvi puta na Ljubuški na dlanu.