7. siječnja, prva je subota u mjesecu te će se mnogi muškarci katolici ponovno okupiti na javnim mjestima u mnogim gradovima i u našoj domovini. Tema ove javne molitve već je mnogo tematizirana u medijima. Oni su često vrlo agresivno napadali molitelje.

Na našem smo portalu pisali o tome, piše narod.hr:

Ovom prilikom donosimo osvrt teologa, supruga i oca Brune Petrušića, koji je objavio na svojoj stranici Adekvatna teologija.

Mužjaci na koljenima… i druge gluposti

Muškarci diljem svijeta, posljednjih godinu i pol dana, mole javno krunicu prve subote svakog mjeseca. Kod nas u RH se javno moli u nekih 10tak gradova (koliko je meni poznato) i ova je molitva već izmamila komentare i analize gotovo svakog relevantnog društvenog komentatora ili novinara. Meni je samo zanimljiva činjenica, a možda mi je samo promakla, da se do sada niti jedan biskup nije oglasio po pitanju ove nove prakse u našoj mjesnoj Crkvi.

Ono što znam je da je u pandemijskim uvjetima javnu molitvu krunice komentirao biskup Košić (ne baš na fin način) ali to možda nema nikakve veze s ovim „slučajem“. I druga stvar koju znam je da je biskup Kutleša dao svoje dopuštenje i suglasnost Marijinim vojnicima za javnu molitvu krunice u Splitu, koja se i prije uvođenja poljske zajednice u Split, događala na Peristilu. A budući je biskup Kutleša ujedno i predsjednik HBK, mogu neopravdano pretpostaviti – a činjenica da nema nikakvog javnog ali ni unutar-Crkvenog glasa od strane biskupa – da biskupi svesrdno podržavaju ovaj vid i način molitve.

Zašto ova krunica diže toliku prašinu u javnosti?

Zašto je javna molitva „mužjaka na koljenima“ društveni problem koji potrebuje uvijek iznova (prve nedjelje u mjesecu, nakon što se molitva održi) analize i komentare osoba koji oblikuju društveno mnijenje i unutar-Crkvenu dinamiku? Možda se nekome ovo pitanje čini provokativno. Možda bi netko, jer mu je krunica draga i važna u životu – a vidi kako se javnost njome zabavlja – radije ustuknuo i prestao dizati prašinu. Možda netko smatra ovu molitvu licemjerjem (pa Isus nam/vam je dao jasne upute da molimo u svojoj sobi!), možda ju netko smatra prijetnjom.

I načitali smo se, i nagledali, ali i naslušali svakakvih mišljenja posljednje vrijeme – svi misle da su potpuno u pravu i da upravo oni znaju „pravo stanje stvari“ ili „pravu motivaciju“ molitelja. I meni je drago što imamo toliki „šušur“, razmjenu mišljenja, stavova i donekle argumenata o ovoj temi. Pa mi kao društvu prije svake prve subote u mjesecu u sekularnoj Hrvatskoj, u javnom prostoru čitamo/gledamo/slušamo o molitvi krunice. Na koljenima. O muškarcima koji mole krunicu. Meni je to jednostavno prekrasno. I uopće ne smatram ovo ranije pitanje (zašto javna molitva…) ni provokativnim, ni glupim ili besmislenim, ali ni najvažnijim pitanjem koje se može pronaći u javnosti. Pa mi dopustite nekoliko adekvatnih promišljanja koji možda nekome mogu poslužiti kao odgovor na postavljeno pitanje.

Komentatori imaju bolji uvidu u motivaciju molitelja nego sami molitelji?

Ako se nešto radi javno, onda je to predmet interesa javnosti. Nemam ništa protiv komentara o mužjacima koji kleče, o krunicama koje nisu oružje (a jesu), o klerikalizaciji javnog prostora, o vjeri kao privatnoj stvari ili o Crkvi koja se (ne)snalazi u javnom prostoru. Dapače, sve ih pozdravljam i radujem se činjenici da sam samo neke, i to djelomično, pročitao (tko voli, neka izvoli, ali ja za gluposti vremena nemam). Ono što želim reći tiče se same javnosti, javnog prostora i onoga što se javno događa.

Javnost pripada svima (da parafraziram demokratsko načelo: svako ima pravo javno kritizirati i biti javno kritiziran). I sve je, unutar ustavnih i zakonskih odredbi, u javnosti dopušteno. Pa iako nam je to mnogima jasno, i dalje se pronalaze javni glasovi koji bi javnost uskratili nekim ljudima. Oni tim ljudima imputiraju motive koji šetaju po rubu ustavnosti i zakonitosti – motive koji nikada kao takvi, od strane organizatora, nisu javno izneseni ili predočeni, pa nigdje niti zapisani.

Ali valjda ovi analitičari i komentatori imaju bolji uvid u motivaciju samih organizatora ove molitve. Oni znaju bolje od njih koji je konačni cilj ove molitve. I na to nas žele upozoriti. Tu, po meni, samo ukazuju na svoju fiksaciju i iskrivljenu sliku stvarnosti koju u svojim obrascima ponašanja generiraju i perpetuiraju. A to pak ukazuje na činjenicu da kao društvo još nismo odraslo, zrelo društvo koje brine o svojoj javnosti i brine da ono što u toj javnosti nađe, što sretne, da se ozbiljno shvati i prihvati takvo kakvo jest. A to znači da se uzvjeruje organizatoru da je on tu zbog tog i tog razloga kojega je jasno i javno artikulirao.

Pa nećemo predbacivati pedofiliju organizatorima prajda, ako su oni javno i jasno istaknuli svoju motivaciju (iako bismo to mogli napraviti ako bi se i u našim gradovima na gay paradama pojavljivale scene koje uključuju djecu u neprimjerenom kontekstu – kao što se vani dobrano događa). Trebamo te organizatore držati ozbiljnim i odgovornim ljudima. Jer tako se ponaša zrelo društvo.

Isto se tako trebamo ponašati prema organizatorima javne molitve – uzeti njihovu javnu artikulaciju motiva i razloga javne molitve za ozbiljno. Ako se na samom događaju dogode neke stvari koje su sumnjive, onda možemo spekulirati i nagađati o njihovim „stvarnim“ motivima i razlozima. Meni se čini da do sada nisu zaslužili naše učitavanje njihovih skrivenih motiva i razloga u ovo što rade – jednom mjesečno mole na javnom mjestu.

Koja od ovih nakana nije prikladna za javni prostor?

Druga stvar, a koja bi onda mogla dati za pravo raznim analitičarima i komentatorima koji nas upoznaju s pravim motivima i razlozima ove molitve, je upravo njen motiv i razlozi koji su jasno i javno artikulirani od strane organizatora. Ovdje ću ih navesti kako to stoji na stranici Muževni budite: za domovinu, mir i obraćenje hrvatskog naroda; za muškarce – da postanu duhovni autoriteti u obitelji koji će hrabro svjedočiti i prenositi katoličku vjeru; za život u predbračnoj čistoći, za čednost u odijevanju i ponašanju te za obnovu katoličkih brakova; za prestanak pobačaja i otvorenost bračnih parova životu; za autentične i beskompromisne crkvene pastire i nova duhovna zvanja; za duše u čistilištu i za osobne nakane. Ukupno sedam nakana.

Pa sad slobodno možete izabrati koja, prema vašim mjerilima javnosti, nije prikladna za javni prostor – da bude iznesena kao prijedlog ili potreba u javnosti. Ako bih sad išao analizirati što sve razni komentatori iščitavaju u ovim nakanama, vi biste već na ovom mjestu odustali od ovog teksta, pa to neću napraviti. Samo ću reći da se meni čine sve nakane primjerene javnom prostoru u kojem se iznose i za koje se javno moli. Možda netko ima drugačije mišljenje o svih sedam nakana ili o nekima, pa bih rado da mi se podastru argumenti zašto bih ja bio u krivu a taj netko u pravu. Tu sam uvijek za javnu raspravu.

Unutarcrkvena polemika o ovoj temi

I za kraj bih se htio osvrnuti više na unutar-Crkvenu javnost i dinamiku, jer i tamo postoje podijeljena mišljenja i stavovi. I to kod pravih, stvarnih katolika, a ne samo ovih derbi katolika ili wannabe katolika. Jedni smatraju da se radi o svojevrsnoj prostituciji (nešto sveto i važno mi stavljamo u javni prostor da se ta ista javnost s tim svetim i nama važnim stvarima, ruga), drugi da se radi o nepotrebnoj stvari protiv koje nas je i sam Isus upozoravao, a treći i četvrti da se radi o super stvari koja može vratiti društvo u normalu. Neću se osvrtati na sve moguće verzije i stavove/mišljenja, samo ću reći nekoliko zaključnih ideja.

Prva se odnosi na činjenicu da javno krunicu mole muškarci. Svi znamo koliko su nam crkve opterećene ženama, da se tako izrazim, jer je „publika“ na sv. Misi uglavnom ljepšeg i nježnijeg spola. Gdje su muškarci? Pa evo ih, na javnom prostoru, na trgu i po kiši i po suncu. Mole Boga. Mole Krunicu. Meni je to prekrasno vidjeti toliko muškaraca sa djecom (da, i sinovima i kćerima) da javno mole krunicu – molitvu koja se uglavnom veže za fine tete i bakice. I sada kada u Crkvi konačno saznamo gdje su muškarci, onda nam to (nekima) postane problematično. Bez veze.

Druga stvar se odnosi na egzegezu novozavjetnih tekstova koji se odnose na molitvu. Mislim da mnogi komentatori krajnje neozbiljno pristupaju tom poslu i da ga nevješto odrađuju. Malo poniznosti i skromnosti, kada se donose kategorični sudovi, ne bi bilo zgoreg. A i čudno mi je što se do sada nisam susreo s egzegezom i tumačenjem 1. Sol 5,17. (“Bez prestanka se molite!”) Pa evo, ako ima koji egzegeza ili biblijski teolog „stručljak“ da mi to malo pojasni, bio bih mu/joj zahvalan.

“Moliti treba na sve moguće načine”

I za kraj moram istaknuti mogućnost iskorištavanja nečeg dobrog (poput javnog moljenja krunice) u neke neopravdane (a to kod nas uglavnom znači – političke) svrhe. Duboko vjerujem da ti muškarci dolaze javno moliti krunicu (jer sam i sam jedan od njih, kad stignem i kad me žena pusti – jer ja sam ipak papučar) dolaze tamo ispravnih motiva i nakana. No uvijek će se, i u svakom pokretu ili društvenom događaju, naći onih koji taj trenutak žele iskoristiti – da njima bude bolje, a nama ostalima isto. Ali to ne znači da bismo zbog te realne mogućnosti, trebali odustajati od dobrih stvari.

Zato držim da se i ova molitva treba nastaviti, bez obzira na šutnju biskupa, bez obzira na komentare u javnom prostoru (ruganja, čuđenja, prijetnje) ili kriva tumačenja unutar-Crkvenog prostora, bez obzira na činjenicu da će netko to iskoristi za svoje sebične interese ili promoviranje društvene vidljivosti, pa i političke devaluacije ionako crne političke kaljuže u kojoj se naše društvo nalazi. Moliti treba svugdje, uvijek i na sve moguće načine.

e-hercegovina.com