O tome se (ne) priča: “O femicidu, o šutnji, o nama..”
Postoje teme o kojima bih voljela vjerovati da su daleko od nas, u nekoj drugoj stvarnosti. Teme o kojima bih voljela vjerovati da se ne događaju ovdje, među nama, u našim ulicama. Teme o kojima slušamo samo onda kada buknu u vijestima, kada se dogodi najgore, pa dan-dva pričamo glasno i šokirano, da bismo se zatim, nažalost, vratili na staro.
A to su one iste teme o kojima vrlo često govorimo preglasno, kao da jedva čekamo priliku da izgovorimo svoje mišljenje. Tema o kojoj “svi sve znamo”, ali zapravo jako malo znamo.
Ovo je jedna od tih tema. Ona o kojoj ne želim pisati. Ali ipak pišem.
Kada nasilje postane realnost našeg mjesta
Femicid. Mladu ženu, koja je bježala, koja je pokušavala spasiti svoj život, sustigao je metak iz pištolja. Oduzeo joj je sve; budućnost, snove, vrijeme koje je tek trebalo doći.
U društvu u kojem smo jedno vrijeme slušali kako se te loše stvari „događaju negdje drugo“, danas slušamo kako se događaju opet. I opet. I dogodilo se ponovno. U Mostaru. U susjednoj ulici. U nečijem susjedstvu. U stvarnosti koja nas se itekako tiče. Ovakvi zločini nisu samo individualni slučajevi. Oni su odraz sustava koji ne štiti dovoljno, sustava koji reagira tek kada bude kasno. Sustava o kojem žestoko raspravljamo nekoliko dana i onda nastavimo dalje, dok se slična tragedija, nažalost, ne ponovi.
A ponavlja se. Prečesto.
Femicid nije “obiteljska drama”. To je zločin.
U našoj kulturi prečesto ublažavamo stvari riječima: “Obiteljska svađa.” “Zločin iz strasti.” “Nesretni slučaj.”
Ne. Ovo je ubojstvo. Ovo je femicid. Ubojstvo žene zato što je žena.
Ubojstvo žene koja je bježala. Ubojstvo žene koja nije imala oružje. Ubojstvo žene koja nije imala drugu priliku.
I to nikada nije opravdano. Svi se mi ponekad nađemo u stanjima koja su teška, emocionalno nepodnošljiva, zbunjujuća. Svi donesemo ponekad loše odluke. Svi pogriješimo, izgovorimo ono što nije trebalo, povrijedimo nekoga riječima. Ali velika većina ljudi nikada neće uzeti pištolj i usmrtiti drugu osobu. Nikada.
Pa što je onda s onima koji hoće?
To nisu “normalne reakcije na stres”, niti “zaslijepljenost ljubavlju”, niti “trenutak slabosti”.
To su izbori ljudi koji imaju povijest kontrole, agresije, dominacije, učenja da je nasilje sredstvo rješavanja konflikta. Učenja da moraju dobiti sve što požele. Ljudi koji imaju obrasce, signale, upozorenja, ali koja okolina često ne prepoznaje ili ne shvaća ozbiljno. Jer je iz dobre obitelji. Jer ne izgleda tako.
I zato ne smijemo generalizirati. Ne postoji frizura, stil odijevanja, “pogled”, zanimanje ili rečenica koja određuje tko će biti ubojica, a tko žrtva. Ali postoji kultura u kojoj se nasilje prečesto normalizira, objašnjava, umanjuje i opravdava.
I to je ona kultura koju moramo mijenjati.
Komentari koji bole više nego što mislimo
U trenucima tragedije, društvene mreže postaju polje na kojem mnogi postaju “generali nakon bitke”.
Odjednom, svi sve znaju:
“Ja bih na njenom mjestu…”
“Roditelji su trebali…”
“Da se ona ponašala drugačije…”
“Sigurno je nešto napravila.”
Kao da smo živjeli s tim ljudima. Kao da poznajemo njihove odnose, strahove, borbe, pokušaje bijega, tihe patnje, radosti, njihove dane i noći. Ovakvi komentari ne doprinose ničemu osim tome da povrijede. Povrijede obitelj žrtve.
Povrijede njene prijatelje. Povrijede sve žene koje trenutno šute i trpe, koje sada još manje vjeruju da će im društvo reći:
“Zaštitit ćemo te.”
Jer poruka koju šaljemo nepromišljenim komentarima je samo jedna:
“Ako ti se nešto dogodi, tražit ćemo zašto si to zaslužila.”
I to je opasno.
Opasno po žene koje žive u strahu.
Opasno po zajednicu koja se uči kriviti žrtvu.
Opasno po nas koji se navikavamo na racionalizaciju zločina.
Zašto tražimo jednog krivca?
Kada se dogodi ovako strašan zločin, prvi ljudski poriv je pronaći jednog, jasnog krivca. Naš um voli jednostavne priče, one koje možemo objasniti u jednoj rečenici i zatvoriti, kao da je sve time riješeno. Zato se gotovo uvijek pojave ista pitanja: gdje su bili roditelji, tko ga je odgojio, zašto ona nije otišla, je li prijavljivala, zašto sustav nije reagirao. Tražimo jedan odgovor, jer jedan odgovor djeluje kao nešto što možemo razumjeti, kontrolirati i na kraju zaključiti.
Ali stvarnost nikada nije tako čista.
Niti nasilje nastaje u jednoj kući, niti je gašenje požara ikad ovisilo o jednoj intervenciji.
Posebno se, gotovo uvijek, okrenemo prema roditeljima. Kao da bi svaki nasilnik mogao biti “spriječen” da je samo odrastao u savršenom domu. Ali čovjek nije proizvod jedne obitelji. Uči kroz društvo, kulturu, komentare, šale koje stvaraju sliku muškosti, kroz odnose u kojima se provlači uvjerenje da dominacija znači snagu, a ljubomora ljubav. Nema tog roditelja koji može kontrolirati cijeli svijet oko svoje djece. Lako je svu odgovornost spustiti na rame jedne majke ili jednog oca jer tako dobijemo jednostavnu priču, čak i kad nije istinita.
S druge strane, često optužujemo sustav. I to nije neopravdano, jer kad se dogodi ovakvo ubojstvo, pitanje “Je li prijavljivala?” postaje prvo i najglasnije. A još glasnije ono drugo: “Bi li joj sustav pomogao da jest?”
U ovom slučaju znamo da je prijavljivala. I znamo da sustav nije reagirao kako je trebao. To je bolna istina i nešto za što se vrijedi boriti. Sustav mora biti snažniji, brži, učinkovitiji, dostupniji. Mora vjerovati ženi prije nego statistici, zakonu prije nego izgovorima, životu prije nego proceduri.
Ali i to, koliko god važno i koliko god neophodno, opet nije jedina istina.
Jer nasilje ne počinje u trenutku kad se žena pojavi na vratima policije. Ne počinje kad popuni obrazac, pozove, pobjegne, zamoli za pomoć. Počinje mnogo ranije. U društvu koje joj šalje poruke da treba šutjeti, trpjeti, biti “razumna”, ne ljutiti, ne “provocirati”. U sredini koja je naučila opravdavati mušku agresiju i preispitivati žensku granicu. U kulturi u kojoj se, čim se dogodi zločin, kreće potraga za “pravim uzrokom”, kao da ga trebamo pronaći da bismo se osjećali sigurnije.
I zato je opasno sve svaliti na sustav.
Opasno je sve svaliti na roditelje.
Opasno je sve svaliti na žrtvu.
Opasno je sve svaliti na jedan događaj.
Jer kad svu krivnju zatvorimo u jednu točku, ne vidimo širu sliku. A ta šira slika je najstrašniji dio i najvažniji za promijeniti.
Nasilje nikada nije samo jedna pogreška jedne institucije, jedna loša odluka jedne obitelji ili jedan trenutak nečije slabosti. Ono se stvara polako, u okruženju koje ga ne prepoznaje, u tišini u kojoj ga nitko ne imenuje, u komentarima koji ga opravdavaju, u društvu koje se pravi da se to “tamo negdje nekom drugom” događa.
Zato, da, sustav je dužan štititi. I da, treba ga mijenjati. Ali nije on jedini koji šuti.
Ponekad šutimo i mi, dok još imamo vremena govoriti. I ponekad govorimo najglasnije onda kada je već prekasno, ali na način koji ne pomaže nikome.
Ako želimo promjene, moramo ih tražiti šire od jedne adrese. Jer femicid nikad ne pripada samo jednom krivcu — pripada svima nama ako odlučimo ne vidjeti ono što gledamo svaki dan.
Kada tražimo opravdanje za ubojicu
U komentarima koji prate ovakve zločine često se pojavljuje isti, opasan obrazac.
Ljudi počinju opisivati počinitelja riječima koje ga čine “manje strašnim”:
“Bio je dobar.” “Mirne naravi.” “Nikada nije pokazivao agresiju.” “Sigurno ga je nešto isprovociralo.”
Iako ovakve rečenice možda zvuče kao pokušaj razumijevanja, one redovito završavaju na istom mjestu: umanjuju odgovornost ubojice.
Zašto to radimo?
Jer je ljudskom umu lakše povjerovati da postoji “razlog” za nešto nezamislivo, nego prihvatiti da je ponekad dovoljno samo to da je netko odlučio biti nasilan. Na taj način tješimo sebe; jer ako postoji objašnjenje, onda postoji i osjećaj da se to “ne bi dogodilo nama”.
To je psihološki obrambeni mehanizam koji stvara privid sigurnosti, ali istovremeno stvara stvarnu opasnost.
Jer ovakvim izjavama šaljemo ženama skrivena, ali jasna upozorenja:
“Ako te netko napadne… možda ćemo tražiti razlog u tebi.”
“Ako te ubije… možda ćemo pokušati razumjeti njega.”
A ubojstvo se ne objašnjava. Ne racionalizira. Ne stavlja na vagu s bilo kojim “možda”, “ako”, “sigurno je bila…”.
Ubojstvo nema opravdanje. Nikada.
Isto tako opasni su i komentari u kojima se ženu prikazuje kroz njezinu vanjštinu:
“Prelijepa djevojka, šteta…”
Kao da ljepota određuje tko zaslužuje naše suosjećanje, a tko ne.
Kada govorimo o žrtvi kroz njenu ljepotu, nehotice stvaramo razliku:
kao da postoje žene čija je smrt “manje tragična”, kao da empatija ovisi o fotografiji, frizuri ili osmijehu. Jer nije tragično to što je bila lijepa. Nije tragično ni to što je radila, kako se oblačila, koga je voljela, što je objavljivala, kakvo je djetinjstvo imala ili kakve je pogreške možda napravila.
Tragično je to što je bila živa, pa ubijena.
I to je jedina bitna činjenica.
Sve ostalo su priče koje izmišljamo da bismo sebe zaštitili od istine.
Ali istinu ne trebamo prepravljati, trebamo je prihvatiti, jer tek tako možemo početi mijenjati društvo u kojem se ovakvi zločini događaju.
Ono što možemo učiniti počinje od nas
Ne možemo promijeniti sve. Ne možemo spasiti svaku osobu. Ne možemo predvidjeti svaki tragičan ishod.
Ali možemo nešto drugo.
Možemo prestati pisati komentare koji bole. Možemo prestati izmišljati priče koje ne znamo.
Možemo prestati biti “stručnjaci” za tuđe živote. Možemo prestati opravdavati nasilnike.
Možemo prestati kriviti žrtve.
I možemo početi raditi ono važnije:
Slušati.
Vjerovati.
Podržavati.
Reagirati.
Učiti svoju djecu da ljudi nisu vlasništvo.
Da se ljubav ne dokazuje kontrolom.
Da se moć ne pokazuje oružjem.
Možemo biti zajednica koja kaže:
“Ako ti je teško nisi sama. Neću te osuđivati. Neću te izdati.”
Ne moramo sve znati.
Ali kad već ne znamo, onda barem ne pišimo ispod objava kao da znamo sve.
Nego dajmo prostora onome što jedino može spasiti živote:
Empatiji.
Odgovornosti.
I jasno postavljenoj granici: nasilje se ne opravdava. Nikada.
Andrea Tomić, mag.psih.; KBT terapeut u superviziji
Psihološko savjetovanje (online/uživo)
Kontakt broj: 063/839 – 875
https://www.instagram.com/skriveno.u.meni/?hl=en
The post O tome se (ne) priča: “O femicidu, o šutnji, o nama..” appeared first on Brotnjo.info | Čitluk – Međugorje – Hercegovina.