“Stina”: Donosimo priču o obiteljskom imanju koje je preraslo u pravi konjički raj
Rekreativna i terapijska jahanja, izleti i piknici u prirodi, ljetni kampovi za djecu… samo su neke od brojnih aktivnosti koje u Sovićima kod Gruda nudi Konjički klub “Stina”.
Smješten na raskrižju između Gruda i Imotskog, ovaj klub je puno više od mjesta za jahanje – to je pravi kutak za relaksaciju, gdje već pri dolasku osjetite mir i rasterećenost od svakodnevnih briga.
“Stina” je obiteljska priča koja, iako službeno osnovana 2009. godine, seže mnogo dalje u prošlost, a ono po čemu se ističu je individualan pristup baš svakom posjetitelju.
Obiteljski smo oduvijek imali konje, uz farmu krava, baš na ovom imanju. Meni je sada 31 godina, a prvog konja dobili smo kad sam imala šest. Nije bilo plana “kupiti šest konja i raditi ture” – vodila nas je ljubav, ona dječja, ali nas, za razliku od mnogih, nije prošla, samo smo “luđe” i zaljubljenije u konje, priča nam na početku razgovora Marija Mikulić, voditeljica škole jahanja, iskusna trenerica, menadžerica i daleko više od toga, koja nas je srdačno dočekala na prostranom imanju.
Nju i njezine dvije sestre, Melani i Matiju, upravo je ljubav prema konjima oblikovala i odredila im životni put. Vođenje konjičkog kluba nije posao koji se obavlja od 8 do 16 – ono zahtijeva potpunu posvećenost i prisutnost tokom cijelog dana.
Ponekad dođem prije osam, a ne odem prije devet navečer. Umorna jesam, ali dođem kući sretna i ispunjena, dodaje Marija.
Marija priznaje da je, s obzirom na obujam posla, podrška volontera neprocjenjiva, te ističe da bez njihove predanosti ništa od ovoga ne bi bilo moguće. Zorana iz Imotskog mi je desna ruka, godinama je s nama. Tu su i sestre Vlašić – Željka i Petra – prekrasne cure, pristojne, drage. Pitaju nas ljudi: jeste li sestre? Po krvi ne, ali duplo po duši, kume smo!, smije se Marija.
Isto vrijedi i za obitelj – svatko ima svoju ulogu, poput kotačića u velikom stroju koji savršeno funkcionira kada svi rade usklađeno: mama se brine o uređenju prekrasnog imanja, tata i brat kose, pripremaju hranu i skladište sijeno, a sestre dočekuju goste i pripremaju konje.
Najmlađa Matija, iako tek 15-godišnjakinja, već ide sestrinim stopama. Naime, sestre Mikulić su višestruke prvakinje, koje su iz sportskih natjecanja prešle u organizaciju turnira koji okupljaju jahače iz cijele BiH.
Naša prva kobila zvala se Nera. Melani i ja smo je jahale nekoliko godina, a kad smo narasle, dok je jedna bila na konju, druga bi trčala uz njega. Roditelji su ubrzo shvatili da nas “to neće proći”, pa smo dobili Cezara – masivnog šarca koji je bio i radni konj na farmi, prisjeća se Marija za Jabuka.tv.
Malo po malo, stigli su do impresivne brojke od 26 konja, a svaki od njih nosi svoju priču – s autentičnim imenom i jedinstvenim karakterom. Za vrijeme našeg posjeta, svi su slobodno pasli na otvorenom, a Marija otkriva da tijekom velikih vrućina mijenjaju raspored: danju su u hladovini štale, a noću uživaju na svježem zraku.
Jahanja obično započinju u 4 ili 5 popodne – tada konje dovodimo, uređujemo za goste i odrađujemo tri do četiri radna sata. Nakon toga se ponovno vraćaju svom krdu. Žive kao u raju – imaju slobodne dane – za razliku od nas. Ponekad se šalimo da bi u drugom životu htjele biti konj. Ali naš konj, jer njima ništa ne fali. Imaju sve – vitamine, minerale, dodatke prehrani… više nego mi sami, dodaje ponovno kroz smijeh Marija dok u daljini ugledamo jednog od njih kako nesmetano pase.
Upravo jedan od najvećih komplimenata, kaže nam naša sugovornica, je kada gosti kažu da se vidi koliko se o konjima brine – jer iza toga stoji mnogo nevidljivog rada, truda i iskrene posvećenosti. U turama im se često pridruže i vjerni psi s imanja, koji veselo dočekuju goste i potom sami “kaskaju” za konjima – jer put znaju napamet.
Najstariji konji na imanju su Hiba i Kadija. Njihova imena nisu slučajna – naprotiv. Mi smo jedni od rijetkih, zapravo jedini u BiH koji nastavljaju uzgajati čisti rod boričkog arapskog konja – prekrasnu i plemenitu pasminu. Imali smo pastuha Pepinjera i danas imamo njegovo potomstvo. Konje uzgajamo isključivo za sebe, nisu za prodaju i ostaju u krugu obitelji.
Kod uzgoja čistokrvnih mužjaka primjenjujemo pravilo da prvi slog imena nosi ime oca – tako su nastali Scarlet, Spirit, Sait, a kod ženki koristimo prvo slovo imena majke, Farah – Felina, Felićita, Fiona. Mješance koje također uzgajamo ne imenujemo po tim pravilima. U davanju imena često nam pomažu i naši gosti i posjetitelji, što je jedan od načina da ih uključimo u život kluba. Zahvaljujući njima imamo imena poput Tijara i Pandora. Svake godine dobijemo dva do tri ždrijebeta, a kako nam ponestane inspiracije, posljednje tri kobilice su dobile imena kroz Instagram anketu, objašnjava za Jabuka.tv.
Marija vjeruje da svatko može jahati, jer je to čovjeku prirodna vještina. S velikim entuzijazmom približava nam ove plemenite životinje i otkriva nmnoštvo detalja o njima – priznaje da bi, bez imalo pretjerivanja, o konjima mogla pričati sedam dana bez prestanka.
Kada se konji oždrijebe, obično su tamni – crni ili smeđi – jer ih ta boja štiti u prirodi. Da bi se rodili bijeli, bili bi lak plijen za predatore. Tek do sedme godine formiraju svoju konačnu boju. Svaki konj ima svoj karakter, i kroz rad i obučavanje možeš ih upoznati – baš kao i ljude. Mogli bismo ih usporediti s razredom, gdje svatko ima jednog ili dva najbliža prijatelja, ali i one s kojima baš i nije najskloniji. U krdu postoji vođa, obično dominantna kobila, kao i mužjak koji je zadužen za sigurnost svih, objašnjava.
Emotivno doživljavaju gubitke jer, kaže, konje ne vide kao sredstvo zarade nego kao članove obitelji, priča nam prisjećajući se Azija, sportskog konja s kojim je prošla “sito i rešeto”.
A kad smo već kod emotivnog, terapijska jahanja su joj posebno bliska srcu. Upravo na našem dolasku dočekala nas je grupa štićenika novootvorenog Centra za rehabilitaciju u Sovićima, koji su upravo završavali svoj posjet. Imali su priliku sudjelovati u terapijskom jahanju, koje je potpuno besplatno:
To je jedna teška, ali prekrasna priča. Nažalost, imamo jako puno upita, ali je naša radost što možemo pomoći – jer ono što konj čini čovjekovu tijelu ne može se zamijeniti nijednom vježbom. Upoznaješ prekrasne ljude s teškim životnim pričama koji ih ipak nose bez prigovora. Na kraju terapije, često su oni ti koji nas tješe. Stekneš životne prijatelje i postaneš dio malog kruga velikih ljudi. Kada znaš da si nekome pomogao da napravi glas ili korak, to je zaista veliko.
Naravno, dirljive su i prosidbe koje organiziraju, kao i fotografiranja s mladencima, ali i niz važnih životnih događaja obilježenih upravo na idiličnom imanju konjičkog kluba. To bude toliko prekrasno, staneš iza kamere i snimaš i plačeš, kaže Marija, koja je i sama zahvaljujući konjima upoznala supruga, upoznala vjenčanu kumu, te tri puta krizmana kuma.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Iako im gosti pristižu iz cijelog svijeta, ona ističe da ništa od ovoga ne bi bilo moguće bez domaćih – Gruđana, Širokobriježana, Posušana, Imoćana… Upravo zbog jahača koji se odluče provesti par dana na imanju, prije nekoliko godina su odlučili urediti idiličnu kuću za odmor, koju danas iznajmljuju za razne prigode. Osim s gostima, ponose se i s odnosom sa susjedima: Trudimo se da ne smetamo nikome. Imamo jako dobre odnose sa susjedima, daju nam svoje pašnjake, pomažu kad god treba.
U nadolazećim mjesecima, srpnju i kolovozu, imanje konjičkog kluba ispunit će se djecom koja će pristizati na ljetni kamp, koji se, kako kaže Marija, svake godine “popuni dok kažeš keks”. Zbog velikog interesa, dosjetili su se načina kako uključiti svu djecu, kako nijedno ne bi ostalo uskraćeno za ovo nezaboravno iskustvo.
Nažalost, svake godine ostane 20 do 30 djece bez mjesta jer nemamo dovoljno kapaciteta. Zato smo se dosjetili ideje da posljednju večer kampa organiziramo “hotel s 1000 zvjezdica” – spavamo u šatoru pod vedrim nebom, kako bi i oni koji nisu uspjeli dobiti mjesto barem osjetili čaroliju zadnje večeri.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Naglasak kampa je na boravku na otvorenom bez tehnologije, uz učenje, igre i kvizove znanja, da bi baš svaki trenutak bio ispunjen zabavom i usvajanjem novih vještina.
Djeca se potpuno preporode – prvog dana svi pitaju: “Gdje mi je telefon?”, a već trećeg dana im telefon uopće ne treba. Nisu im telefoni potrebni, samo su navikli na njih. Mi se veselimo tom kampu jednako kao i naši kamperi, priznaje Marija.
Zapravo, preporode se svi koji posjete imanje – bilo da ostanu sat vremena ili nekoliko dana.
Znaš, usudila bih se reći da nemamo šemu po kojoj radimo, i baš je to naša čar – zbog toga se ljudi ovdje osjećaju kao kod kuće, u domaćinskoj atmosferi, zaključuje naša sugovornica, koja priznaje da bi više od svega voljela zadržati jednostavnost po kojoj su prepoznati.
Konjički klub “Stina” pravi je primjer kako iz male obiteljske priče, uz ljubav, trud i posvećenost, može nastati autentičan turistički brend Hercegovine – koji i dalje ostaje svoj, domaći i topao.
(www.jabuka.tv / Dajana Medić | Foto: KK “Stina”)
The post “Stina”: Donosimo priču o obiteljskom imanju koje je preraslo u pravi konjički raj first appeared on Jabuka.tv.