Fantastična Varaždinka Jana Koščak privukla je pažnju javnosti srušivši mlađejuniorski dvoranski rekord Blanke Vlašić. Skočila je Jana čak 190 centimetara u dvorani, što je sedam više od Blankinog skoka iz 2000. godine, piše slobodnadalmacija.hr.

Valja napomenuti da je te 2000. Blanka izborila nastup na Olimpijskim igrama u Sydneyu, a na otvorenom preskočila 193 centimetra.

Pred Janom je, tako, još posla, ali ovi su pokazatelji fantastični. A i sličnost s obitelji Vlašić je tu, kao i Blankin tata Joško, i Janin je tata Patrik bio desetobojac.

Dovoljno je to razloga da okrenemo broj Joška Vlašića, da vidimo njegov dojam, ali i da poruči Jani što i kako dalje, na temelju svoga iskustva u surovom atletskom svijetu.

– Mala je sjajna, daleko od toga. Nisam je vidio uživo kako skače ni u dalj ni u vis. Ali kažem da su ti rezultati u odnosu na njezine godine odlični. Vidio sam njezinu fotografiju. Ne mogu steći potpuni dojam, ali čini mi se da biološki prati to vrijeme, nije preuranjeno sazrela što je jako dobro, ali to mi je samo dojam. Čini se da je biološki mlada. To je vrlo bitno – počeo je analizu Joško.

Potom je nastavio u dahu:

– Sad, ne vidim tehniku trčanja, skoka u dalj, skoka u vis. Ono što je vrlo bitno, što će nju definirati, jest ono što će dalje raditi, ali je više definira ono što je do sada napravila. Koji operatori koje stresnosti su upotrebljeni da dođe na ovaj nivo. Ako su sačuvani operatori najviše stresnosti tu ima još puno prostora, ako su ispucani, trebat će neke nove operatore. Tu je sada ta igra u koju teško mogu ući sa strane.

Ona je još sedmobojka. Treba li ostati u sedmoboju?

– Čini mi se da u sedmoboju može doseći sami svjetski vrh. U tom smislu bi bilo bolje da se još neko vrijeme drži sedmoboja, a onda da se kristalizira koja je njezina disciplina. U skoku u vis, konkretno, nije dovoljno više skočiti jednom preko dva metra, nego stalno skakati preko dva metra ako želiš “kruh svagdašnji”.

Što bi joj donio sedmoboj?

– Što znači biti svjetski prvak u sedmoboju u Hrvatskoj, Americi, Bahreinu? Pitanje je kuda će to ići… U Hrvatskoj je to siromašna priča. Možeš imati nekog sponzora koji na četiri milijuna ljudi nije izdašan. Stipendija HOO-a je tu, a možeš medaljom na velikom natjecanju osigurati naknadu za izvrsnost nakon 45. godine. Tek ako si jaka internacionalna osoba, kao što je bila Blanka, dobiješ neke sportske marke koje su globalne. To nije zanemarivo, ali nikad kao hrvatska atletičarka, zbog tržišta, ne možeš dobiti novac kao Amerikanka, Britanka, Francuskinja…

Ako će gledati financije, što treba raditi?

– Za naše malo tržište je bolje jednu disciplinu pokušati dovesti do svjetskog vrha. Samo tako možeš financijski profitirati. Kad si mlad, nosi te entuzijazam, želiš se dokazati sportski. Ali u svemu tome postoji i to da potrošiš vrijeme i energiju na nešto što će u konačnosti nedvojbeno oplemeniti dio tvog života, ali u materijalnom sustavu ćeš ostati uskraćen. U nas od atletike žive Blanka, Sandra… Čak i Sara Kolak, sa zlatnom medaljom na Olimpijskim igrama, radi kasnijih ozljeda, ne može to materijalizirati.

Kažete jednu disciplinu izbrusiti do svjetskog vrha. Zašto ne sedmoboj?

– Višeboji imaju dva-tri mitinga godišnje. Jedino u top disciplinama ako si u top 5, ako si prvi-drugi-treći, imaš podlogu. Ako imaš ulaznu vrijednost na miting, neke od velikih titula ili medalja na OI, ulaziš sa startninom. A onda još i zaradiš od nagradnog fonda. Treba gledati i tu stranu – kazao je Joško i zaključio:

– U nas si ograničen tržištem. Glupo je možda toliko pričati o materijalnome, ali uložio si golem trud… Život se mora planirati od malena.

e-hercegovina.com