U selu Ratkovići u Kreševu okupile su se obitelji iz Australije, Austrije, Kanade, Južne Afrike, Švedske i Njemačke, a među njima i obitelj Nujić, koja se iz Australije vratila u rodni kraj. Njihova priča počela je 2000. godine, tijekom posljednjeg ljetnog odmora u Kreševu, kada su posljednji put trebali zaključati vrata stare obiteljske kuće prije povratka u Australiju. “Sami smo bili u staroj obiteljskoj kući u našem selu. I kad smo trebali zaključati vrata posljednji put prije povratka u Australiju, svima nam je bilo žao. Pa tu je počela ta ideja da bismo ipak mogli tu živjeti”, priča obitelj Nujić.
U Australiji su imali lijepu kuću pod hipotekom, kao što je tamo uobičajeno, no odlučili su je prodati i pokušati živjeti u Kreševu. Od ideje do karata i zrakoplova prošla su samo tri tjedna, a u obitelji nitko nije oklijevao. Sinovima je to zvučalo kao velika avantura. Reakcije okoline u Australiji bile su različite. “Neki su govorili da nismo normalni, neki su govorili ‘nećete uspjeti’, ‘tamo je teško’… Svatko je imao svoje mišljenje, ali na kraju čovjek mora odlučiti gdje je njemu bolje”, govori majka Jasna.
Nisu imali velika očekivanja. Poznavali su Kreševo i tamo imali rodbinu. “Nismo došli s ogromnim očekivanjima, nismo imali neke zahtjeve. Došli smo živjeti normalan život”, kažu. Na pitanje je li ikada bilo trenutka da pomisle kako su pogriješili, odgovaraju: “To još čekamo. Čak vidimo da bi možda bilo bolje da smo i prije došli.” Ono što su u Kreševu dobili, a u Australiji nisu imali, jest zajednica. “Imali smo svoju zajednicu, i crkvenu i hrvatsku u Australiji, ali to je sve bilo u terminima. Moraš se naručiti na kavu, svaki se susret mora masovno organizirati. Ovdje samo pokucaš i svi ti otvore vrata za kavu. Sve je puno spontanije, što je jako lijepo.”
Majka Jasna ističe kako su iz Australije ponijeli kulinarsku raznolikost, ali i perspektivu. “Nije bolje ni lošije, samo je drugačije. Australija nije loša zemlja, ali naša država i naši ljudi imaju posebnu dušu, duh zajedništva, što je veoma teško naći u Australiji.”
Iz drugog kraja svijeta, iz Švedske, u isto je selo stigla Jozefina, čiji povratak nije počeo naglom odlukom ni pakiranjem života u tri tjedna. Počeo je čežnjom koja je rasla što je bila starija. “Otkako sam otišla, oduvijek sam sanjala povratak kući. Što sam starija bila, sve sam više čeznula za kućom, za planinama kojima smo okruženi”, kaže Jozefina. Planine, ta se riječ ponavlja kao da nije važno samo mjesto već i ono što ga okružuje.
Bilo je tu i nečega drugog. “Što su roditelji bili stariji, sve sam više počela razmišljati o tome da im želim biti bliže. Naravno, ne sviđa mi se kamo ‘zapad’ ide”, dodaje. Njezin je povratak bio sporiji, dulji, prije svega unutarnji. Godine u kojima je san o povratku tinjao dok je život u Švedskoj išao svojim tijekom. Običan dan? “Posao, kuća, kao i u inozemstvu, samo što je ljepše probuditi se svoj na svome.” Isti ritam, drugo tlo pod nogama. I nešto što se ne da izmjeriti: osjećaj da pripadaš ondje gdje jesi.
Ali nije sve idila. Vidjela je stvari u Švedskoj koje ovdje nedostaju. “Neke stvari koje Zapad ima iskreno mi se i sviđaju. Nema ganjanja papira, sve se rješava i naručuje digitalno.” To je pragmatika, ne ideologija: birokracija koja ne gubi vrijeme. I još nešto: “Poželjela bih jeftinije vrtiće koji se naplaćuju proporcionalno prihodima kako bi svima bili pristupačni. Radila sam s tim godinama i znam o čemu govorim.” To nije prigovor s visine: to je glas nekoga tko je vidio kako to izgleda kad sustav štiti najranjivije, a ne najmoćnije.
U Ratkovićima su se našli ljudi iz Australije, Austrije, Kanade, Južne Afrike, Švedske i Njemačke. Svatko je imao svoj razlog, svoj trenutak kad je odlučio vratiti se onomu što mu pripada. Obitelj Nujić kaže: “Svi bi voljeli nakratko možda nekamo otići, nešto novo vidjeti, ali svi su već rekli da nam nema dalje od Kreševa.” Za selo koje se nađe na karti jedino ako ga tražite: to je puno.
