ZAPIS IZ PODRINJA: Nova svjetlost na Drini
Generacije iz Podrinja su već otišle, daleko od doma, trbuhom za kruhom. Šta im je drugo preostalo? Šta im se drugo nudilo? Ali bez obzira na gorčinu i izdaju vlasti sve što zarade negdje daleko ulažu u svoj rodni kraj. I evo lijepih kuća, evo novih domova, evo novog zavičaja
Piše: Anisa MAHMUTOVIĆ
Evo tu sam na granici Bosne i Hercegovine. Sjedim i gledam u Drinu. Naš glavni grad, Sarajevo je daleko. Možda je baš to, uz loše puteve, razlog što zvaničnici ovdje nikad ne dolaze. Osim zamjenice ministra za ljudska prava Duške Jurišić. Ona je istinska prijateljica ovog kraja. Svrati i u posjetu lokalnom udruženju “Nova svjetlost”.
U ovom dijelu Bosne i Hercegovine Srbi i Bošnjaci žive zajedno i u dobrim odnosima.
Politike Banja Luke i Sarajeva se ne osjete mnogo, osim u onom ekonomskom dijelu jer odavde je lakše otići do Graca, nego li do glavnog grada.
Pričaju i danas stariji kako je ovaj poslije rata oživio i povratak predvodio Fadil Banjanović Bracika, jedini političar koji je stekao slavu, utkao ljudima ljubav prema Drini, a nije stekao bogatsvo.
Bilo je i drugih koji su se predstavljali kao narodni zastupnici u Sarajevu ili Banjaluci, pa uglavnom nakon mandata zaradili dobre kuće, stanove i automobile, ponekog slugu. Za narod ništa nisu uradili pa nisu dobili ni poštovanje. Ali i dalje trguju, kupuju od izbora do izbora.
Nikako da nauče da ne mogu kupiti najvažnije ljubav i želju koja je stala u parolu Mehmeda Šišića:“Nijedna kuća k’o svoja, nijedna rijeka k’o Drina.“
Podrinjski inat
Na više od trideset stepeni radi neumorno grupa momaka – kose, čiste, sipaju kamen, postavljaju osvjetljenje da bi domaći i putnici namjernici u blagodatima netaknute prirode.
Trude se da svakoga dana potvrde da je povratak uspio, Bosna opstala i evo nas ovdje na granici.
Istini za volju, generacije su već otišle, daleko od doma, trbuhom za kruhom. Šta im je drugo preostalo? Šta im se drugo nudilo? Ali bez obzira na gorčinu i izdaju vlasti sve što zarade negdje daleko ulažu u svoj rodni kraj. I evo lijepih kuća, evo novih domova, evo novog zavičaja. Sami, sve izgradili, svojim rukama. Užurbano rade na gradnji sporsko rekreativnog kompleksa da svima bude bolje. Taj je projekat Komisija Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH prošle godine odbila. Računali su da nama koji živimo uz Drinu ništa ne treba, jer nismo njihova izborna mašinerija. Jedino što u te svoje proračune nisu ukalkulisali su inat podrinjski koji proradi baš kad mu kažeš da nešto:“Ne može“. Tad najbolja djela nastaju.
Prije nekoliko godina na ovom mjestu bila je deponija, obraslo grmlje i šikara. Od dana kada je nekih dvjesto metara dalje otkopana grobnica ovdje više niko godinama kročio nije. Ni oni čiji su najmiliji bili u toj grobnici nisu prilazili. Moglo se samo na makadamsku cestu.
Međutim bivši pripadnici ARBiH sa svojom djecom i komšijama oživjeli su prostor, dali mu dušu i nas rođene u vrijeme agresije naučili da je na jednoj strani mjesto za odmor, ali da su na drugoj strani bile pokopane žrtve Srebrenice.
Sad se do tog mjesta može u papučama, a biće i jedna od prvih masovnih grobnica koja će dobiti svoje obilježje . I sve to novcima zarađenim na Zapadu. Ništa iz budžeta jer koliko je odavde daleko Sarajevo, budžeti su još dalje.
Moja odluka
Na Drini neki novi klinci danas uče pecati, sjede na kamenu, uče plivati i stvaraju svoje uspomene. Mnoge generacije su to morale preskočiti. Baš kad su trebale stvarati uspomene, roditelji su stvarali nove domove koje agresija susjedne države poruši.
– Mi smo oštećeni za djetinjstvo, a kasnije i za mladost, za osjećaj pripadnosti i pravo da živimo od svog rada. Ovdje si mogao donaciju za obnovu kuće, grant za samozapošljavanje ili neki posao dobiti samo ako si aktivno u SDA. Ako nisi – spakuj kofere i idi. Nikakvo pravo nećeš imati – kaže nam jedna mlada žena.
I šta se danas promijenilo? Gotovo ništa. Mladi ljudi, a takvih je sve manje i manje i manje u ovom kraju, kažu da osim prirodne ljepote i osjećaja pripadnosti domu nemaju niti jedan drugi razlog da ostanu ovdje.
Moja odluka da ostanem postaje mazohistička, ali mi daje mogućnost da kao posljednji Mohikanac zapisujem sve što vidim, čujem i osjećam.
The post ZAPIS IZ PODRINJA: Nova svjetlost na Drini appeared first on Interview.ba.