Fra Vladimir Vlado Ereš: Nakon toliko truda, rada i molitve život donese i priznanja i jubileje

Fra Vladimir Vlado Ereš, dugogodišnji voditelj hrvatskih katoličkih misija u Njemačkoj i Švicarskoj, publicist i kroničar te dobitnik niza priznanja, zasigurno je jedan od najpoznatijih hercegovačkih franjevaca u iseljeništvu. Njegova povezanost s Večernjim listom traje desetljećima, a povod za ovaj ljetni razgovor proslava je 45. obljetnice misništva koju je ovih dana obilježio u rodnim Radišićima kod Ljubuškog te izlazak knjige “Radosno u novi dan” u nakladi Glasa Koncila, čije je izdanje gotovo rasprodano u rekordnom roku. Iako bi trebao uživati u zasluženoj mirovini, fra Vlado i dalje juri svojom prostranom misijom, a osim pastoralnog rada među Hrvatima, angažiran je i u švicarskim župama, piše knjige, organizira manifestacije, pokreće nove projekte, prepun planova i inicijativa…

Fra Vlado, uistinu je teško pratiti vaš ritam i mnogo mlađima. Nakon više od trideset godina djelovanja među našim Hrvatima raseljenima po Njemačkoj i Švicarskoj, na poziv švicarskih biskupa preuzeli ste i neke švicarske župe. Kako sve to uspijevate?

– Iako su mi tek sedamdeset i dvije godine, živim i dišem, molim i pišem, na hrvatskom i njemačkom jeziku. Uživam u životu, radujem se svakom novom danu i zahvaljujem Bogu na svemu što mi je udijelio kroz prošlost, a s nadom očekujem i dobru budućnost. Od posljednjeg razgovora, prije nekoliko godina, dosta se toga promijenilo. Ali “njiva Gospodnja” još zove i treba radnika. Rekoh mu: “Gospodine, evo me, do tvoje volje i mojih mogućnosti.”

Iza vas je 45 godina svećeničkog djelovanja. Imali ste velebnu proslavu u Švicarskoj, a, vidimo, i ljetni odmor u Hercegovini bio je u znaku jubileja?

– Da, da, dođe vrijeme i za to. Navršio sam 45 godina svećenstva. Slavilo se u mojoj misiji, a ovih dana i u mojem selu s narodom i obitelji. U zavičaju sam proslavio i 72. rođendan tortom i sv. misom, uz puno čestitki i želja. Divan je to osjećaj doživjeti. Kako život ide polako svome kraju, a punih 20 godina vodim sadašnju katoličku misiju Lausanne-Wallis, vjernici su mi, na čelu s neumornom suradnicom i aktivnom vjernicom, priredili nevjerojatno lijepo iznenađenje. Vrijedno je spomenuti da s četvoricom kolega svećenika iz drugih dijelova svijeta vodim i švicarske župe koje su se ujedinile u jednu. Ljudski život pun je iznenađenja, svi to znamo. Ona mogu biti dobra ili ne. Lijepo je kada su pozitivna. Vjernički svijet je zahtjevan. Sve gleda, zapaža, cijeni i poštuje. Znade biti i jako kritičan. U tome i jest tajna našeg poziva. Na “sceni” sam više od 45 godina kao svećenik. Dugo je to razdoblje. Proživjelo se toga neizmjerno mnogo. Promijenio sam mjesta, župa i misija, zemalja i podneblja. Svuda sam davao sve od sebe, zato sam i zdravstveno prilično “nastradao”. Vjerujem da je i moj dobri Bog zadovoljan. Svi mi “pišemo” svoju vlastitu povijest, ali i dobri Bog ima svoju “bilježnicu”.

Dakle, vjernički svijet znade prirediti jako ugodna iznenađenja. Tako je bilo i za ovu obljetnicu, koju uopće nisam želio bučno proslavljati. Tako nisam ništa slutio, a vjernici na čelu s Katom Čančar priredili su mi nezaboravnu proslavu u Švicarskoj. Tajno su pozvali moju braću i sestre, vjernike iz svih dosadašnjih misija, videolinkom povezali nekoliko vrlo značajnih osoba u mome životu: moga provincijala fra Jozu Grbeša, fra Marinka Vukmana, upravitelja svetišta Gospe Sinjske, fra Antonija Šakotu, koordinatora za sve hrvatske katoličke misije u Švicarskoj, kojega sam nekad davno i krstio. Zatim jako važnu osobu u mome životu, prof. dr. Božu Skoku, koji više od 30 godina prati, bilježi svaku moju ideju i ostvarenje i u mome je životu od neprocjenjive važnosti. Onda, tu je prof. dr. fra Iko Skoko. Subrat, prijatelj i snažna pozitivna podrška, ali i prijatelj moje obitelji. Uvijek mi je bio potpora i glavni čovjek Večernjaka u BiH Jozo Pavković, kojeg poznajem još iz svoje mladosti u Širokom Brijegu. Strah me je da nekoga ne zaboravim. Uz to, autobusom i privatnim autima pristigli su vjernici iz mojih prijašnjih zajednica Singen-Konstanza, St. Gallena… itd. Švicaraca je bilo puno, koje poznajem i koji su moji prijatelji, pa svećenici iz Nigerije, Kine, Poljske i Švicarske. Nakon svečane sv. mise uslijedio je svečani ručak u dvorani ogromne sportske dvorane u mjestu Visp. Rekoše mi da je u dužini od više od 30 metara bilo pripremljeno jako puno hrane koju su vjernici i suradnici donijeli od svojih kuća, a da o piću svih vrsta i ne govorimo… Ma, bilo je neopisivo lijepo. Ostao sam bez riječi, zatečen, iznenađen i šokiran. Ja rijetko ostajem “bez riječi”, ali toga puta nisam znao pravo ni zahvaliti. Oduzeli su mi se jezik i noge, samo je srce lupalo i krilo moje unutarnje suze. Dugo nisam mogao doći sebi. Iako ću ja dugo “živjeti” od ovog događaja, posebno u godinama iskustva i starosti te pri kraju aktivnog angažmana moje velike ljubavi – svećenstva. Imat ću bezbroj susreta, događaja i osoba s kojima sam dijelio svoju prošlost. Puno ih je punih bisera svoga karaktera i ljubavi, koji se nikada ne zaboravljaju.

Priredili ste devet knjiga. Neke su doživjele i po dva izdanja te su na pragu i trećega, a “Naš križni put u Lurdu” do sada je doživio čak sedam. No, posebnu pozornost javnosti u domovini privukla je vaša posljednja knjiga koju je objavio Glas Koncila…

– Vrsta poziva i zvanja, kao što je moje – svećeničko, iznimno je zanimljiva. Družiš se s nebrojeno mnogo karaktera, poziva, zanimanja, nastrojenja, stremljenja, mišljenja, uvjerenja, vjernika, poluvjernika, nevjernika (iako mislim da oni ne postoje)… Ovo moderno vrijeme iznjedrilo je priličan broj osoba koje u svemu i sve vide negativnim očima, a sami imaju obilja “do za vrat”. Inače sam pozitivna osoba pa sam si dao vremena i truda da ga opišem s pozitivne strane. Dakle, Bog nam je dao ovaj ljudski život koji traje koliko je kome Stvoritelj “propisao”. Dao nam je narav, karakter, slobodu, izbor… Možemo ga živjeti na mnogo načina: zadovoljno ili ne, sretno ili ne, marljivo, ambiciozno, poletno ili ne, vjernički ili nevjernički, možemo ići i “linijom manjeg (lijenog) otpora”. Možemo biti zadovoljni ili ne, kukati, jaukati, ljenčariti ili ne… Možemo sudbinu “koriti”, na Nebo “bacati kamen” ili ne… Dakle, možemo. Tko nam brani! Pamtim neka druga siromašna vremena koja nisu bila ovakva, čini mi se. Malo se imalo, ali se živjelo i klicalo: “Bit će bolje, dat će Bog dobro!” No, danas? Bože, sačuvaj.

Ovoliko nezadovoljstva, kuknjave, negativnosti… Još kad čuješ one koji imaju svega “u izobilju”. Ne možeš se ni okrenuti a da ne čuješ, htio ili ne htio: frustriranost, razočaranost, negativnost, trač, ogovaranje, klevetanje, nezadovoljstvo, ljubomoru, izmišljanje itd. Je li to “moda” današnjeg vremena? Ali ako netko oduševljeno priča, tumači, sokoli, potiče na pozitvnost, oči se dvostruko otvore i čudno gledaju kao da je “potkupljen” ili “nije normalan”, ili je možda plaćen da govori pozitivno. Onda mi je sinula jedna zanimljiva ideja, jer znam svoj narod u dušu: “Ne filozofiraj i ne pametuj previše, daj mu nešto blisko i pozitivno, kako reče moj prijatelj fra Marinko Vukman: “Limun za dušu, srce i pamet” i eto. Rodila se knjiga od više od 700 stranica. Budući da me je dobri i svemoćni Stvoritelj stvorio zadovoljna i pozitivna, napisao sam “Radosno u novi dan – život gledan s pozitivne strane”. To su priče i poticaji, meditacije za svaki dan, za svaki datum, a ima ih 365 u godini. Koristio sam se nebrojenim mislima, citatima, razmišljanjima znanih i neznanih osoba, “kao suhozid kamena” koji sam u djetinjstvu morao s ocem, bracom i drugima pomagati graditi kamenčićima koje smo kao djeca sakupljali pokraj puta da bi zid bio što otporniji od rušenja. Tako bih to slikovito opisao. Na početku svakog dana (datuma) uvijek je jedna zanimljiva priča koja odgovara temi i razmišljanju. Čini mi se da sam pogodio u ideji. Hvala mu. U samo pola godine nestalo je cijelo prvo izdanje. Ljubavlju uglednog Glasa Koncila i prvog čovjeka na “kormilu” ove drage hrvatsko-katoličke novine gospodina Branimira Stanića, vjernici u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ali i u svijetu, došli su do ove knjige. Predstavljanje (promociju) obavio sam u Zürichu, Bernu, a uskoro u St. Gallenu pa onda krećemo u Njemačku – u Mannheim, Düsseldorf i dalje.

U svojoj dugoj karijeri bili ste i tekstopisac. Surađivali ste s mnogobrojnim glazbenicima – od Tomislava Ivčića do Mate Bulića. Zato se moramo dotaknuti i fenomena Marka Perkovića Thompsona. Kakvo je vaše mišljenje?

– Hrvatski narod je najjači i najodaniji narod u svijetu u vjeri i ljubavi prema svojoj Crkvi i domovini. Ovo je dokaz da se u obiteljima, župama, misijama, crkvama Boga moli i voli, a ljubav prema svojoj Hrvatskoj i svome narodu od prvog daha usađuje s majčinim mlijekom. Godinama, desetljećima i stoljećima su nas “jači tabačili”, ali mi nismo prestali “disati”: preživjeli smo, oživjeli, “zbili redove” ljubavi i zajedništva te se ujedinili i pokazali svoju vjeru i hrvatstvo. I danas nas “štrapaju” sa sistemima prošlosti, našim ili tuđinskim, mi to vidimo, ali ne “upijamo”, nego čekamo samo prigodu da se “preko noći” pojavimo u stotinama tisuća zajedno. Marko je samo “zapalio pripremljeni fitilj”, a iskra ljubavi je odmah planula i eto ti Hipodrom i Sinj. Neka Marko samo nastavi i, ako ima takvih “širokih i velikih ledina”, on će k’o od šale skupiti stotine tisuća osoba. To je naša “pritajena” snaga ljubavi koja samo traži malu “iskru”, a plamen bude do neba. No, smeta mi u medijima naziv “Thompsonovi obožavatelji”. Izraz koji se toliko u javnosti pogrešno navodi. Samo se Boga obožava, a ljude, predjele i slično se simpatizira, voli i slično. Dakle, to nisu sve Thompsonovi “obožavatelji”, to su “obožavatelji” svoje domovine Hrvatske i svoje vjere i Crkve. Ta masa poštenih i dobrih osoba vidi, jer nisu ni gluhe, ni glupe, ni slijepe, da se u Hrvatskoj i šire jedva može čuti na televiziji, u novinama, a posebno od hrvatskih političara, nešto zanosno o Hrvatskoj, i onda već dulje vrijeme prati i čeka, jer ima “oči duše, pameti i tijela”, i bukne, rasplamsa, rascvjeta s ljubavlju i ponosom prema svojoj domovini i Crkvi. Trenutačno imamo nevjerojatan trend u našoj Crkvi, u iseljeništvu i u domovini, da su nam u Crkvi više od polovine (kod mene 70%) mladi na misama. Sve je to povezano. Stvarno treba biti “slijep i zatucan” pa da to čovjek današnjice ne vidi. Ne može se Boga pobijediti nikada, ni “silom ni milom”. Sve će teorije i prakse proći, On će ostati. Vječno. Blago onima koji ga vide, prepoznaju i slijede. Marko je samo jedan snažni svjedok Božjeg svjetla i putokaza prema najvećim ljubavima: domovini, vjeri, poštenju, obitelji i normalnosti.

Hvala mu što je povukao za sobom tolike. Moji kolege svećenici i ja imamo dobar primjer da sudjelujemo u toj zajedničkoj hodočasničkoj povorci prema Bogu, Gospi i toplom krilu jedine nam Hrvatske. Ima još niz glazbenika koji svjedoče svoju vjeru i domoljublje. Treba ih podržavati… Baš kao i druge koji mogu biti uzori u društvu. Primjerice, poput naših Vatrenih i izbornika Dalića. Svima nam treba nade, optimizma, ljubavi i zajedništva.

Objava Fra Vladimir Vlado Ereš: Nakon toliko truda, rada i molitve život donese i priznanja i jubileje pojavila se prvi puta na Ljubuški na dlanu.