Dok iz organizacija civilnog društva upozoravaju da su nasiljem posebno ugrožene nezaposlene žene, žene treće dobi, žene u socijalno ugroženim porodicama što je većina ženske populacije u BiH, eksperti za ljudska prava upozoravaju da donosioci odluka ne razumiju razmjere problema.

Kako problem vide institucije?

„Nulta tolerancija rodno zasnovanog nasilja uspostavlja se tako što sve institucije koriste maksimum kapaciteta da suzbiju bilo kakav oblik ponašanja koje vodi ka nasilju. Nulta stopa tolerancija jeste fraza, ali ako bismo je prenijeli u stvarnost  to bi značilo da sve institucije pojačaju sigurnosne mjere, izriču veće kazne, stave na raspolaganje sve kapaciteta da se sve što je predviđeno Zakonom o zaštiti od  nasilja u porodici provede u djelo“, kaže pravnik Dennis Gratz, zastupnik u Parlamentu Federacije BiH koji je 2023. godine predložio izmjene i dopune Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine  koje bi omogućile efinasniju borbu protiv nasilja u obitelji i femicida.

Gratz osnov za takvo ponašanje institucija vidi u i Istanbulskoj konvenciji koju je BiH prihvatila prije više od deset godina.

„Primjena te Konvencije bi obezbijedila nultu stopu tolerancije za nasilje, pa možemo reći da se ona kod nas ne primjenjuje jer zakone nismo uskladili s njom. U politici i vlasti u BiH ne postoji svijest o veličini problema“, kaže Gratz  i naglašava da na borbi protiv nasilje najviše radi civilno društvo jer su oni nosioci progresa.

Šta kažu stručnjaci?

I stručnjakinja za ljudska prava  i bivša komesarka za ljudska prava Vijeća Evrope Dunja Mijatović smatra da primjena Istanbulske konvencije spašava živote.

„Vlasti u BiH imaju   zakonsku obavezu  da ne iznevjere žene i djevojčice, a i društvo u cjelini. Od ratifikacije 2014. prošlo je više od 10 godina i  implementacija  Istanbulske konvencije je obaveza i ne postoje nikakve isprike  da se to napokon ne učini, da ona ne ostane mrtvo slovo na papiru. U tom kontekstu jako je važna edukacija i dječaka i djevojčica da u ranom uzrastu shvate da nasilje nije pojava u samo nekim porodicama, da se toga ne treba stidjeti, da o tome treba govoriti, da je to pojava protiv koje se moramo boriti kao društvo. Loša je pojava da nema solidarnosti i povjerenja za žrtve kada počnu da se otvaraju prema javnosti, da se njihove izjave propituju kao da li je stvarno bila silovana ili zlostavljana, a posebno je loše kada to rade mediji. Uz to su poražavajući  rezultati anketa prema kojima mnogo ljudi izražava nezainteresiranost za nasilje u porodici“, rekla je Mijatović gostujući u Digitalnoj klinici projekta Unaprjeđenje pravne i društvene matrice za sprječavanje femicida i rodno zasnovanog nasilja u BiH koji uz podršku Evropske unije u BiH provode Udruženja JaBiHEU i Dignitet.  Naglasila je da Istanbulska konvencija predstavlja zlatni standard  za prevenciju i suzbijanje nasilja, ali i otvorila je pitanje  postojanje političke volje da se ona primjenjuje.

„Za sve osobe koje prolaze nasilje obični životni problemi koje imaju svi ljudi postaju mnogo teži, posebno za žene i djecu žrtve nasilja kada izlaze iz sigurnih kuća, No ja nisam vidjela ili čula  političara ili političarku u BiH koji o Istanbulskoj konvenciji i nasilju nad ženama govore na način koji bi mogao doprijeti do građana i organizacija civilnog društva, a posebno do žrtava koje možda razmišljaju da počnu govoriti o svojim iskustvima i problemima.  U institucijama nema odlučnosti da se ona provodi, a zakoni ne idu dovoljno daleko i duboko da bi došlo do istinske promjene ove izuzetno važne Konvencije Vijeća Evrope. Krivično gonjenje nije efikasno, zakonodavstvo ne prepoznaje nasilje nad ženama, a često izostaje i efikasna policijska istraga“, upozorava Mijatović i naglašava da bi institucije sistema trebale preuzeti ogroman posao koji su uradile organizacije civilnog društva iskoristiti za dalju borbu protiv rodno zasnovanog nasilja jer civilno društvo ne može proizvesti promjene bez podrške institucija.

Najveći broj inicijativa za rješavanje rodno zasnovanog nasilja dolazi iz nevladinih organizacija

Socijalna radnica  Gorica Ivić, inače izvršna direktorica Fondacije Udružene žene Banja Luka koja za žene žrtve nasilja osigurava pravno savjetovanje, SOS telefon i sigurnu kuću smatra da je problem s primjenom Istanbulske konvencije u BiH u tome da se ona primjenjuje djelomično i parcijalno.

„Napredak je učinjen, ali bez suštinskog razumijevanja šta znače ti zakoni i procedure. Uveli smo nova krivična djela, promijenili zakone i propise, ali to smo uradili na bazi međunarodnih standarda i to je ostalo deklarativno, nismo izdvojili sredstva i pokazali volju  da je suštinski provedemo, radimo s ljudima, pomognemo im da shvate šta uspostavljeni standard znači. Nismo uložili u resurse i zbog toga kod nas te norme tumači svako kako hoće“, kaže Ivić. Naglašava da se nasilje nad ženama i femicid ne mogu promatrati izolirano.

„To je dio šireg društvenog problema i posljedica strukturalne neravnopravnosti, rodnih stereotipa i slabog odgovora institucija na nasilje koje muškarcima omogućavaju da zadrže dominaciju nad ženama. Počinioci femicida najčešće su muškarci koji imaju ili su imali blisku vezu sa žrtvom – partneri, bivši partneri ili članovi porodice. Ono što povezuje počinioce jeste uvjerenje da imaju pravo da kontroliraju, kažnjavaju ili eliminiraju žene koje se ne uklapaju u nametnute društvene norme i koje žele da napuste nasilnu vezu, brak. Počinioci femicida često imaju historiju nasilja i dolaze iz sredina gdje je nasilje bilo prisutno.  Neki od značajnih  individualnih faktora uključuju iskustvo nasilja u djetinjstvu, svjedočenje nasilju u porodici ili lično preživljeno nasilje, psihološke karakteristike, prisustvo poremećaja ličnosti, impulzivnost, ljubomora i posesivnost, zavisnost od alkohola i droga, siromaštvo i nizak nivo obrazovanja“, pojašnjava Ivić.

I Edisa Demić iz Udruženja Dignitet,  koja je često osoba od povjerenja žrtvama nasilja, cijeni da se Istanbulskoj konvencija u BiH ne primjenjuje.

„Za početak nemamo statistiku ili bazu podataka o femicidu, jedine evidencije imaju organizacije civilnog društva i to na bazi izvještavanja medija. Ne rade se procjene rizika, posebno tamo gdje postoji oružje. Nema praćenja prijavljenih slučajeva nasilja…. Nadamo se da će novi Zakon o zaštiti od nasilja u porodici u FBiH promijeniti barem nešto jer ranije su žrtve često odustajale od prijava protiv nasilnika, sada će ti predmeti biti vođene do kraja, kazne za kršenje zabrane prilaska žrtvi nasilja su ozbiljne, 1.000 KM, elektronske narukvice su također jedan vid garancije, duži pritvor… „, kaže Demić i naglašava da dobra procjena rizika najbolja zaštita žrtve nasilja.

„Svaki slučaj nasilja je individualan i specifičan, ali nasilnici obično grade odnos u kom se osoba osjeća jako voljena, prihvaćamo, a potom slijedi prekidanje veza s drugim osobama u okruženju, familijom, prijateljima. Nasilnici to rade vrlo mudro, kroz podcjenjivanje ili vrijeđanje članova porodice žrtve, prijatelje…. Pozadina je da žrtva bude izolirana, da se ne može nikom javiti ili tražiti pomoć od bilo koga jer je odvojena od svih koji bi joj mogli pomoći“, kaže Demić. Prisjeća se slučaja u kom je jedna žena prepoznala da je njena prijateljica žrtva nasilja – muž je svuda pratio, nikada nije bila sama, pa je ona pozvala da joj bude pratnja na pregled kod ginekologa jer je procijenila da je to jedino mjesto gdje prijateljičin muž neće tražiti da ide s njima.

„U šetnji do doktora je uspjela saznati šta se događa. Svaki slučaj nasilja je drugačiji i često smo i mi koji radimo sa žrtvama iznenađeni kako to izgleda iza zatvorenih vrata. Svaki slučaj spašavanja žrtve je vrlo kompleksan. Žrtvama na žalost prvo strada mentalno zdravlje, uzimaju ogromne količine lijekova, kriju šta doživljavaju“, priča Demić. Naglašava da žrtve često doživljavaju  i psihičko, fizičko i ekonomsko nasilje. Često moraju  pitati muževe za svaki dinar koji će potrošiti, a  to vodi ka uništenju samopoštovanja, pa  zdravlja, i psihičkog i fizičkog.

„A sistem ne radi, ne pruža nikakvu zaštitu. Sigurna kuća nije rješenje jer je boravak tamo ograničen, a i šta nakon toga? Nema socijalnih stanova, nema besplatne psihološke podrške, a javnost, čak i najbliži, često optužuju žrtve što same nisu rekle kroz šta prolaze, zašto nisu tražile pomoć… S druge strane često ni oni koji su zaduženi da zaštite žrtvu ne znaju šta su njihove obaveze. Mi i danas imamo policajce koji ne znaju za instituciju osobe od povjerenja“, upozorava Demić i naglašava da su nasiljem posebno ugrožene nezaposlene žene, žene treće dobi, žene u socijalno ugroženim porodicama… većina ženske populacije u BiH. 

Autor: Rubina Čengić