Selo Dužice, smješteno na samoj granici bekijske i belavarijske regije, razvilo je jedinstvenu narodnu nošnju koja je predstavljala spoj ova dva stila. Ovaj specifičan način odijevanja, koji odražava bogato kulturno nasljeđe mještana, zadržao se sve do tridesetih godina prošlog stoljeća, kada je započeo proces transformacije, a domaća tkanina postupno zamijenjena kupovnim platnom i svilom. Fotografija iz 1930. godine, nastala u Dužicama kod Širokog Brijega, svjedoči o tom vremenu, prikazujući Dužičane Ivana i Jakova Soptu kako stoje, te Adama Soptu i Luciju rođ. Kvesić kako sjede, svi odjeveni u autentične narodne nošnje.
Detalji o životu i običajima Dužičana sačuvani su u etnološkim zapisima i usmenim predajama. Tako je Vlajko Palavestra u “Etnološkom glasniku Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine” iz 1970. zabilježio kazivanje Križana Kožula iz Gornjih Mamića, rođenog 1892. godine. Kožul je pripovijedao o vremenu turske uprave i neobičnim običajima paše iz Vitine, koji je na derneku birao djevojke za sebe. Nakon što bi djevojka zatrudnjela, vraćana je u svoj puk da izabere momka, ali po pašinom nalogu. Jedna od tih priča govori o vrsnoj curi iz Dužica koju je paša odveo, a kada ju je vratio, morala je izabrati momka. Njezin odabir pao je na Ivanka, no on je, odbijajući takav brak, pobjegao u Dalmaciju, iskoristivši blizinu granice.
Život u Dužicama bio je obilježen teškim radom i skromnim životnim uvjetima, kako svjedoči Jozo Celić, rođen 1896., u radijskoj emisiji iz 1984. godine. Opisao je kako se za vrijeme Austrije i kasnije stare Jugoslavije “dobro i puno radilo, a slabo živjelo”. Narod je mukotrpno obrađivao zemlju, ali je kruha bilo malo, dok su trgovci dovozili žito i kukuruz iz Vojvodine, naplaćujući ga po vagi i zahtijevajući plaćanje do jeseni, bez obzira na teške okolnosti. Standarda gotovo da nije ni bilo, a prehrana se uglavnom svodila na zelje, raštiku i kupus.
Usprkos izazovima, Dužičani su njegovali svoju kulturu i identitet, što se ogleda i u narodnim pjesmama – gangama. Neke od njih spominju Dužice, poput stihova: “Sedam sela ne ima momaka, ko Dužice i Pogana Vlaka” ili “Ovo su ti Dužica dica, pomogla ih Marija Divica”. Kroz pjesmu su izražavali ponos na svoje mjesto i zajedništvo, poručujući: “Zapjevajmo mi kolege glasno nek’ se čuje Dužičani da smo.” Spomenuta fotografija iz 1930. godine, koja se čuva u arhivu obitelji pok. Grge Sopte, objavljena je i u knjizi “Rasno-Dužice, Župa Rasno” iz 1999. godine, čime je trajno zabilježena slika života i narodne baštine ovog kraja.
