U invalidskom pitanju nakon Prvog svjetskog rata, prema statistici Ministarstva iz 1920. godine, bilo je 137.000 invalida, 301.000 obitelji poginulih i 37.000 ratne siročadi, a potporu su trebali primati oni s utvrđenih 20 posto nesposobnosti, i to po jedan dinar za svaki postotak. No, stvarno stanje bilo je daleko teže, a narodni poslanik Buntić upozorio je da su invalidi, udovice i siročad iz Hercegovine mjesecima čekali na rješavanje molbi, a oni koji su dobili mirovinu primani su iznose koji nisu pokrivali ni putni trošak do grada.
U predstavci Zemaljskoj vladi u Sarajevu od 6. prosinca 1920., Buntić je iznio konkretne podatke: teško ranjeni invalid bez noge primao je mjesečnu mirovinu od 22 krune, dok je udovica dobivala samo 9 kruna mjesečno. Za podizanje tih sredstava, korisnici su morali putovati i više od 50 kilometara, pa je trošak dolaska često premašivao sam iznos mirovine. Za usporedbu, u Srbiji je takav invalid dobivao 30 dinara mjesečno, što je također bilo oskudno, ali ipak više nego u Bosni i Hercegovini.
Buntić je zatražio da se udovicama, siročadi i invalidima odredi primjereni dodatak na skupoću te da se teško ranjenima omogući da se stvarno prehrane od mirovine. Tražio je i ubrzanje postupka isplate, a ako to nije moguće, hitnu potporu u visini mirovine kako bi najugroženiji preživjeli teško razdoblje.
Posebno je upozorio na problem s nadležnošću nad invalidskim pitanjima. Naime, nakon što je ukinuta naredba o nadpregledbi invalida kod kotarskih ureda, posao je prebačen na Pukovske okružne komande, gdje su radili časnici iz Srbije. Buntić je istaknuo da te komande ranije nisu ništa učinile po tom pitanju te da su se događali slučajevi da ljudi bez ruke služe dvomjesečnu vojnu vježbu, jer zapovjednici pukovnici Marković i Cvetić nisu priznavali “švabske” invalide kao ratne invalide te su ometali rad komisija. Zaključio je da taj važan posao mora preuzeti pokrajinska vlada, a ne prepuštati ga časnicima koji, kako je naveo, ne mogu imati osjećaja humanosti prema onima koji su se borili na protivnoj strani.
Inicijativa narodnog poslanika Buntića uslijedila je nakon što je Ministarski savjet još u lipnju 1919. naredio da se sve molbe za invalidsku pomoć i penzije rješavaju u prvom redu, no praksa je pokazala da se odluke i isplate nisu provodile na terenu.
