Neke tragedije u sebi nose dvostruku smrt.

Prvu, onu fizičku, nepovratnu. Drugu, onu tišu, nevidljivu, ali jednako strašnu: smrt pažnje i suosjećanja. No, ono što određuje ovu drugu smrt nije uvijek težina tragedije. Ponekad je, nažalost, odlučuju i krvna zrnca. U Zagrebu, prije tri mjeseca, devetnaestogodišnjak s ozbiljnim psihičkim poteškoćama uletio je u školu. Ubijeno je jedno dijete. Još troje, uz njihovu učiteljicu, bilo je ranjeno. Država se probudila u trenutku: hitni sastanci u Vladi, brze reakcije ministra, premijerova obećanja o sustavnim reformama. Vijesti su danima brujale o tragediji, dijelile se analize, secirali su se uzroci, nudila rješenja. U zemlji u kojoj reakcije rijetko nadmaše letargiju, ovo je bio znak da nešto, ipak, može izazvati nacionalni šok.

No, nedavna tragedija u Međimurju – troje mrtve djece u požaru obiteljske kuće u romskom naselju Kuršanec – prošla je kroz javni eter poput dimnog oblaka: vidljiva na trenutak, potom nestala. Gabrijel, osam godina. Ena, šest. Lara, dvije. Roditelji, izgorjeli od očaja, uspjeli su izvući tek najmlađe, dvomjesečnu bebu. Da nije bilo međimurskog župana Posavca i gradonačelnice koja je proglasila Dan žalosti, pitanje je bi li itko iz vlasti uopće reagirao. Ministar Božinović se osvrnuo, suhoparno, gotovo proceduralno. No, izvan tog kruga, tragedija je ostala u sivilu periferije. Kao da više pozornost i empatije privuče zgažena mačka na zagrebačkoj Ilici nego troje mrtve romske djece u Međimurju. Razlog zašto se jedno dijete oplakuje na nacionalnoj razini, dok se troje drugih gotovo prešutno ispraća, ne leži samo u geopolitičkom položaju Zagreba i Međimurja. Leži u prešutnoj hijerarhiji ljudske vrijednosti, podsvjesnoj društvenoj kategorizaciji tragedija. Svi kažu da je riječ o “dobroj obitelji”. Otac zaposlen u domaćoj prehrambenoj firmi. Obitelj ne živi od socijalne pomoći, nego razmišlja o kupnji kuće kao simbolu boljeg života. No, u širem društvenom imaginariju, jednom kad se ispiše riječ “romsko”, stigma ostaje. Romska naselja već desetljećima stoje kao prostorni spomenici društvenoj ravnodušnosti, ostavljeni na rubu, pod teretom predrasuda i birokratske nebrige. Hrvatska se međunarodnim ugovorima obvezala osigurati određeni životni standard svakom djetetu. No, za neku djecu, ti ugovori vrijede samo na papiru. Veljko Kajtazi – nominalno glas romske zajednice – nije pronašao taj glas kad je bilo najpotrebnije. Njegova prisutnost u hrvatskoj politici odavno podsjeća na teatralni rekvizit: dovoljno vidljiv da se može reći da postoji, ali nikada dovoljno glasan da remeti poredak.

Pitanje nije samo tko umire, već tko zaslužuje da za njim žalimo. Neke smrti postanu nacionalni simboli, a druge podnaslov u novinama. One ne izazovu bijes, ne tjeraju na reforme. One ostaju tek bilješka u policijskom izvješću, ugašena svijeća na vjetru. Prava tragedija nije samo u vatri koja je progutala troje djece. Prava tragedija je i u društvu koje kao da ne osjeća da je išta izgubljeno.

Nedavna tragedija u Međimurju – troje mrtve djece u požaru obiteljske kuće u romskom naselju Kuršanec – prošla je kroz javni eter poput dimnog oblaka: vidljiva na trenutak, potom nestala. Gabrijel, osam godina. Ena, šest. Lara, dvije.

Objava Više empatije privuče zgažena mačka na ulici nego troje mrtve romske djece pojavila se prvi puta na Ljubuški na dlanu.