Ljubuški je grad u kojem rukomet ima posebno mjesto i čini važan dio sportskog identiteta zajednice. Bogata rukometna tradicija sada je pretočena u monografiju „Ljubuška rukometna priča“ autora Nikice Šiljega, dugogodišnjeg sportskog novinara i urednika. Na njezinim stranicama ispisana je svojevrsna kronika – priča o velikim pobjedama, izazovnim razdobljima i snažnim emocijama koje prate RK Izviđač, klub koji je desetljećima bio nositelj igre i simbol sportskog ponosa grada.
Jedno od zanimljivijih poglavlja u monografiji vraća nas na same početke i otvara pitanje – tko je u Ljubuški donio prvu rukometnu loptu i tako označio početak jedne velike sportske priče? Upravo taj dio, koji vodi do samih korijena ljubuškog rukometa, donosimo našim čitateljima. Riječ je o tek jednom u nizu sadržaja koje ćemo, povodom 70 godina igranja rukometa u Ljubuškom, objavljivati na portalu Bolji Ljubuški. Cilj nam je dodatno približiti bogatu sportsku baštinu ovog trofejnog kluba, koji i danas, s novim generacijama, nastavlja nizati zapažene rezultate i potvrđivati svoju kvalitetu na terenu.
IVICA BOTO – ČOVJEK KOJI JE DONIO PRVU RUKOMETNU LOPTU U LJUBUŠKI
(14. 8. 1924. Čajniče – 17. 12. 2007. Ljubuški)
Autor: Nikica Šiljeg / Ljubuška rukometna priča
Samim imenom mjesta rođenja, Ivan (Ivica, kako su ga Ljubušaci najčešće zvali i pod kojim ga pamte) Boto na neki način pokazuje kako je bio neobičan čovjek. A pod terminom neobičan podrazumijeva se ne čest, ne svakodnevan, ne uobičajen čovjek. Još rođen u dalekom istočnobosanskom mjestu za čije ime velika većina ovdašnjih ljudi nije nikada u životu ni čula, a kamoli tamo bila. Pa otkuda Boto u Čajniču?
Odgovor je ipak jednostavan i niti malo neobičan. Ivanov otac Ante bio je državni službenik, preciznije sudski čuvar u tamošnjem zatvoru, koji je voljom državne službe sa svojom brojnom obitelji, sa suprugom i šestero djece, tri sina i tri kćerke, doselio godinu prije Ivicinog rođenja u to malenu bosansku varošicu. Tamo se Ivan-Ivica rodio, a potom opet voljom očeve državne službe selio do Fojnice, Travnika…
U tim bosanskim gradovima i gradićima je i odrastao i školovao se, završivši osnovnu i srednju školu. Međutim, zbivanja vezana uz Drugi svjetski rat na ovim prostorima prekinula su tu životnu nit Botine obitelji, koja se po okončanju svjetskog sukoba, 1945. godine, vratila u Ljubuški, odnosno u Pregrađe, očevo rodno mjesto. Prije toga je Ivica hrvatski vojnik, pa zbog toga, po okončanju ratnih sukoba, provodi i određeno vrijeme u logoru.
Nakon odsluženja vojnog roka u JNA, 1950. godine upisuje Fiskulturnu školu u Sarajevu i završava je do 1954. godine. Godinu poslije vraća se još jednom u Ljubuški i ženi se učiteljicom Milom Milas iz Tihaljine, zasniva obitelj i dobiva djecu, Olgicu i Željka (međunarodnog šahovskog majstora). Zatim započinje raditi u novootvorenoj Gimnaziji Ljubuški, predajući predmet tjelesni odgoj. Kasnije, od 1962. godine, prelazi raditi u Osnovnu školu Ljubuški, gdje ostaje do umirovljenja.
Za svoj rad je dobio i značajna društvena priznanja. Tako i od Društva nastavnika fizičkog odgoja Bosne i Hercegovine (1961.) priznanje za „izvanredne zasluge za podizanje tjelesne kulture“, kao i priznanje Savjeta za odgoj i zaštitu djece Bosne i Hercegovine (1971.) za „izvanredan doprinos u unapređivanju društvene brige o djeci“.
Uz redovito školovanje, Boto je bio zainteresiran i za napredovanje u trenerskom pozivu. Bio je dva puta, 1958. i 1959. godine sudionik-polaznik prva dva izdanja Jugoslavenske škole rukometa, održanih u Boriku kod Zadra. Iz spiska eminentnih predavača u toj školi vidi se kako su Boto i ostali njezini polaznici imali od koga učiti, kako od domaćih predavača (Marjan Flander, Ivan Snoj, Bogdan Margan, Krešo Pavlin, Vilim Tičić..) tako i od onih inozemnih (švedski izbornik Kurt Widmark, Nikolaj Nedef iz Rumunjske, Jurgen Kristenssen iz Danske…)
A ono što je naučio u Zadru (inače, škola je poslije još dva izdanja, trećeg ponovno u Zadru i četvrtog u Dubrovniku ugašena), Boto je prenosio svojim učenicima i učenicama i na satovima tjelesnog odgoja i na treninzima kao obliku izvanškolskih učeničkih aktivnosti. Potvrdu njegovog kvalitetnog rada nalazimo kako u rezultatima ostvarenim na međuškolskim utakmicama i turnirima, tako i u različitim pismenim zapisima.
Ivica Boto je bio na neki način i inovator nastave u tadašnjim osnovnim i srednjim školama. Kao uostalom i mnoge druge njegove generacijske kolege, mladi nastavnici predmeta tjelesnog odgoja, koji su u taj predmet uvodili novosti, nove sportske igre, i tako ga inovirali. Tako je i Boto u dotadašnju nastavu fiskulture (kako se uobičajeno nazivao taj predmet) koja se sastojala uglavnom od strojevih vježbi i gimnastike, te vježbi oblikovanja, unosio i elemente novih sportskih igara s loptom. Rukometa, prije svega, ali i nogometa, odbojke i drugih.
Potvrdu istoga nalazimo u listu „Naša mladost“ – „đačkom listu gimnazije Ljubuški“, kako mu stoji u podnaslovu, najvjerojatnije s kraja školske godine 1959./60., koji donosi, između ostaloga i članak učenika Vite Vištice pod naslovom Sportska aktivnost. U tome prilogu se izričito veli kako se „počinjalo od osnovnih pravila. Nastavnik fiskulture, drug Ivica Boto, često je objašnjavao ta pravila na najpodesniji način. Loptu treba uhvatiti ovako, treba napraviti najviše tri koraka u kretanju, držati je samo tri sekunde u rukama, itd…“
O vrijednosti i kvaliteti rada nastavnika Bote svjedoči još jedan povijesni izvor. Riječ je o članku tadašnjeg ljubuškog novinara Ćamila Krehića u mostarskoj „Slobodi“ od 28. 5. 1959. godine. U njemu, pisanom neposredno po povratku ljubuških rukometašica s Prvomajskog turnira u Travniku, Krehić piše o poteškoćama u njihovom radu i naporima „vrijednih trenera Bote i Buble“ (radi se o nastavniku glazbenog odgoja Jošku Bubli, rodom iz Brela, Makarska, inače aktivnom sportašu, nogometašu Sloge, ali i pomagači Boti u radu s ljubuškim rukometašicama).
Dalje se, u istom tekstu, kaže kako „iako vrijedno i uporno treniraju, trening je otežan, kaže Boto. Igračice treniraju bose. Nedostaju lopte…“. No, bez obzira na sve navedene i ostale poteškoće u radu, treniralo se redovito, dva do tri puta tjedno, čak i rano ujutro, između sedam i osam sati prije početka nastave. I sve to potpuno honorarno i u uvjetima čistog amaterizma. Zato je vrlo brzo rukomet postao najomiljeniji i istovremeno i najpopularniji sport u ljubuškoj Gimnaziji, ali i u cijelom gradu.
Inače, Ivica Boto je bio, bez obzira na tešku bolest koja ga je pratila kroz život, vedra, svestrana, razgovorljiva osoba. K tome, i iznimno načitana osoba, a posebice ga je zanimala povijesna tematika. Čitao je puno knjiga i bio redovit posjetitelj i korisnik usluga Gradske knjižnice. Za Ivicu Botu se bezrezervno i bez ikakve ograde može zaključiti kako je bio ne samo osoba koja je donijela prvu rukometnu loptu u Ljubuški i koja je sve vezano uz ovaj sport u našem gradu pokrenula i započela, već ga se s punim pravom može nazvati i „ocem ljubuškog rukometa“.
Prizor s jedne od prvih utakmica ljubuških rukometaša (dvorište današnje OŠ Marka Marulića)
Za Bolji Ljubuški priredila: Antonela Marinović Musa
