U hercegovačkom kršu, među raštikom i molitvama, Franjo Pilatić živi jednostavno, duboko i istinski. Zakoračio je u osmo desetljeće života, ali svaki dan hoda, moli, uzgaja golubove pismonoše i ne odustaje od onog što ga je oblikovalo – vjere, zemlje i zajedništva.

U mjestu Otok kraj Ljubuškog, skrivenom među naseljima Grab, Veljaci, Proboj i Vitina, živi Franjo Pilatić. Njegov dom, okružen baščom, životinjama, smokvama i šlaufom za zalijevanje, na prvi pogled ne otkriva ništa neobično – dok ne zavirite dublje. Tamo, iza kuće, čeka golubinjak pun pismonoša, golubova koji, gdje god ih pustiš, uvijek pronađu svoj put kući.

– Sve je to ostavština mog sina Ante. On ih je zavolio kad je imao deset godina. Sad je u Njemačkoj, a ja sam im ostao gazda, kaže Franjo s osmijehom, dok se golubovi spuštaju oko njega.

Golubovi pismonoše – vojnici bez uniforme

– Ima ih oko 70, kaže Franjo. Stariji, iskusni pismonoše, i mladi tek izlegli. Hrani ih kukuruzom i pšenicom, svaki dan, po svom mirnom hercegovačkom ritmu. Golubovi su, kako kaže, jednostavna bića, ali ga prepoznaju i skaču mu na rame.

Njihova priča ne završava u Otoku – lete iz Bugojna, Travnika, Rame, Posušja i vraćaju se svom gnijezdu. Zastanu možda, ako ih omete orao, ali uvijek se vrate. Zašto? Ni najveći znanstvenici to nisu posve objasnili. Franjo samo jednostavno kaže:

– Oni znaju di im je kuća. Niko ne zna kako, ali oni znaju.

Život u vjeri, život u pokretu

Svaki dan Franjo vozi bicikl – ponekad do Ljubuškog, ponekad do Međugorja. Nije mu teško ni u 80-im godinama. Najvažnije mu je da se moli.

– Bez Boga i bez molitve, sve je propaz. A meni je vjera sve. Od kad se Majka Božja ukazala, sve je bolje.

Hodočasti i u Podgoru, svake godine za blagdan svetog Vicenca. Nekad pješice, nekad biciklom, a ponekad ga sin Ante odbaci autom. Gospa i molitva su, kako kaže, ušle u krv.

– Ja ne bih ni ruča, ni popija, dok se ne pomolim.

Golubovi, smokve i raštika

Franjo se ne žali. Sam uzgaja raštiku, paprike, krastavce i smokve koje suši pod smokvom ispred kuće. Daje ih prijateljima – jer, kako kaže, “narod zna da sam demokratska duša”.

Golubove ne koristi za natjecanja, ne šalje poruke, ne vodi bilješke. Drži ih iz ljubavi, zbog Ante, i zato što ga usrećuju. Jednom mu je orao upao u golubinjak. Branio ih je grabljama i – pobjedio.

– Kad me vide, dolete odmah. A kad ih pustim, svi se vrate.

Djetinjstvo u siromaštvu, život u Njemačkoj, povratak u krš

– Sedamnaest godina, četiri mjeseca – tad sam otišao u Njemačku. Radio sam u betonverku, pa sestre me uvele u tvornicu veša. Bilo je teško, ali pošteno.

Vratio se, izgradio život u Ljubuškom, podigao obitelj s pokojnom suprugom Verom. Ima šestero djece. Bavio se i duvanom – križao ga, prodavao, živio kako se moglo.

– Nisam imao puno, ali imao sam dovoljno. I nikad se nisam pokajao. Ovo je moj kraj.

I pjesma za kraj – da ganga ne padne u zaborav

Posjet Franji ne završava bez pjesme. S prijateljima, uz čašicu razgovora i ganganja, čuva tradiciju.

– Mala kukavica goru razgovora… zapjeva Franjo, a i prijatelji Vice i drugi prate.

U svijetu brzine, stresa i buke, Franjo Pilatić iz Otoka čuva ono najvrijednije: mir, vjeru, jednostavnost i ljubav prema zemlji i životinjama. Golubovi se vraćaju kući – baš kao i ljudi koji znaju gdje im je srce ostalo.

Objava VIDEO Životna priča Franje Pilatića iz Otoka: Zakoračio je u osamdesete, uzgaja golubove i hodočasti pojavila se prvi puta na Ljubuški na dlanu.