Na Balkanu je uobičajena borba i svojatanje povijesnih ličnosti.

Poznato je kako se Srbi i Hrvati „grebu“ za Teslu, po internetu ima mnoštvo članaka koji se bave time „je li Tesla Hrvat ili Srbin“, slično je i s Ivom Andrićem, raspravlja se „da li je Ivo Andrić Hrvat ili Srbin?“, a sada je jedan zanimljiv člana osvanuo na tu tematiku i to vezan za don Ivana Musića.

Musić je bio jedan od onih koji su poveli Hercegovački ustanak te je time, može se reći, znatno utjecao na tijek povijesti, a ni njega nije zaobišlo uobičajeno svojatanje u smislu “čiji je bio”.

Pojedini komentatori iz Srbije su već pisali kako Hrvati svojataju ovog vojvodu, navodeći da je poznato da je on “umro kao pravoslavni Srbin”, a prije nekoliko dana osvanuo je još jedan članak na ovu temu.

Zanimljivu je analizu sada objavio i Đorđe Matić koji piše o reviziji povijesti u zapadnoj Hercegovini, pa tako navodi kako u toj reviziji don Ivan Musić postaje hrvatskim junakom u borbi protiv Turaka, ali, kako drugo, i borac protiv „crnogorskih i srpskih posezanja za ovim svetim hrvatskim tlom“.

Pročitajte čitav članak:

Danas se sve češće govori o nestalnim identitetima pripadnika ovdašnja dva najbrojnija naroda. I dok kod jednih sve više raste svijest o tome da su se nacionalne pripadnosti pojedinaca i čitavih grupa, a time i mjesta, ovdje mijenjale kroz povijest, kod drugih, nepomirljivih, učahurili su se rigidnost, odbijanje činjenica i inat. Tim jače i više onako kako se iznalaze sve brojniji i čudniji primjeri takvih „uskakanja“ i „iskakanja“ iz identiteta u identitet u etno-nacionalnom ključu. U tom smislu priča o don Ivanu Musiću spada u jednu od neobičnijih, pa i ekstremnijih, a svakako dramatičnijih. Naročito zbog strašnih implikacija, pak, koje donosi samo mjesto porijekla ovoga neobičnog čovjeka, i naročito kad se uzme kasnija historija i sve ono što je konkretno srpski korpus preživio u prošlom vijeku: Ivan Musić rođen je 1848. u Hercegovini, u selu Klobuk pored Ljubuškog – u „najtvrđem“ od svih krajeva po pitanju etničke homogenosti, one hrvatske, dakako. No, ima u tom pogledu jedno pravilo iz domena psihologije, a ne politike, koje nas uči: tamo gdje se na takvoj jedinstvenosti i isključivosti najviše inzistira, to je pouzdan znak da se ispod površine nalaze najjača, temeljna napuknuća u izvanjskoj homogenosti. Priča o don Ivanu izrazit je primjer toga pravila.

Mladi Musić, poput mnogih iz toga siromašnog kraja koji biraju svećenički poziv i kao socijalni izlaz, ulazi u franjevački red u Širokom Brijegu – neki izvori kažu zahvaljujući ujaku, moćnom mostarskom biskupu Kraljeviću. Tu dolazi i do prve „kontigencije“  u biografiji – mnogo kasnijom tvrdnjom da je mladi franjevac Ivan, crkvenog imena Šimun, već u tom periodu prvi put pokušao ostvariti veze s Kneževinom Srbijom, u ono vrijeme jedinom zemljom ovdje koja teško ali tvrdoglavo napreduje prema skoroj punoj političkoj i nacionalnoj neovisnosti i u kojoj mnogi pripadnici okolnih porobljenih južnoslavenskih naroda gledaju svjetlo. Bosna i Hercegovina za toga vremena još je pod Turcima, naravno, u raspadajućem i zbog toga po svoje nevoljne subjekte još opasnijem i surovijem Otomanskom carstvu. Don Ivana hapse u bijegu prema Srbiji, a izgleda da ga je samo biskup Kraljević spasio od robije. U nastavku koji bi se u najbližoj asocijaciji koja lebdi iznad ovoga dijela priče mogao nazvati sasvim andrićevskim, don Ivan odlazi u Stambol, ali umjesto da dopadne „proklete avlije“, on studira medicinu, baš tamo gdje je historijsku ulogu imao još jedan čovjek naše historije koji je također promijenio i vjeroispovjest i naciju – legendarni Sava Vladislavić, „grof raguzinski“. Nakon toga, također kao i mnogi katolici, franjevac prelazi u Carevinu i završava teologiju u Mađarskoj. Vraća se u rodnu Hercegovinu, godine nekako prolaze u svećeničkoj službi – Musić je u međuvremenu i župnik u selu Ravnom. A onda dolazi do istinski romanesknog obrata.

Godina 1875. donosi ustanak protiv Turaka u Hercegovini, jedan od najvažnijih događaja našeg devetnaestog stoljeća, ustanak čiji su se odjeci slavili čak i u socijalističkoj Jugoslaviji („Nevesinjska puška“). Prvi put u vojno-političkoj alijansi ulaze u ovaj pravi lokalni rat i Srbija i Crna Gora, na pomoć slavenskoj braći. Od župnika, Musić postaje vojnik. I to ne običan, nego predvodnik, četovođa. U bitkama, zajedno sa svojim ljudstvom kojeg su sačinjavali rame uz rame i Hrvati i Srbi, pobjeđuje Turke i oslobađa dio Hercegovine. Don Ivan za svoje ratovanje dobija od Crnogoraca titulu vojvode. No, umjesto da se vrati službi duhovnika, on bježi u Crnu Goru, na slobodno Cetinje, i to, zanimljivo za katoličkog župnika, zajedno s budućom mu ženom Cvijetom. Mnogi naši intelektualci, koji su puni ideala u ono vrijeme stigli na dvor kralja Nikole, prošli su bez izuzetka razne teškoće i spletke i mnogi pobjegli otuda glavom bez obzira. Tako se i don Ivan nekoliko godina kasnije seli u centar, u Beograd, glavni grad tada već nezavisne Srbije. Iako mu tu karijera neće biti naročita – radio je neke službeničke, čak i policijske poslove – kao tipično obrazovan crkveni, katolički „kadar“, don Ivan radi i kao tumač i prevodilac s francuskog. Tragično, umiru mu i žena i nekoliko djece, a tek s drugom dobija i kćer Delfu (kasnije Ivanić) koja će preživjeti i izrasti u jednu od najapartnijih pojava suvremene srpske historije. Ona će upravljati i ključnim svjedočanstavima u stvaranju javne slike i uspomene na oca, kao i nekim podacima kojima se o njemu u Srbiji barata sve do danas. Budući da don Ivan Musić umire 1888., kad Delfa ima samo godinu dana, a i uzevši i neke druge izvore, moguće je onda da ponešto od biografskih detalja treba uzeti s rezervom. Delfa je recimo tvrdila da je don Ivan u Srbiji prešao na pravoslavlje, kao i da se i ranije deklarirao kao Srbin katolik. Kako god bilo, on jest sahranjen po pravoslavnim običajima na Novom groblju u Beogradu, a sam sprovod bio je izgleda i društveni događaj, što ne iznenađuje, s obzirom na zasluge, ali i simboliku.

Ako napravimo ovdje rez, pa s kraja 19. stoljeća skočimo u period gotovo točno stotinu godina kasnije, u vrijeme našeg posljednjeg rata, vidjet ćemo jedan zapanjujući obrat. Uz rat u BiH i uz stvaranje tzv. Hrvatske Republike Herceg-Bosne, čije su samo središte upravo krajevi odakle potiče junak ove priče, izvršena je tamo dakako i pripadajuća revizija povijesti. U toj verziji don Ivan Musić postaje hrvatskim junakom u borbi protiv Turaka, ali, kako drugo, i borac protiv „crnogorskih i srpskih posezanja za ovim svetim hrvatskim tlom“. Dobija seriju spomenika širom Hercegovine i dijelova Bosne pod hrvatskom vlašću. O njemu se pišu knjige, stručni radovi, snimaju dokumentarci, u Ljubuškom dobija ulicu. Ukratko, i kao u toliko slučajeva, između dvije historiografije i politike do danas vlada rat za naslijeđe i pripadnost don Ivana Musića. Propaganda jedne strane, vođena stalnim rascijepom zbog nelagode oko neosporivih nekih fakata, agilnija je i organiziranija. Druga strana, budući sigurnija u sebe, time je tromija i ne čini mnogo. Ona voli nepromjenjivu činjenicu o tome da je hrvatski franjevac postao „vojevoda serbski“, kao i to da je gotovo izvjesno prešao iz jednog nacionalnog i konfesionalnog pripadništva u drugo. Ona se ponosi time da je don Ivan sahranjen u Beogradu, ali nekako stavlja u stranu to da, uz onoliko Novo groblje, don Ivanov grob više ne postoji jer je odavno prekopan. Možda bi onom pravilu o nesigurnim identitetima s početka trebalo dodati još jedno, češće: to da historijski heroji kod nas, pogotovo oni koji u sebi spajaju više identiteta, kao po pravilu postaju kasniji gubitnici te iste historije.