TEREN PRIPADA SVIMA: William, Biles, Rapinoe… sportistkinje, koje su inspiracija novim generacijama
Žene u sportu u 21. stoljeću postigle su ogroman napredak, ali borba za punu jednakost i dalje traje. One pričaju priče o uspjehu, upornosti i hrabrosti inspirišu nove generacije, dok njihova borba protiv predrasuda mijenja lice sporta zauvijek
Piše: A.M.
Znate li koji faktori utiču na učešće djevojčica u sportu? Da li su upornije poput dječaka, imaju li iste mogućnosti, prilike, dobijaju li nagrade, kako društvo gleda na njih?
Tim se pitanjima bavi Fondacija za ženski sport i ne samo da pred nas stavlja problem već i odgovore, savjete i preporuke. Zašto odustaju, a zašto trebaju ostati ustrajne kad su talentirane, uporne, kad imaju želju, volju…
Tokom više od 25 godina istraživanja, Fondacija za ženski sport identifikovala je ključne faktore koji doprinose ovoj alarmantnoj statistici.
Ističe se ponajprije da do 14. godine, mnoge djevojčice odustaju od sporta dvostruko češće nego dječaci.
Prema istraživanjima navedeno je da stope odustajanja djevojčica variraju u zavisnosti od mjesta gdje žive.
A zašto odustaju? Najprije zbog nedostatka pristupa.
– Djevojčice imaju 1,3 miliona manje prilika da se bave sportovima u srednjoj školi nego dječaci. Nedostatak fizičkog obrazovanja u školama i ograničene prilike za bavljenje sportom kako u srednjoj školi tako i na fakultetu znače da djevojčice moraju tražiti sport negdje drugo, što možda ne postoji ili košta više novca. Često postoji i dodatni nedostatak pristupa odgovarajućim sportskim objektima u blizini njihovih domova, što djevojčicama otežava bavljenje sportom – navedeno je u istraživanju.
Ovdje se na sport gleda kao na trošak
No, sve ovo ne znači da trebaju odustati, pa čak i kad se čini nemogućim.
Djevojčice često odustaju od sporta zbog sigurnosnih i problema transporta. To je razlog broj 2. Znamo svi da sport zahtijeva prostor za bavljenje – za mnoge djevojčice, posebno u gustim urbanim sredinama, to znači putovanje do objekata kroz nesigurne četvrti ili nedostatak bilo kakvog prevoza do dobrog objekta kilometrima daleko. Ako ne postoji sigurna opcija, poput zajedničkog prijevoza s drugim porodicama, jedina opcija za djevojčicu i njenu porodicu može biti da ostanu kod kuće.
To je slučaj i kod nas, a što nam je nedavno potvrdila direktorica Atletskog kluba Sloboda Kada Delić Selimović.
– Mi imamo mlade sportiste i sportistkinje koji svakodnevno putuju i po 50-ak kilometara da bi trenirali, ali to niko ne cijeni. Ovdje ljudi na sport gledaju kao na trošak, a malo ko razumije da je to unosna industrija kao i turizma jer to su putovanja, smještaj, ishrana… S druge strane – u košarku i fudbal ulažu milione, ali u druge sportove ništa. A mi kada odemo na međunarodna takmičenja sve pometemo, niko nam nije u blizu jer radimo. Kada smo u Tuzlanskom kantonu tražili više novca za sport rekli su nam da može ako smanje davanja za porodilje – kaže Delić Selimović.
Razlog broj tri odustajanja od sporta kod djevojčica je društvena stigma.
Varate se da smo postigli veliki napredak – diskriminacija zasnovana na stvarnoj ili percipiranoj seksualnoj orijentaciji i rodnom identitetu sportistkinja i dalje postoji.
– Djevojčice u sportu mogu doživjeti vršnjačko nasilje, socijalnu izolaciju, negativne ocjene performansi ili gubitak početne pozicije. Tokom društveno osjetljivog perioda adolescencije, strah od toga da budu etiketirane kao “gay” dovoljno je jak da mnoge djevojčice izbaci iz igre – navedeno je u istraživanju.
Također, istaknuto je da kvalitet iskustva, kad je u pitanju bavljenje sportom, također ima „spolni predznak“.
Kako djevojčice odrastaju, kvalitet njihovog sportskog iskustva može opadati. Objekti nisu dobri kao kod dječaka, a termini za igru možda nisu optimalni. U zajednici može nedostajati kvalitetnih, obučenih trenera ili su oni više fokusirani na programe za dječake, koji imaju više novca za obuku. Oprema, pa čak i uniforme, nisu finansirani u istom obimu kao kod dječaka, pa je njihova mogućnost da napreduju i uživaju u sportu smanjena. Ukratko, sport više nije “zabavan”.
Važno je ne odustati
Među top five razloga zašto djevojčice odustaju od sporta su i troškovi. Oni koji se u školama širom svijeta smanjuju. A manje prilika u školama znači da porodice moraju plaćati privatne programe, uz dodatne troškove za skupe trenere, opremu i putne troškove iz vlastitog džepa. Ovaj dodatni trošak jednostavno nije moguć za mnoge porodice.
Jedan od razloga, koji se nalazi gotovo na kraju popisa, ali je možda važniji od puno prethodnih je – nedostatak pozitivnih uzora.
Današnje djevojčice bombarovane su fotografijama vanjske ljepote, a ne slike samouvjerenih, snažnih sportistkinja kao uzora.
Za neke djevojčice, uklapanje u kalup u koji im se stalno govori da ostanu važnije je od isticanja. Vršnjački pritisak može biti težak u bilo kojem uzrastu; kada taj pritisak nije uravnotežen snažnim ohrabrenjem za bavljenje sportom i zdravom fizičkom aktivnošću, posljedice mogu dovesti do potpunog odustajanja od sporta.
Zašto je važno ne odustajati pita i odgovara Fondacija za ženski sport:
– Kroz sport, djevojčice uče važne životne vještine kao što su timski rad, liderstvo i samopouzdanje. Sportistkinje u srednjoj školi imaju pozitivniju sliku o svom tijelu nego one koje se ne bave sportom. Djevojke koje su aktivne u sportu tokom adolescencije i rane odrasle dobi imaju 20% manju vjerovatnoću da će kasnije u životu dobiti rak dojke. Sport je vrijednost, podstiče komunikaciju i povjerenje između roditelja i djece… – samo su neki od najvažnijih razloga.
Bez obzira što su u stoljeću u kojem živimo žene u sportu doživjele nevjerovatan napredak, ostvarile rekordne rezultate, te privukle globalnu pažnju i pomjerile granice fizičkih i mentalnih mogućnosti još postoje mnogobrojne predrasude, stereotipi i sistemske prepreke koje sportistkinje moraju savladati.
“Metafora za cijeli svijet”
Književnica i istraživačica u oblasti ženskih prava Lamija Begagić kaže da je lako je zaboraviti da su i žene osobe, u životu, i u sportu.
Podsjetila nas je na zapažanje tokom jednog istraživanja: – Dok su trajale Olimpijske igre u Riju 2016. godine, opazila sam i „sjajan“ naslov koji se mrežama širio munjevitom brzinom – tada je plivač Michael Phelps osvojio srebro, a Katie Ledecky postavila novi svjetski rekord. No, Phelps dobio i veća slova i više pažnje. U nadnaslovu je stajalo samo ime Phelpsove discipline (100 m, fly), dok manji naslov ima naznaku da je Ledecky oborila rekord u ženskom 800 m, freestyle! Profesorica Nancy Leong sa Univerziteta u Denveru koja je tada prenijela taj isječak iz novina napisala je da je to „metafora za cijeli svijet!“ – jedna je sportiskinja postigla bolji rezultat od svog kolege osvojivši zlato i postavivši novi svjetski rekord, ali to nije bilo dovoljno da dobije glavni naslov i font dovoljne veličine. Leong i dan-danas nerijetko nosi nadimak ženski Phelps” kao, naprimjer, i američka gimnastičarka Simone Biles koja je govorila o nejednakom tretmanu žena u sportu ističući da ona nije sljedeći Bolt ili Phelps, nego prva Simone Biles! – govori Begagić.
Medalje, rekordi, pomjeranje granica
Zato u njihovu čast, a kao podsjetnik evo i spiska najznačajnijih sportistinja ovog stoljeća.
Njihova imena, na žalost, rjeđe čujemo u šumi mnogobrojnih pohvala, svakodnevnih lovorika koje padaju po muškim kolegama…
Teniserka Serena Williams često se ističe kao simbol snage i istrajnosti.
Serena Williams je obilježila tenis, ali i ženski sport uopće. Osvojila je 23 Grand Slam titule u singlu, što je najviše u Open eri, a njen stil igre, odlučnost i dugovječnost u vrhunskom sportu učinili su je globalnim uzorom. Osim sportskih dostignuća, Serena se zalagala za jednakost nagrada u tenisu i inspirisala generacije djevojčica.
Simone Biles, gimnastičarka je, kažu stručnjaci „redefinicija mogućeg“.
Ova Amerikanka pomjerila je granice u gimnastici uvodeći elemente koji su ranije smatrani nemogućim.
Sa 32 medalje sa Olimpijskih igara i svjetskih prvenstava, Biles je jedna od najodlikovanijih gimnastičarki u historiji. Otvoreno je govorila o mentalnom zdravlju sportista, čime je pokrenula globalnu diskusiju.
Kapitenka američke nogometne reprezentacije Megan Rapinoe prepoznata je kao sportski i društveni lider.
Osvojila je dvije titule svjetskog prvaka i Olimpijsko zlato, a poznata je i po borbi za jednaka primanja ženskih fudbalerki, kao i po aktivizmu za ljudska prava i LGBTQ+ zajednicu.
Nizozemska „kraljica leda“, brzoklizačica Ireen Wüst jedina je sportistkinja koja je osvajala medalje na pet uzastopnih Zimskih olimpijskih igara (2006–2022), uključujući i šest zlatnih medalja. Njena dosljednost i dugovječnost svrstavaju je među najveće sportistkinje svih vremena.
Iz Sirije je na ovu listu stigla plivačica Yusra Mardini, simbol nade kada je, bježeći iz ratom zahvaćene Sirije, pomogla spasiti izbjeglički čamac plivajući kroz more.
Kasnije je predstavljala Izbjeglički olimpijski tim na Igrama u Rio de Janeiru 2016. i Tokiju 2020.
Nova energija i stil
U stoljeću koje živimo posebno su dominirale i teniserke Naomi Osaka, Ashleigh Barty i Iga Świątek, donoseći novu energiju i stil igre. U nogometu su Amerikanke, Šveđanke i Njemice osvajale svjetske titule i rušile rekorde gledanosti, atletičarke Shelly-Ann Fraser-Pryce iz Jamajke i Allyson Felix iz SAD-a postale su legende sprinterskih disciplina, plivačica Katie Ledecky dominira dugim dionicama, rušeći svjetske rekorde jedan za drugim, u borilačkim sportovima su Ronda Rousey i Amanda Nunes promijenile percepciju žena u MMA, pokazujući da ženske borbe mogu biti jednako atraktivne i komercijalno uspješne kao muške.
Predrasude i pomaci
No, unatoč tome predrasude ostaju.
U pitanju su, prije svega, rodni stereotipi, jer se žene često suočavaju s percepcijom da su “manje sposobne” ili “manje zanimljive” u sportu. Takvi stavovi se prenose kroz medije, marketing i društvene norme.
To sa sobom povlači nejednaku finansijsku podršku jer su u mnogim, mnogim sportovima nagrade, sponzorski ugovori i ulaganja u ženske ekipe značajno su manji nego u muške.
O uspješnim ženama u sportu čujemo ili pročitamo tek kad su u pitanju medalje ili neki vanredni sportski uspjeh. Ženski sport dobija daleko manje medijskog prostora, a često se naglasak stavlja na izgled sportistkinja umjesto na njihove rezultate.
Diskriminacija i mizoginija, kad su ženski sportovi u pitanju, nisu rijetkost. Sportistkinje su izložene seksističkim komentarima, a u nekim sredinama i otvorenoj zabrani bavljenja određenim sportovima.
S tim u vezi insistira se i na fizičkom izgledu. Umjesto da se vrednuju zbog vještine i postignuća, sportistkinje se često ocjenjuju prema izgledu, što dodatno otežava profesionalni razvoj.
Pomaci ka jednakosti ipak su mogući. Pokazuju to primjeri jedanakih bonusa kada je u pitanju tenis. Teniski Grand Slam turniri sada nude iste nagrade za muškarce i žene.
Na sreću, javnost se polako budi i takmičenja žena u sportu bilježe rast gledanosti. Primjer je Finale Svjetskog prvenstva u fudbalu za žene 2019. koje je gledalo više od milijardu gledateljki i gledatelja.
U popularizaciji ženskog sporta i potiranju predrasuda dosta su doprinijele i društvene mreže. Sportistkinje konačno sada imaju direktan kanal komunikacije s publikom, bez posrednika medija.
Puno su posla uradile i same sportistikinje, koje su snagu s terena prenijele na aktivizam na svojim društvenim mrežama. Ne govore samo o uspjesima, napornim treninzima već sve više koriste svoju platformu kako bi govorile o pravima žena, mentalnom zdravlju i inkluziji.
I šta iz svega zaključujemo?
Žene u sportu u 21. stoljeću postigle su ogroman napredak, ali borba za punu jednakost i dalje traje. Njihove priče o uspjehu, upornosti i hrabrosti inspirišu nove generacije, dok njihova borba protiv predrasuda mijenja lice sporta zauvijek. Od Serene Williams do Megan Rapinoe, od lokalnih junakinja do globalnih ikona – žene su pokazale da sportski teren pripada svima, bez obzira na spol.
The post TEREN PRIPADA SVIMA: William, Biles, Rapinoe… sportistkinje, koje su inspiracija novim generacijama appeared first on Interview.ba.