Rakitno: Predstavljena knjiga “Opojni miris Brunovih karanfila” autora Srećka Župića
Na 47. obljetnicu ubojstva Ante Brune Bušića, a obljetnica je bila 16. Listopada, u 18 sati u Osnovnoj školi koja nosi njegovo ime u Rakitnu predstavljena je knjiga “Opojni miris Brunovih karanfila” u kojoj umirovljeni hrvatski branitelj profesor Srećko Župić zapisuje sjećanja na druženja s Antom Brunom te Zvonkom Taikom Bušićem za vrijeme svojih gimnazijskih dana u Imotskom te studija u Zagrebu u doba Hrvatskog proljeća. Knjiga donosi sjećanja na Antu Brunu Bušića i Zvonku Bušića Taika, kako je kazao autor Župić, istinske i prave svjetionike hrvatske borbe za slobodu i samostalnost.
„Ova knjiga sadrži dosta toga. Jedan dio djetinjstva sam proveo u društvu Ante Bruna Bušića, ali i Zvonke Bušića Taika. Zato ova knjiga ima anegdota iz djetinjstva, ali i s fakultetskih dana. Tu je dosta toga vezano za moj odnos s Brunom za vrijeme Hrvatskog proljeća. Puno je tu detalja koje nitko nikada nije spominjao. Ima dosta fotografija koje nikada nisu objavljene. Njih dvojicu atribuiram kao svjetionike hrvatske borbu za samostalnost. Mnogi se busaju u prsa, ali mnogi su bili za reformiranje i popravljanje Jugoslavije, ali Bruno i Taik su bili za njezino rušenje jer je bila srboslavija koja zadire i zatire istinsko hrvatsko, svojata povijest, kulturu i običaje… Malo je poznato da je u vrijeme zajedničke države Jugoslavije više od 8,5 posto uzimala svezna blagajna iz ostalih djelova Jugoslavije. Po mišljenju stručnjaka iz UNESCO-a, kada se jednoj državi oduzme 4 posto nacionalnog dohotka, ona je hegemonizirana i ona je postala kolonija“, kazao je autor Župić.
Ni sam naslov knjige “Opojni miris Brunovih karanfila” nije slučajan. I on nosi svoj kontekst. „Naime, Bruno je sreo moga oca kao gasterbajtera u Darmastatu u Njemačkoj i privolio ga da se i ja uključim u Savez komunista. To mi je rekao 1971. godine na jednoj kavi u Gundulićevoj ulici. Na Filozofskom fakultetu tada je nas 70 hrvatskih studenata u okolnostima kada su tamo radili samo srpski leventi među sveučilišnim profesorima odlučilo ući u SK i time steći veća prava nas, među Hrvatima. Međutim, to je neslavno završilo. Moje kolege Budiša, Čičak, Ante Žužul, Ferdo Bušić, Srećko Mandić i ostali proljećari koji su sa mnom trebali ući uz SK doživjeli su to da su nam udbaši razbacali knjižice koje smo trebali primiti i zgazili karanfile. Kada je Mladen Zvonarević, pročelnik odsjeka za psihologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu Draženu Budiši kada je Budiša pohvalno govorio o ulasku nas 70 Hrvata u SK, oduzeo mikrofon i rekao da on može razgovarati s onima kao Budiša samo preko nišana puščane cijevi, jer su to ustaše koje su mu ubile roditelje. Upala je tada milicija i zgazila te karanfile. Onda kada sam sreo Brunu, znao je naravno za incident i ja sam mu rekao – eto ti ti tvoji karanfili. On je na to odgovorio da će ti karanfili tek sada biti pravi. Više neće biti crveni, nego crveni, bijeli i plavi. „Evo ja već ćutim njihov opojni miris“, kazao je tada Bruno. On je išao na to da ćemo mi kao revoltirani, sada još revnije udariti u ostvarenje njegovog i našeg sna, a to je slobodna Hrvatska“, kazao je Župić.
Autor Župić je ovom prilikom predstavljanja knjige u Rakitnu podjelio i neka svoja iskustva i sjećanja koja ga vežu za Antu Brunu Bušića i Zvonku Bušića Taika.
Župićevu drugu knjigu objavili su Ogranak Matice hrvatske u Imotskom i Udruga Dalmaherc, a već je predstavljena u Imotskom, Širokom Brijegu, Mostaru, Dubrovniku i Splitu. Prvo predstavljanje je bilo baš u Mostaru, jer je ime autor želio staviti naglasak na važnost povezivanja Hrvata s obje strane granice.
Također je istaknuo da smatra da treba napraviti reviziju povijesti, jer ovo što je dosada napravljeno malo odgovara istini. „Mladima treba prenijeti što je bilo i kako je bilo. Jer današnji pisci ne pišu istinu, nekakve markovine, jakovine, klasnići,… Kada nama danas Pupovac i slični predbaciju da želimo raditi reviziju povijesti, ja odgovorno tvrdim da treba napraviti reviziju povijesti. Bruno je stradao jer je srušio mit o Jasenovcu. On je u jednom članu „Žrtve rata“ objavljenom 1969. godine napisao istinu, da je tu svega nekoliko tisuća ljudi stradalo, a slobodno se može reći da je tu stradao najveći broj Hrvata. Danas znamo da se govori o broju oko 700 tisuća. Ta mitomanije te velikosrpske laži ovdje su bez premca. I to treba mlađim naraštajima prenosti“, kazao je Župić.
Srećo Župić je dozapovijednik 115. Imotske brigade Hrvatske vojske i umirovljeni časnik Hrvatske vojske.
Škola u Rakitnu pak nosi ime ovog hrvatskog domoljuba od 1995 godine. Kako se u uvodu predstavljanja prisjetio profesor Mitar, sastanak za novi naziv škole bio je 16. lipnja 1995. godine i nakon nekoliko prijedloga za novi naziv netko je predložio upravo pokojnog Bušića i taj prijelog je jednoglasno usvojen. Spomenimo da su predstavljanje u Rakitnu uveličale i učenice ove škole svojim sviranjem i recitacijama.
Radioposusje.ba
Objava Rakitno: Predstavljena knjiga “Opojni miris Brunovih karanfila” autora Srećka Župića pojavila se prvi puta na Posušje net.