“Časna vojska ARBiH“ suočena s dokazima – Bugojno i porušeni sakralni objekti, crkve, kapelice, groblja

Godinama slušamo kako bošnjačka vojska tzv. Armija BiH nije rušila tuđe bogomolje. Kako je to bila „časna vojska“ koja je, eto, ratovala ali nije dirala svetinje. No, otvori li itko knjigu Josipa Kalaice iz Bugojna „Porušeni katolički sakralni objekti bugojanskih župa u razdoblju od 1992. do 1997.“, ta priča pada u vodu u prvih nekoliko stranica.

Listajući knjigu Josipa Kalaice „Porušeni katolički sakralni objekti bugojanskih župa u razdoblju od 1992. do 1997. godine“, naišao sam na sustavno priređenu građu koja ne ostavlja prostora za relativizaciju. Autor, precizno dokumentiran, opisuje stradanje i uništavanje katoličkih crkava, kapelica, župnih i redovničkih kuća na području Bugojna – i to ne kao usputne ratne štete, nego kao dio jasno koordiniranog i dosljedno provedenog plana uništenja svega što je hrvatsko i katoličko.

Ova knjiga, sa svim svojim fotografijama i preciznim opisima, izravni je dokaz protiv narativa koji se godinama pokušava nametnuti u javnosti: da Armija BiH, „časna vojska“, nije rušila tuđe bogomolje. Upravo suprotno, u Bugojnu nije riječ samo o rušenju – riječ je o zatiranju.

Na području pet župa zabilježeno je ukupno 38 porušenih ili oštećenih sakralnih objekata (u Bugojnu 13, Glavicama 3, Skopaljskoj Gračanici 8, Kandiji 7, Pećinama 5). Osim objekata, devastirano je i oko 165 grobnica, 218 nadgrobnih spomenika, 67 drvenih križeva te 13 ograda na groblju.

Iz stručne procjene sudskog vještaka Zdenka Antunovića proizlazi da je materijalna šteta na sakralnim objektima iznosila do 6,2 milijuna njemačkih maraka, dok je šteta na grobljima i drugim objektima dodatnih 4,8 milijuna, ukupno oko 11 milijuna maraka .

Ovo nisu izolirani incidenti niti „pogreške rata“. Dokumentirano je da se uništavanje nije događalo kao pojedinačni ekscesi – ono je bilo sustavno i ciljano. I tu pada teza o Armiji BiH kao „časnoj vojsci koja poštuje tuđe svetinje“ .

Ako je to bila „časna vojska“ – tada bismo se morali zapitati: što onda reći za nečasnu?

Bugojno je samo jedno poglavlje u širem okviru stradanja. Ako se tamo rušilo i palilo sve što je podsjećalo na katoličku prisutnost, što tek reći za Guču Goru i njezinim samostanom? Za Travnik, Vareš, Kakanj…? Svako od tih mjesta ima svjedoke, ruševine i fotografije.

Istina, međutim, ima nezgodnu naviku da se vraća. I kad pred oči stavite Kalaicinu knjigu, sve izjave o „časnoj vojsci“ zvuče blasfemično. Fotografije spaljenih oltara govore glasnije od propagande.

Laž o „časnoj vojsci“ nije samo propaganda – ona je pokušaj zataškavanja povijesti i zamagljivanja činjenica. Ali sve dok postoje knjige poput Kalaicine, dok postoje slike srušenih oltara i spaljenih crkava, dok postoje ljudi koji se sjećaju i bilježe – ta laž neće moći postati stvarnost.

Ruševine se ne mogu sakriti. Fotografije i dokumenti govore glasnije od pokušaja povijesne amnezije. Bugojno to pokazuje. Guča Gora to potvrđuje. Travnik, Vareš, Kakanj…– svi su svjedoci iste istine:

„Časna vojska“ nije bila časna iako si želi tako tepati.

Objava “Časna vojska ARBiH“ suočena s dokazima – Bugojno i porušeni sakralni objekti, crkve, kapelice, groblja pojavila se prvi puta na Ljubuški na dlanu.