Družina GangoROhodci bez novca i formalne potpore stvara čuda na terenima Hercegovine – od vidikovaca do prapovijesnih lokaliteta

Na početku razgovora ispričali su kako je došlo do formiranja družine i koliko ih danas aktivno sudjeluje u radu.

“Družina trenutno broji 13 članova, desetak vanjskih suradnika i ne znamo koliko simpatizera, jedino znamo da ih ima sve više, ljudi pomalo prepoznaju ovo što radimo. No takve stvari nisu bile dovoljno prepoznate u lokalnom planinarskom društvu kada smo ih predlagali, pa je nâs (tada) dvoje entuzijasta istupilo iz društva i osnovalo družinu koja bi se bavila ovim i ovakvim stvarima. Izvrsno je bilo to što se ispostavilo da u Ljubuškom ipak ima ljudi koji vole ove stvari tako da smo izrasli u zaista respektabilnu družinu, naoružanu ‘do zuba’ svim i svačim, znanjem, tehnikom, mašinerijom, dobrim raspoloženjem i ogromnom voljom da zabavljajući se i uživajući napravimo nešto dobro i na opću korist”, priča za Hercegovina.info jedan od članova družine Vjekoslav Alilović.

Priča o njihovom radu duboko je ukorijenjena u ljubavi prema prirodi, planinarenju i znatiželji koja prerasta u strast.

“Dosta nas smo zagriženi planinari, obožavaoci prirode, šetajući ovim našim (a i drugim) krajolicima na gotovo svakom vrhu naiđete na nešto, gradinu, gomilu, i ako ste imalo znatiželjni morate se zapitati – što je ovo? Mic po mic to pitanje naraste do velike ljubavi i strasti za takve stvari, u našem slučaju tolike da ovo radimo volonterski, a ne da nemamo nikakav lukrativni interes nego sve sami financiramo, ‘pokrpamo’ se kako i koliko možemo. Tako da smo sad mnogo više vidikoljupci i gradinoljupci nego planinari, mada i taj segment ne zanemarujemo pa kad nam ‘dođe’ napravimo neki dobar đir.”

Većina članova dolazi upravo iz Ljubuškog, no granice za entuzijazam ne postoje.

“Većinom smo svi iz Ljubuškog, jedan član družine je iz Čitluka.”

Do sada su uspjeli urediti niz lokacija, a svaka je posebna na svoj način – bilo zbog pogleda, simbolike ili položaja.

“Do sada smo uredili jednu land art stazu do Mitruše koja je u čapljinskoj općini, a najljepši ljep pogled s nje je na Metković i deltu Neretve; zatim jedan divni vidikovac sa klupom i instalacijom na Jurjevici; podjednako lijep vidikovac s klupom na Buturovici, to je bilo posebno zanimljivo zbog velikog okvira u koji možete sjesti kao u sliku, a slika je divni pogled na polje, svima prepoznatljivi Matokit, itd. Zatim nedovršeni projekt Gradina Sitomir koja je, btw, nama i top vidikovac u našoj općini; i na kraju ekstra zanimljivi Oštri Humac.”

Suradnja s Goranom Glamuzinom došla je spontano, ali je ubrzo postala izuzetno važna za njihov rad.

“Gospodin Glamuzina je nama jedan divan čovjek i stručnjak za ovo područje. Neki od nas odavno prate njegov blog, a svi smo fascinirani njegovom neiscrpnom energijom, ogromnom ljubavlju i strašću, te naravno znanjem, posebno velikim praktičnim iskustvom s terena. Istražujući ove naše krajolike naletjeli smo na oznaku na Google kartama koju je on postavio i klasificirao kao lako mogući prapovijesni opservatorij, inače tu ima sila zanimljivih stvari vezano za njegovu struku. Otišli smo na lice mjesta i jako nam se dopalo to što smo tamo vidjeli, tako da smo odlučili malo ga ‘ušminkati’.

Našli smo najlakši put do njega, očistili i označili stazu, postavili klupe, putokaz i info panoe, itd. E sad, mi sebe doživljavamo kao promotore i popularizatore ovakvih mjesta, mi nismo stručnjaci. Obratili smo mu se s molbom da nam pomogne, on je prepoznao nešto kvalitetno i obećavajuće u nama, svesrdno nam uskočio u pomoć ustupivši nam svoje tekstove o toj lokaciji koje je imao u pripremi. Oštri Humac je nešto što je on gledao od djetinjstva i jako ga dobro poznaje. I ovom prilikom mu zahvaljujemo na svemu. A nama je ta suradnja s njim još ljepša jer je određen broj naših planiranih projekata vezan za mjesta o kojima je on već pisao. I tako se rodila suradnja, njegovi tekstovi, savjeti i naš terenski rad, dakle staze, klupe, putokazi, info panoi, ponegdje instalacija, odlične fotografije, snimci dronom.”

Jedno od mjesta koje je družina odlučila posebno istaknuti kao simbol svog rada je Oštri Humac. Tamo se, kažu, susreću prirodna ljepota, povijest i ozbiljan volonterski angažman, zbog čega su ga odabrali za prezentaciju javnosti.

“Oštri Humac je jedno divno mjesto na kojem su se sastali prirodna ljepota, geomorfološka i geobotanička rijetkost, te povijesno arheološka atrakcija, zaista divan ‘sastanak’ vrijedan pažnje. Topla preporuka onima koji to vole. Inače dosta kompleksan i zahtijevan projekt u kojem smo uživali i mnogo naučili. Posebno zahtijevan jer je ovo sve na volonterskoj bazi, gotovo svi rade i čovjek treba imati veliku ljubav da u slobodno vrijeme na leđima iznosi materijale, ‘aku-satniju’, ručno gdje treba mješa beton, buši kamen, pila, itd, i sve to naravno uz jasan, promišljen plan.

E sad, mi smo mislili i ranije prezentirati široj javnosti ovo što radimo, plan je bio ići mic po mic, level po level, ali kako ovo što radimo nije bilo prepoznato u lokalnom planinarskom društvu, tako ni od ljubuških portala nije prepoznato kao nešto vrijedno pomena. Mi smo mislili drugačije, da je ovo što radimo i te kako vrijedno, pa smo odlučili pokušati malo skratiti taj ‘put’ i obratiti se vama. Na naše veliko zadovoljstvo vi vidite nešto pozitivno i vrijedno pomena u jednom ovakvom, pa možemo slobodno reći viteškom pokušaju očuvanja i popularizacije naše nažalost, najvećim dijelom zapostavljene baštine, iskreno se nadamo da pokušaj neće biti i ‘donkihotovski’.

Ovo čime se jednim dijelom bavimo i zabavljamo možda jeste neki ‘niša model’, ali to ima svoju vjernu publiku. Mi želimo dati svoj doprinos zaštiti i promoviranju takvih destinacija, eventualno potaknuti razne grupe sa sličnim afinitetima i spektrom aktivnosti u okolici, pa i šire, da rade slične stvari i tako doprinesu pokušaju obrane od nesmiljenih napada novih biznisa koji lagano stežu obruč oko ovih (pra)starih dragulja”, ističe Alilović.

Osvrnuli su se i na proces – od same ideje do konkretne realizacije jedne staze, te koliko taj proces traje u praksi.

“To ovisi od projekta do projekta, udaljenosti lokacije od puta, od sadržaja koji planiramo staviti, konfiguracije i težine terena, itd. Recimo na Mitrušu smo po dva sata u jednom pravcu teglili ruksake pune potrebnih stvari. Vidikovac GanGo je odmah kraj makadamskog puta, a kako mi u družini raspolažemo s jednim radnim kombijem i dva terenca, to nije bio nikakav problem, ali zato nije bilo jednostavno na takvom terenu montirati onoliki okvir a da bude potpuno siguran.

Dakle sve ovisi od projekta do projekta, neke, poput dva vidikovca, radili smo dosta brzo, po dva tjedna otprilike, a projekti poput Mitruše i Oštrog Humca traju nekoliko puta duže. S tim što mi u pravilu završavajući jedan već ‘između kapi’ imamo osmišljen naredni projekt.”

S obzirom na širinu terena i bogatstvo Hercegovine, pitali smo ih gdje vide granice svog djelovanja – i postoje li uopće.

“U našem ‘manifestu’ piše da smo družina regionalnog karaktera – GangoROhodci imaju averziju (i) prema kojekakvim administrativnim granicama i (o)graničenjima bilo kakve vrste. Kao zajednički sadržatelj nalazimo i zajednički jezik u ignoriranju socijalnih, političkih, zemljopisnih, nacionalnih i religijskih različitosti. – No, ipak nam najviše odgovara format lokalne družine, jer mislimo da je najpraktičniji i da na takav način najbolje funkcioniramo, mala intimna družina a ne veliko društvo. Na mnoge lokacije treba izaći desetke puta, i kad je nekome to daleko to je teško premostiv problem. Kako će eventualni drugi sebe organizirati to ovisi o njihovim afinitetima, a kako se god organizirali mi smo spremni surađivati s onima dobre volje i iskrene, nelukrativne ljubavi za ovo, vrijedilo bi zajednički prihvatiti ovu bitku i vjerovati u njezin sretan ishod. U svakom slučaju ako nam bude moguće imamo u planu uključiti neke bliže nam lokacije okolo.”

Ispričali su i kako ih doživljavaju ljudi na terenu te da se njihova prisutnost, iako skromna, vidi i osjeti.

“Jako smo zadovoljni dosadašnjim reakcijama, vidimo na društvenim mrežama da imamo sve više pratitelja, a raste i broj onih iz regije. Ipak još na ovim terenima postoji ‘pokret otpora’ koji je spreman boriti se za ono što smo naslijedili i moramo proslijediti dalje. Gdje god smo do sad radili imamo samo pohvale za lokalno stanovništvo, mi smo neposredni i komunikativni, lijepo objasnimo ljudima tko smo i što radimo, do sada smo u pravilu svima bili simpatični, i imamo samo riječi hvale za njih.”

Osvrnuli su se i na odnos s lokalnim vlastima – svjesno biraju neovisnost, ali ističu da ih nitko nije odbio kad im se obratili.

“Imamo jako malu podršku institucija i lokalne vlasti, To ne znači da je ne bi imali da je tražimo, ali naš je stav (iz iskustva) da kombinacija ljubavi i novca neminovno završi nekim ‘fuj’ i ‘bljak’. Mi volimo svoju slobodu, neukalupljenost i neovisnost više od svega, a takav stav nam to omogućava. Moramo reći da smo se općinskim vlastima dva puta obratili za (pravni) savjet i oba puta su pokazali dobru volju, što je naravno pohvalno.”

Kroz cijeli razgovor provlači se pitanje uključivanja – tko može biti dio ove družine, pod kojim uvjetima i kako uopće funkcioniraju.

“Naš rad ljudi mogu podržati tako da gdje/ako zatreba priteknu u pomoć na terenu. Mi smo i do sada imali vanjske suradnike, a želimo ih imati i dalje. No kako smo stava da iz već navedenih razloga ostanemo u formatu družine – nismo popunjeni, ali nismo ni daleko od toga. Dakle moguće je uključiti se uz suglasnost svih članova.

Inače družina je neformalna, nema ni članarinu, ni iskaznice, raspolaže prekrasnim prostorima za sastanke, a svi se oni nalaze (gdje drugo?) u prirodi. Ovdje umjesto iskaznice dobijete bedž s amblemom družine. Bedž je svojevrsna propusnica koja daje pristup svim događanjima i omogućava aktivno sudjelovanje u svemu bitnom za rad družine. Bedž se dakle ne plaća, ali ni ne dobiva olako. Funkcije u družini su gotovo formalnost, one svakako nemaju težinu ako okruženje to ne prati i ne podržava. U slučaju bilo kakvog neslaganja i oprečnih mišljenja po bilo kojem pitanju, svakako je za poželjeti dostojanstven sudar misli u kojem se bez tvrdoglavljenja ustupa mjesto gvozdenoj logici protuargumenata, te je svatko dužan osigurati dovoljnu količinu samokontrole i tolerancije. Vanjski suradnici pomažu ovisno o projektu, obično su to oni u čijoj se blizini nalazi lokalitet.
Financijsku potporu niti tražimo niti želimo, iz već spomenutih razloga.”

Planovi za budućnost već su u tijeku – ambiciozni, konkretni i vođeni istom strašću kao i dosadašnji projekti.

“Da, slijedeći projekt je Velika gradina iznad Stubice, jedan od top vidikovaca u cijeloj južnoj Hercegovini. A ispod vrha je jako zanimljiv gradinski kompleks, ‘grad kristala’ kojeg je gosp. Glamuzina već opisao, tako da se veselimo ponovnoj suradnji s njim.
A moguće je da prije ili za vrijeme toga nastavimo gradinu Sitomir, čekamo rasplet situacije. Naime na samoj gradini se nalazi ruglo, ogromno čudovište od odavno nefunkcionalnog repetitora koji golemom tragikom svoje destrukcije unakažava ne samo ovaj povijesni lokalitet i predivni vidikovac, nego je i pravi trn u oku pogledu iz Ljubuškog na našu divnu Buturovicu. Družina je već zatražila od nadležnih u općini da se (ako je moguće, a trebalo bi biti) nađe način i dobije odobrenje/suglasnost da se čudovište skloni, vrati u ‘podzemlje’ gdje takvim čudovištima i jeste mjesto. I sve to uz našu spremnost da ga (uz dozvolu) sami ‘ubijemo i sahranimo’, ako ne može drugačije.

U bližem planu je još jedan divni vidikovac na Buturovici ali s tim ne bi još izlazili u javnost. Zatim nekoliko ekstra bisera poput Žuželja u Miletini, jedne od najljepših gradina zapadno od Neretve, jedinstvene Zidane gomile između Studenaca i Daupovine, itd… A gradine nisu jedine u spektru naših interesiranja, tu su i vidikovci, te još neke zanimljive prirodne atrakcije. Gorimo i od želje da se okušamo u nekom baš žestokom land artu kakav ima potencijal biti onaj na Humcima iznad Stare Teskere i Starog Hardomilja… Planova i želja je mnogo, samo daj Bože zdravlja i mira.”

Na kraju, poslali su snažnu poruku svima koji na svom prostoru imaju neiskorišteno blago – prirodno i kulturno.

“Poruka je – (o)čuvajte svoju baštinu da biste znali tko ste, i proslijedite je narednim generacijama da bi i oni to znali.
I druga – čovjek nema ekskluzivno pravo na Duh. Duh je posvuda, i nije čovjekovo preimućstvo, nego je zajedničko dobro svih (živih) bića, on je ono što ga s prirodom spaja, a ne ono što ga od nje razdvaja”, zaključio je predstavnik ove odlične družine Vjekoslav Alilović za Hercegovina.info.

Objava FOTO/VIDEO GangoROhodci iz Ljubuškog: Volonteri koji oživljavaju prirodne i kulturne bisere Hercegovine pojavila se prvi puta na Ljubuški na dlanu.