HARIS PAŠOVIĆ: Premalo govorimo o miru i premalo cijenimo činjenicu da već tri decenije živimo u miru

Umjetnost koja zagovara mir: Predstava “Tebe ljubi duša moja”

Razgovarala: R. I.

Haris Pašović, vizionarski pozorišni reditelj, kontinuirano propituje društvene norme i granice, dajući umjetnosti ulogu mosta između različitih zajednica i svjetonazora.

Njegova najnovija predstava „Tebe ljubi duša moja“ donosi snažnu, istinitu priču o dvoje ljudi čija ljubav nadvladava podjele i predrasude. Spojem muzike, pokreta i upečatljive glumačke interpretacije, predstava vodi publiku na emotivno putovanje kroz teme ljubavi, hrabrosti i ljudskog dostojanstva.

Ova predstava nije samo umjetničko djelo, već i poziv na promišljanje o suživotu, empatiji i odgovornosti prema miru. Kroz nju Pašović podsjeća da umjetnost može biti prostor istine i razumijevanja — mjesto gdje se zajedničke traume i nade prepliću u dijalog o budućnosti.

Pjesma nad pjesmama

Predstava je nastala je u koprodukciji East West Centra Sarajevo, Kamernog teatra 55, Narodnog pozorišta Sarajevo i SARTR-a, uz podršku Fonda za izgradnju mira generalnog sekretara Ujedinjenih nacija (PBF), kroz projekat „Dijalog za budućnost 3“ (DFF3) koji zajednički provode UNDP, UNICEF i UNESCO, koji promoviše interkulturalni dijalog, razumijevanje i zajedničko djelovanje mladih, doprinoseći kulturi mira u Bosni i Hercegovini.

Šta Vas je inspirisalo da kreirate predstavu Tebe ljubi duša moja i koju ključnu poruku biste željeli da publika ponese nakon gledanja izvedbe?

Pašović: Direktna inspiracija za pisanje drame i predstavu je istinita priča iz moje porodice. Moj prvi rođak i njegova supruga i njihove uže porodice su sudionici te priče. Ja priču znam već skoro trideset godina, i uvijek mi je bila fantastična. Kada su me pozvale kolege iz Kamernog teatra 55 da radim predstavu, rekao sam: Mi, umjetnici s prostora bivše Jugoslavije, nismo dovoljno uradili na izgradnji sretnije budućnosti za naše zemlje i građane. Bilo je do sada priličan broj predstava, filmova i tekstova o ratu i žrtvama. To je bio potrebno da se osvijesti epska tragedija i da se oplaču žrtve. Sada, 30 godina poslije rata, umjetnici još nisu dovoljno govorili o sadašnjosti i budućnosti; o miru i novim generacijama, i o vizijama života u bliskoj budućnosti u BiH, cijelom regionu od Slovenije do Grčke; i o novim pogledima na teme nacije, multinacionalnih zajednica, demokratskog okruženja, jednakopravnosti različitih religija, ali i ateizma; i o sekularnosti, Evropi i ljudskim pravima i slobodama.  Ja ovdje ne mislim na aktivizam. To nije zadatak i uloga umjetnosti. Ja mislim na to kako ove relevantne teme postaju dio ljudskih priča u našim dramama, filmovima i romanima.

East West Centar Sarajevo, Kamerni teatar 55, Narodno pozorište Sarajevo i Pozorište Sartr, odlučili da rade ovu predstavu u koprodukciji i prihvatili su moj prijedlog da napišem dramu i režiram predstavu o dvoje mladih, zaljubljenih ljudi, koje rat zatiče zbunjene i koji odrastaju kroz rat, glad, strah i ranjavanje, a poslije rata odluče da se vjenčaju. Budući da potiču iz porodica različitih nacionalnosti, nastaje porodična drama i u njenoj i u njegovoj obitelji. Ta drama se, kao što je bilo i u stvarnom životu, završava sretno; to dvoje mladih ljudi pobjede u svojoj ljubavi. Oni danas imaju sina, i sretno žive u braku već trideset godina. Zato se drama zove po stihu iz biblijske Pjesme nad pjesmama – Tebe ljubi duša moja. 

“Guranje pod tepih”

Veliki dio Vašeg rada spaja umjetnost sa ozbiljnim društvenim temama. Na koji način ova predstava progovara o stvarnostima i izazovima današnjeg vremena?

Pašović: Premalo govorimo o miru i premalo cijenimo činjenicu da u Bosni i Hercegovini već tri decenije živimo u miru. Kada se govori o ratu, mora se jasno reći da je rat užasan — i da nema druge alternative osim mira. Ako želimo prosperitetno društvo, nova generacija, koja je već odrasla bez iskustva rata, treba takva i da ostane. Mi, koji smo to proživjeli, tu smo da pomognemo da mir zauvijek vlada – svojim iskustvom, koje je iskustvo užasa rata.

Ono što je na jedan način porazno, jeste da sve teme koje su bile aktuelne tokom rata i neposredno poslije, i danas, trideset godina kasnije su i dalje aktuelne. Naša društva na Balkanu se nisu značajno pomjerila. Mi smo, svi zajedno iz bivše Jugoslavije, postali jedno veoma ne-moderno društvo. U mnogim poljima dogodio se proces de-emancipacije. Jedan od razloga je što se puno toga „guralo pod tepih“ i što je na djelu bila eksplicitna, ali i implicitna cenzura, i posebno autocenzura.

U mojim predstavama nema toga, one su prije svega istinite, zatim progresivne, moderne, govore otvoreno i nisu politički ili na bilo koji drugi način kalkulantske. Tebe ljubi duša moja  duboko je uronjena u stvarni život, u mnoge stvarne sudbine i situacije. Ona zbog toga ima autoritet, to ljudi prepoznaju i zato je vole i poštuju. Zato mi tu možemo da govorimo o temama koje su inače tabu.

Zašto pozorište?

Pozorište može biti prostor dijaloga i refleksije. Na koje načine vidite da ova predstava podstiče empatiju, suživot i međusobno razumijevanje među zajednicama?

Pašović: Politika u našoj zemlji često ima za cilj da pokaže da je nemoguće da različite nacionalnosti i konfesije žive u harmoniji. To je obična glupost, koja služi samo za  manipulaciju masama i stvaranje permanentnog konfliktnog stanja koje stvara profit izvjesnim interesnim grupama. U predstavi Tebe ljubi duša moja  publika vidi blisko život mladih ljudi koji se vole i ne razmišljaju o svojoj naciji i vjeri; vidi njihove roditelje koji se bore između roditeljske ljubavi i socijalnog, religijskog i ideološkog pritiska kojim su izraženi; vide taj naš život, taj svoj život, sa strane i vide da je on nekad ozbiljan, nekad smiješan, ali da li će on postati tragičan i sretan, to zavisi od svakog od nas. I vidimo da smo u tome isti svi, i vjernici i ateisti, i pripadnici svake nacije i muškarci i žene. Kako kaže veliki jugoslavenski pjesnik Tin Ujević:

I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
i sni su naši sami iz zajedničkog vrela.
I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,
i sebični je pečat jedan nasred čela.

Kako vidite pozorište kao platformu za mlade da izraze svoje ideje, brige i stavove?

Pašović: Iskreno, mislim da je pozorište najvažnija platforma budućnosti za mlade ljude kad su u pitanju ključne ideje, i njihova pitanja i dileme. Zašto pozorište? Živimo u vremenu prekratkih video formi, površnih statusa i komentara na socijalnim mrežama, i u stalnoj konfuziji šta je istinito, šta je izmišljeno, šta je AI generirano…  O najintimnijim pitanjima pozorište može da govori fokusirano, a prije svega istinito. Zatim emocionalno i duboko. Kada je pozorište zanimljivo i bez pritiska, postaje pravo mjesto za autorefleksiju i razmišljanje o svijetu. Ne kažem da je svako pozorište takvo, ali stvarno, umjetničko, posvećeno pozorište, to jeste.

Umjetnost je podrška najdubljem u nama

Po Vašem mišljenju, na koji način kulturni događaji i predstave mogu inspirisati mlade da preuzmu aktivniju ulogu u oblikovanju budućnosti svojih zajednica?

Pašović: Aktivistička uloga pozorišta je mala, gotovo zanemariva. Ali pozorište može imati transformativnu ulogu za pojedince i grupe; i može da u javnosti kreira svijest o određenim fenomenima. Po meni, najveći uticaj pozorišta se dešava u gledaocu kada počinje da posmatra sebe u situacijama koje gleda na sceni. „Da li bih ja pravila problem svome djetetu ako bi on htio da se oženi djevojkom druge vjere?“ „Da li bi ja podlego pritisku mojih roditelja i prekinuo s djevokom koju volim, a koja je druge nacionalnosti?“ Mislim da ovakva pitanja postavljaju sebi gledaoci predstave Tebe ljubi duša moja. I oni tiho, u svojim srcima, odgovaraju na ta pitanja između suza i smijeha tokom predstave.

Konačno, ako biste mogli podijeliti jednu poruku s mladima koji gledaju Vašu predstavu, koja bi to bila?

Pašović: Vjerujem da je za svakog čovjeka važno da bude svoj i autentičan. Da slijedi svoj unutrašnji poziv i ne obazire se na pritiske porodice, društava, religije, ideologije, novca, društvenih mreža, ili bilo koga drugog. Jer život je samo jedan i neponovljiv, i naše je pravo, naša je dužnost i naša je sreća da ga živimo onako kao najbolje osjećamo i mislimo da treba; a ne onako kako okolina od nas traži. Okolina zahtjeva da se uniformišemo i izgubimo svoju posebnost i postanemo isti i bezlični kao bilo ko drugi. Umjetnost je podrška tom najdubljem, intimnom, ličnom, osjećanju u nama.

The post HARIS PAŠOVIĆ: Premalo govorimo o miru i premalo cijenimo činjenicu da već tri decenije živimo u miru appeared first on Interview.ba.