Da, pomoglo bi mnogo da imamo snažan sindikat koji bi stao u zaštitu ljudskih prava medijskih radnika, ljudi bi se sigurnije osjećali da imaju takvu jednu organizaciju iza sebe. Ali, nemamo. Nećemo je ni imati. Nejedinstvo ljudi je u pitanju, previše interesa i različitosti

Piše: R.I.

Nema novinarke i novinara koji barem jedno vrijeme u karijeri nisu izvještavali, pisali, objavljivali priče o problemima radnika i radnika, analizirali zakone, prakse poslodavaca, upozoravali, apelirali, naročito kad je riječ o neisplaćenim plaćama, neuvezanom radnom stažu, poniženjima na poslu, mobingu, nepravdi…

Novinarke i novinari u BiH godinama su zajedno sa sindikatima trgovaca zagovarali neradnu nedjelju, upozoravali vlasti na minimalna primanja radnika, borili se za prava rudara, prosvjetara, ljekara, bili na ulici i prosvjedovali zajedno sa njima, pitali nadležne šta namjeravaju poduzeti… A ne sjećamo se da li smo ikada u javnosti nismo čuli pitanje – a šta je sa našim pravima?

Naročito što rad u medijima nije kao ostali – plaće nisu Bog zna kakve, radi se prekovremeno, uglavnom ne znamo za vikende, praznike, o regresu ni ne razmišljamo, nedjelja za nas nije neradna. Pa da onda ne govorimo o tome kako su u vrijeme korone desetine kolegica i kolega ostali preko noći bez posla, a i danas svjedočimo gašenju redakcija, pa i u do jučer respektabilnim medijima.

– Radnička prava u medijskom sektoru se iz godine u godinu urušavaju, pregovore s poslodavcima u mediskim kućama gotovo je nemoguće pokrenuti, a u mnogim medijima sindikalno udruživanje radnika doživljava se kao neprijateljski čin i nerijetko predstavnici sindikata trpe posljedice. Profesionalno novinarstvo prolazi kroz proces ubrzane prekarizacije. Uslijed ekonomskih kriza, privatizacija i deregulacije tržišta rada, radni uvjeti novinara/ki samo su se pogoršavali. Sve je više nestandardnih oblika zapošljavanja, poput freelancera i honoraraca, a sve manje kolektivne zaštite, uz to medijski  radnici i radnice suočavaju se s povećanim zahtjevima, kraćim rokovima, manjim timovima i nesigurnošću zaposlenja. Kolektivno pregovaranje u medijima gotovo je iščezlo – dok smo nekada imali čak jedanaest kolektivnih ugovora u sektoru, danas su aktivna tek tri, dva koja se redovito obnavljaju – piše predsjednica Europske federacije novinara i Sindikata novinara Hrvatske Maja Sever, prije mjesec dana najavljujući projekat “Socijalni dijalog za promjene – jačanje kapaciteta socijalnih partnera u medijima”.

Projekt su zajednički prijavili Sindikat novinara Hrvatske i Sindikat grafičara i medijskih djelatnika, a za cilj ima jačanje kapaciteta sindikata i članstva u sektoru medija, s fokusom na edukaciju, razvoj digitgitalnih alata, jačanje socijalnog dijaloga i bolju zastupljenost radnika/ca. Kroz projekt se provode tri glavna segmenta aktivnosti: edukacija sindikalnih povjerenika i članova, umrežavanje kroz javne događaje i radionice, te razvoj digitalnih alata.

Nejedinstvo, previše interesa i različitosti

Tako je to u Hrvatskoj, a u Bosni i Hercegovini? Sindikalni aktivisti lako će se složiti u ocjeni da su novinari_ke najslabije sindikalizovana profesija u BiH.

Lako je to utvrditi jer u većini medija sindikati ne postoje, a i tamo gdje ih ima nerijetko su pod uticajem menadžmenta ili političkih centara moći.

S druge strane, medijski profesionalci podijeljeni su u nekoliko udruženja, pa se ne mogu okupiti pod jednim krovom ni kad su u pitanju profesionalni standardi, a ne radnička prava. Nekako kao da nisu ni svjesni da su (u radno pravnom smislu) radnici kao i svi drugi.

Starije kolegice i kolege sjetit će se kako je priča o jačanju solidarnosti među novinarima stara gotovo tri decenije, te da je upravo i Europska federacija novinara davala podršku na jačanju „sindikalnog organizovanja novinara u BiH u cilju zaštite njihovog radno-socijalnog statusa“.

No, džaba podrška kad na terenu nije bilo ni previše volje, a ni želje.

Novinarka Ljiljana Zurovac, jedna od doajenki zagovaranja boljeg položaja kolegica i kolega podsjeća kako su danas više nego ikada ugrožena i prava novinara_ki i medijske slobode.  

– Dodala bih, i životi istinskih novinara. Uvijek je bilo problema, pritisaka, zabrana, ali danas je to na globalnom nivou preraslo u otvoreni i skoro pa legalizirani stav prema novinarima i medijima koji još uvijek pokušavaju biti u službi građana i istine. Potpuno javno i otvoreno vlade država i ekonomski lobiji pod vladinim okriljem, kao i druge interesne grupe, najveći su kršitelji prava novinara i zaustavljanja protoka informacija koje bi na bilo koji način mogle ugroziti njihove interese. To rade preko vlasnika medija koji su s njima u sprezi i preko urednika koji voljno ili pod moranje, izvršavaju sve što im se naredi. Sredstva se ne biraju, od zastrašivanja, hapšenja i svake vrste ucjena pojedinaca, do ekonomskih pritisaka, ukidanja signala i onemogućavanja rada medijima koji pokušavaju i u ovako jezivom vremenu doprijeti do javnosti istinitom informacijom. Pod konstantnim strahom i prijetnjom ugroze egzistencije, novinari sami postaju oružje protiv sebe i svoje profesionalnosti, razvijajući postepeno sistem samocenzure, kalkulirajući šta bi se smjelo objaviti a šta ne, i iznad svega, kakve bi posljedice objava određenih informacija mogla imati po nju/njega i po članove njihovih obitelji – navodi Zurovac.

Zato, dodaje, svakodnevni rad novinara koji želi biti profesionalan počinje tjeskobom i pitanjem  – kako i s kojim posljedicama da objavim ono što treba biti objavljeno?

I šta imamo za rezultat – neinformiranu javnost, ili bolje rečeno, informiranua tačno onako kako vladini lobiji žele da to bude.

– Mediji, uključujući i javne servise, postaju propagandne mašine dežurne politike, kanališući svijest javnosti u pravcu u kojem to aktualna vlast želi. Demokracija tu prestaje i počinje doba sunovrata civilizacije. Mi, na žalost, već živimo u tome dobu – napominje ona…

Kad je pitamo ko ili šta štiti prava novinara, postoje li mehanizmi zaštite, kako se provode, Zurovac odgovara:

– Ah, ko? Rijetka udruženja/udruge novinara još uvijek, ali u sve manjem broju pokušavaju biti zaštitnici. Posljednji Mohikanci, kako se veli, pokušavaju podsjetiti na donesene propise o zašiti novinara i slobodnih medija, zaštite slobode govora, koje smo posljednjih 30 godina brižljivo razvijali. Njihova je primjena u praksi nikakva, kao da i ne postoje. U ovoj otvorenoj svjetskoj pomami urušavanja svih sloboda, sve je manje podrške udruženjima/udrugama novinara u njihovoj borbi, i oni glasovi podrške internacionalnih organizacija koji se povremeno javljaju, sve su blijeđi i tiši. Zagušeni. Reklo bi se da nekim velikim europskim i svjetskim institucijama medijske slobode više nisu u agendi, pa jednostavno okreću glavu od užasa koji se svuda događa.

Kaže da su ipak na braniku hrabri, oni koji rizikuju, istražuju i ne posustaju. To su mladi novinari, koji u buđenju otpora prema ugrožavanju ličnih sloboda, nemaju straha da snimaju i objavljuju istinu na društvenim mrežama.  

– U svijetu sve više novinara svoje istraživačke radove rade kao free lance novinari, slobodni novinari nevezani za medijske kuće, nerijetko se udružuju u grupe iz raznih zemalja, istražujući neovisno svako na svome području i sastavljajući zajednički tekst sa izvrsnim informacijama. Objavljuju ih na internetu, jer srećom je još uvijek taj prostor otvoren, koliko god i on postaje sve više kontroliran. Ja sam članica jednog internacionalnog žirija za istraživačko novinarstvo. Svake godine dobijemo više od 500 radova iz cijeloga svijeta. Posljednje tri godine preko 70% autora su free lance novinari, radeći individualno ili grupno istraživanje – ističe Zurovac.

Na pitanje zašto novinari_ke u BiH nikada nisu uspjeli organizirati svoj sindikat, Zurovac odgovara: 

– To je pitanje kod nas bez odgovora već trideset godina. Da, pomoglo bi mnogo da imamo snažan sindikat koji bi stao u zaštitu ljudskih prava medijskih radnika, ljudi bi se sigurnije osjećali da imaju takvu jednu organizaciju iza sebe. Ali, nemamo. Nećemo je ni imati. Nejedinstvo ljudi je u pitanju, previše interesa i različitosti – zaključuje.

Uzdam se u sebe i Providnost

Kristina Perić, glavna urednica na portalu Istina.media ističe kako zbog neadekvatnog rada pravosuđa izostaje sustavna zaštita novinara u Bosni i Hercegovini koji su na vjetrometini.

– U slučaju pritiska napada i napada na novinare reakcija je spora i neadekvatna. Vidjeli smo brzu i efikasnu reakciju pravosuđa u Hrvatskoj koje je automatski reagiralo u slučaju šamaranja Danke Derifaj, što sigurno ne bi bio slučaj da se isto dogodilo s naše strane granice. Imamo i primjere naših redakcija koje su nailazile na probleme radeći priče i preko granice i kod kuće. Kod kuće je slabija reakcija. Osim fizičkih i nasrtaja na imovinu novinari su u zadnje vrijeme meta SLAPP tužbe, što sam i sama proživljavala. Jedan od najgorih osjećaja je kada istinu zbog koje si se izložio moraš braniti po sudu i dovoditi svjedoke i donositi dokaze, a u međuvremenu osoba koja te tuži nije pod pritiskom pravosuđa. Vode se neke vječne istrage, koje možda i neće imati rezultat – dodaje Perić.

Ističe kako se novinar, kad je u pitanju zaštita njegovih prava mora pouzdati sam u sebe.

– On mora pod teretom spoznati da je na vjetrometini raditi ovaj posao, računati da bi mogao biti tužen i napadnut i biti spreman izdržati. Kasnije, kada je napadnut ili je pod bilo kakvim drugim pritiskom moguće računati da će pojedine, ne sve kolege reagirati i priopćenje poslati novinarska udruženja. No, Pale je uglavnom sam na svijetu. U više navrata rekla sam da se ponajviše uzdam u sebe i Providnost. I tako cijeli život – objašnjava nam Perić.

Kaže da je pitanje zašto novinari nikada nisu uspjeli organizirati svoj Sindikat – odlično, ali nema odgovor na njega.

– Kao mlada novinarka sjećam se da smo pratili neke prosvjede gdje je jedan od zahtjeva bilo povećanje toplog obroka radnicima Aluminija, koji su tada imali najbolji standard u Hercegovini. Držali smo mikrofone, a da nismo znali što je topli obrok, regres i slična prava. U tom trenutku sam bila i neprijavljena. Ne znamo niti dan danas koja su nam prava, čini se da je to tema koju ne želimo ispitivati. S druge strane život sam provela u privatnim redakcijama, teško je tu tražiti ikakva prava ili razmišljati o sindikalnom organiziranju, ako ti ne odgovaraju otvorena su ti vrata da odeš. Potrošna si roba, ima drugi koji će raditi za manje – zaključuje Perić.

Međusobna solidarnost

Siniša Vukelić, vlasnik i urednik poslovnog portala Capital.ba podsjeća nas na početku na izuzetno teško stanje slobode medija danas, posebno u Repubici Sprskoj.

Potpuno je, kaže, jasno, nakon skoro 20 godišnje vladavine Milorada Dodika i koalicije na vlasti, da su glavni kršitelji novinarskih prava najviši funkcioneri u RS, ne samo iz izvršne već i zakonodavne vlasti, koja je kriminalizovala klevetu, najavila zakon o medijima, usvojila Zakon posebnom registru nevladinih organizacija.  

– To se radi sistemski, organizovano već duži period kako bi se potpuno ugušila sloboda govora u RS. Ta tendencija je ekspanzionistička. Vidimo da to smanjenje okvira za demokratsko djelovanje u RS se sve više sužava. Mi radimo u otežanim uslovima. Pored teške ekonomske neizvjesnosti, koja je stalno prisutna za nezavisne medije od rata do danas, posljednjih godina je to primjetno. Uz to ide salva verbalnih vrijeđanja, fizičkih napada kakav je izvršen na kolegu Vladimira Kovačevića, imamo zloupotrebu kontrolnih organa koji dolaze u medije po naredbi Milorada Dodika. I na kraju vlast donosi zakone koja trebaju što više da otežaju život novinara i medija u RS – podsjeća Vukelić.

Pa na koga se onda novinari_ke mogu osloniti, ko staje u njihovu zaštitu, pitamo Vukelića.

– Možemo se osloniti na međusobnu solidarnost dijela kolega. Najbolji je primjer Zakon o kriminalizaciji klevete, kada su kolege iz Sarajeva ustale protiv toga. I zajedno smo bili na protestima i javnim raspravama. A ne vidim institucionalnu snagu na terenu. U  Banja Luci ne funkcioniše Klub novinara, Udruženje novinara RS je neefikasno, nije prisutno u javnosti, povezuju ga s vlastima. Meni i kolegama iz RS je velika podrška Udruženje Umbrella. Ona nas povezuje i daje zajedničku snagu i podršku kroz medijsku i ljudsku saradnju – ističe.

Vukelić smatra da je pitanje o sindikatu u medijima, među redakcijama, zanimljivo i važno, ali podsjeća da se o njemu raspravlja posljednjih 30 godina.  

– Mislim da je nakon raspada velikih redakcija nestala svaka mogućnost sindikalnog organizovanja. Poznat je slučaj u jednom mediju u RS gdje je sindikat odigrao veliku ulogu. Kad je ugašen taj medij zahvaljujući tom sindikatu novinarima su isplaćene sve plate. Za razliku od malih medija gdje vlasnici ostaju dužni po godinu dana plata i doprinosa. Sindikat je vrlo važan. A zašto ga nema? Možda baš kao i pitanje zašto obućar ima lošu obuću ili mehaničar loše auto? Mislim da je razlog i to što se novinari toliko bore za prava drugih da su umorni da se brinu o svojim pravima. To je pogrešan pristup i mislim da nam je potreban neko ko će nas povezivati, usmjeravati. I ne samo kad su u pitanju radnička prava novinara već i ostala koje novinari na žalost nemaju. Treba nam profesionalni institut koji će nas štititi – kaže Vukelić.

Ističe međutim da postoji nekoliko faktora zbog kojih bi bilo teško sindikalno organiziranje novinara_ki, medija. 

– Mi smo razjedinjeni, podijeljeni, cijeli taj konglomerat čini da ko god nešto pokrene bude dočekan s osudom. A niko ne želi da uloži vrijeme i znanja i pokrene to zbog iskrenih motiva – kaže. 

Sve je manje ozbiljnih novinarskih sadržaja

Rubina Čengić jedna je od najiskusnijih novinarki u BiH, radila je u mnogim redakcijama, poznaje dobro kolege, zakone, poslodavce, uvjete rada.

Slaže se da je aktuelna situacija za medije vrlo teška, da nema novaca jer se smanjuje broj donatora…

– A postojeći novac odlazi na druge strane, jer kompanije u BiH koje imaju novac za medije uglavnom ga usmjeravaju poslušnicima i politički podobnim medijima. Institucije u BiH nije briga za profesionalne medije, čak ni  da im pomognu poštovati Zakon o slobodi pristupa medijima ili pokazujući odgovornost na način da odgovore na medijske upite. To se vidi u medijima. Sve je manje složenih, istraživačkih priča, ozbiljnih novinarskih sadržaja/intervjua/reportaža, a sve više prepisanih besmislenih sadržaja, tračeva, postova s društvenih mreža…  – navodi Čengić.

Dodaje da će to za rezultat imati da će javnost sve manje vjerovati i  pratiti medije, a bit će „obesmislen rad šake romantičnih čuvara u čuvarki vatre u našem poslu“.

Čengić ističe kako je problem i što veliki broj iskusno odgovornih profesionalnih novinara/ki odlazi u druge profesije. Plaće u novinarstvu su male, ne prate troškove života. U redakcijama ostaju mladi ljudi kojima je, u većem broju slučaja moguće manipulisati, koji uglavnom nemaju dovoljno znanja, ali ni profesionalnu strast i nikoga da ih usmjeri što u svakom slučaju ugrožava profesiju.

Kome se obratiti kad govorimo o pravima novinara?

– Adresa na koju se možemo obratiti u kritičnim situacijama jeste udruženje BH Novinari. Ali oni kubure s novcem za advokate koji inače pomažu. On imaju Free Media Help Line. Tu je i Udruženje Umbrella, koje priprema Media Alert, dobili smo i kontakt tačke u nekoliko tužilaštava, ali samo u slučaju napada. Što se tiče slobode novinarskog rada – tu je mrka kapa. Vlasnici medija trebali bi štititi slobodu medija, ali većini to nije u interesu, jer novinarske slobode ukidaju apanažu medija iz institucija vlasti. Tu i tamo ima neki donator koji pokušava pomoći nekim medijima da neometano rade svoj posao, ali to nije blizu dovoljno – kaže Čengić.  

Poučena vlastitim iskustvima, radeći u medijima, danas bez problema Čengić zna nabrojati razloge zašto novinari nikada nisu uspjeli organizirati svoj Sindikat.   

– Sindikat nemamo iz više razloga. Redakcije su mahom male, ljudi su pod velikim pritiskom, nemaju ni vremena ni ideju kako da se organiziraju, nema edukacije o sindikalnom organiziranju, vlasnici medija ne žele da se oni organiziraju u sindikate… Za osnivanje sindikata potrebna je mala grupa kolega spremnih da to zakotrlja, treba i malo novca, određena podrška, a to za sada nemamo. Postoji inicijativa u udruženju BH Novinari, par puta smo i o tome i nije isključeno da u narednom periodu i krene proces osnivanja. Novinari_ke su često preko svojih redakcija podijeljeni po entitetskoj/političkoj liniji – primjera radi, kada je usvojen zakon o kriminalizaciji klevete u RS mnogo je naših kolega/ica iz RS koji i danas tvrde da se taj zakon odnosi samo na njih, a ne na sve novinare/ke bilo gdje u svijetu. Problem je i u nekoliko udruženja koja kao imaju iste ciljeve, a lično – bojim se da se radi o ličnim antagonizmima – navodi Čengić.

Da ima interesa za sindikalnim organiziranjem navodi i primjer vibera grupa kolegica i kolega.  

– Tih grupa ima više. Ja sam u dvije, okuupljaju više od 700 kolegica i kolega iz cijele BiH. Solidarno i lijepo radimo zajedno u tim grupama, razmjenjujemo brojeve telefona, ali i druge informacije vezane za posao. Eto možda baš te grupe mogu biti nukleus sindikata.  A da ima potrebe govori broj prijava kršenja prava kojima raspolaže Linija za pomoć medijima koja djeluje pri Udruženju BH Novinari – zaključuje Čengić.

Borba za radnička prava, ističe Sever, nije nešto što dolazi nakon novinarstva. Jer samo kad su novinarke i novinari zaštićeni, kada je osigurano poštivanje njihovih radničkih prava  – tada oni mogu štititi sve druge i baviti se slobodnim, profesionalnim novinarstvom koje služi javnom interesu.

The post ČEKANJE DUGO TRI DECENIJE: Zašto novinarke i novinari u BiH nikada nisu dočekali sindikat? appeared first on Interview.ba.