Anton Cvitković iz Pologa, Široki Brijeg, primjer je umirovljenika koji je odlučio živjeti životom daleko od uobičajenog mira i odmora. Iako ima 60 godina i zasluženu mirovinu, svakodnevno se brine o impresivnom stadu od 620 ovaca i koza – 500 ovaca i 120 koza – čime nastavlja tradiciju koja polako nestaje u Hercegovini. Njegov izbor nije obaveza, već svjesna odluka za zahtjevan, ali ispunjen život u prirodi.
“U polju ovo može čuvati jedan, ali nas ima više i mijenjamo se. Ovo je posao za cijeli dan, nije to osam sati pa kući,” ističe Anton, dodajući da mu je “bolje nego u Njemačkoj”. Za njega, život na selu i rad sa stokom predstavljaju svjestan izbor, motiviran činjenicom da je ovakvog načina života i rada u Hercegovini sve manje. Unatoč napornom ritmu, ne žali se, a šaljivo napominje da je “još kao zec”.
Briga o stadu zahtijeva stalnu pažnju i izdržljivost, posebno tijekom zime i proljeća kada nema dovoljno paše. Ovce se mogu janjiti i dva puta godišnje, često donoseći blizance, dok su trojke rijetke i iziskuju dodatnu brigu i prehranu, ponekad čak i hranjenje na bočicu. Veliki problem predstavljaju i lutajući psi, koji, kako Anton objašnjava, “često naprave veću štetu nego što bi to učinio vuk”, pa je oprez nužan, pogotovo kada su janjci u pitanju.
Ekonomski aspekti posla su promjenjivi. Iako je riječ o domaćoj proizvodnji, tržište je nestabilno. Prošle godine cijena janjadi iznosila je oko 25 KM, no za ovu godinu još nema sigurnih procjena. Najveći izazov s kojim se suočava je akutni nedostatak radne snage. Čobani su sve rjeđi, a u Hercegovini ih je gotovo nemoguće pronaći, pa se angažiraju iz drugih dijelova Bosne i Hercegovine. “Danas je normalna plaća za čobana oko 2.500 KM, i to za ovo veliko stado ništa manje od toga,” kaže Anton, naglašavajući da je nemogućnost uzimanja slobodnog dana najveći problem jer posao traje svakog dana u godini.
Ljeti stoka boravi na ispaši tri do četiri sata dnevno, dok su u zimskom periodu vani gotovo cijeli dan. Anton ističe kako je nedostatak čobana značio da je on sam morao raditi mnogo više, a gazda ga je mijenjao nedjeljom. Njegovo dugogodišnje iskustvo očituje se i u sposobnosti da pomogne ovci u slučaju komplikacija tijekom janjenja. “Janje nakon pola sata već stoji na nogama, za dva sata ga više ne možeš stići,” objašnjava Anton, svjedočeći o brzom razvoju mladunčadi.
Priča Antona Cvitkovića, umirovljenika koji je odabrao život pastira, snažan je prikaz života ispunjenog radom, disciplinom i dubokom povezanošću s prirodom. Ona istovremeno ilustrira sve rjeđi način života u Hercegovini, tradiciju koja polako nestaje pred modernim izazovima, ali koju Anton s ponosom održava.
