Ante Bruno Bušić ubijen je 16. listopada 1978. godine, iz zasjede, u Parizu. Ubio ga je plaćeni ubojica Službe državne sigurnosti (UDBA), zloglasne jugoslavenske tajne policije. Bio je pokopan na pariškom groblju Père-Lachaise.

Na nadgrobnoj ploči bili su uklesani stihovi Dobriše Cesarića iz pjesme “Trubač sa Seine na hrvatskome i francuskome jeziku:

Ja, skoro prosjak, duh slobode širim,

Pa ma i nemo na svom grobu svijeću,

Ja neću, neću, neću da se smirim.

Ko svježi vjetar u sparinu pirim,

A kada umor svlada duše lijene,

Na otpor trubim ja, trubač sa Seine!

U grobu s njim ležao je kamen iz Hrvatske, s torbom na kojoj je bio hrvatski grb i cvijet majčine suzice. Njegovi posmrtni ostatci preneseni su u Hrvatsku i 16. listopada 1999. godine i pokopani u Aleji branitelja na zagrebačkom groblju Mirogoju.

Nije navršio ni 40. godinu kad ga je 16. listopada 1978., u jednoj pariškoj veži, iz zasjede sustigao metak plaćenog ubojice, UDBE, zloglasne jugoslavenske policije koja je, premda je mijenjala nazive, zauvijek ostala poznata pod tim imenom.

Vrlo je rano, već u sedmom razredu, prvi put došao u sukob s režimom pa mu je zabranjeno školovanje u svim jugoslavenskim školama. Ipak je maturirao 1960. u Splitu, a zatim upisao Ekonomski fakultet i diplomirao već 1965. Zaposlio se u poduzeću Geoistraživanje, a sredinom 1965. dobio je posao asistenta u Institutu za historiju radničkog pokreta.

Iduće godine osuđen je na kaznu zatvora zbog stajališta suprotnih službenoj ideologiji. Bježi u Austriju, ali se vraća i ponovno radi u Institutu kod doktora Tuđmana. Odlaskom Tuđmana s mjesta direktora i Bušić mora napustiti Institut. To je vrijeme početka Hrvatskog proljeća i Bruno se 1969. zapošljava u novopokrenutom Hrvatskome književnom listu. Nakon što je list prestao izlaziti, Bušić odlazi u Pariz. Vraća se početkom 1971. i postaje jedan od urednika Hrvatskog tjednika.

Hrvatsko proljeće je doživjelo slom. Bušić je 12. prosinca 1971. uhićen i osuđen na zatvor iz kojeg izlazi potkraj 1973. Osuđen je zbog zlonamjernog i neistinitog prikazivanja jugoslavenske stvarnosti koju će uskoro, i na vlastitim leđima, iskusiti na dubrovačkome Stradunu gdje su ga tajni jugo-agenti pretukli u nazočnosti policije. Tada ilegalno odlazi u London gdje piše za Novu Hrvatsku, stalno mijenjajući boravišta. Promiče: pomirenje sinova ustaša i partizana kao uvjet stvaranja hrvatske države.

Bavi se promidžbom u Hrvatskome narodnom vijeću, no čitavo ga vrijeme prate agenti i 16. listopada 1978. pucaju u onoga koji će postati idolom borbe za hrvatsku slobodu.

S pariškoga groblja Le Pere Lachaise njegovi posmrtni ostaci preneseni su na Mirogoj, među suborce koji su u Domovinskome ratu dostigli plemenite Brunine zamisli.

Evo kako se tog dana prisjetio Dinko Dedić:

Današnji dan 1978. bio je jedan od najtragičnijih dana u mom životu. Putovao sam iz Australije u Pariz na vrlo važan sastanak s Brunom Bušićem. Trebali smo se sastati 18. listopada. Stao sam u Luzernu u Švicarskoj da se vidim sa šogorom koji je tamo radio. Otišli smo u jutro u restoran na doručak. Kupio sam američki “Herald Tribune” i na naslovnoj stranici vidi o sliku Brune kako leži ubijen na ulazu u njegov stan.

Bruno je bio zvijezda repatica na hrvaatskom državotvornom nebu, koju smo slijedili. Našoj borbi su zadali veliki udarac, ali ju nisu zaustavili. Da su nas pobili još pet puta toliko, nebi ju mogli zaustaviti. Svako ubojstvo bilo je još jedan čavao u mrtvačom sanduku Jugoslavije. To smo znali mi a znali su i oni. Jugoslavije je morala umrijeti da bi Hrvatska mogla preživjeti.
Uspostava hrvatske države bila je zadovoljština za sve muke i patnje. Zato ju treba čuvati kao zjenicu oka, jer u nju su ugrađeni mnogi hrvatski život. Bruno i tisuće drugih su poklonili svoje živote da bi se hrvatska djeca mogla rađati i rasti u slobodi i živjeti život dostojan čovjeka.
Na žalost, nad zgarište oslobođene ali ratom poharane Hrvatske, krila su raširili strvinari i poharali ono što je ostalo. Zato mora postati zavjet svakoga da se te ukloni iz Hrvatskog javnog života.

Bruno je napisao: “Stavljam ruku na Hrvatsku i kunem se da neću nikada uzalud napisati njeno ime. Ako vidite da sam se iznevjerio Hrvatskoj i njenom narodu, odsijecite mi ruku.”

Zato treba odsjeći ruku pljačke i izdaje, da bi hrvatska postala onakva kakvu su ju sanjali oni koji su svoje živote poklonili na njen oltar.

Neka je vječna slava i hvala Bruni Bušiću!

e-hercegovina.com