Ptice su pjesmom pozdravile sunčane zrake budeći malo selo iz ljetnog sna. Oglasiše se i prvi pijetli:

– Čim se digne rosa, ja i Jure ćemo polako niz polje – Dane šapnu Anki pazeći da ne probudi djecu; dečkića Jandru, malu Jagu i tek rođene blizance Antu i Juru. Uživajući u ljepoti usnulih dječjih lica, posebice malih blizanaca koji „sebi donesoše imena“ dvojice nestalih stričeva, Dane neuobičajeno oslobodi emocije:

– Nema na svitu ništa lipše od male dice.

Bilo je to jutro iznimno za Plemića kuće, a i za cijele Brižane. Svi su htjeli pozdraviti Juru kad krene od kuće.

I Jure se osjećao posebno. Uzbuđen zbog odlaska, ushićen zbog putovanja i susreta sa samostanom, slabo je spavao, ali mu pogled nije izgubio sjaj. Zažarile mu se zjenice i kao dragulji zablistale na skladnom licu ispod kratko ošišane kose. Jučer ga je Dane vodio pravom brici u gradu, kupio mu naručene cipele, opremio ga za put kako dolikuje.

Znao je Jure da mora otići, srce ga je zvalo u novo okruženje, tamo gdje se moli, gdje se čita, lijepo razgovara, gdje se u miru razmišlja o nečem višem i boljem. Jedva je čekao biti u crkvenom prostoru, neodoljivo ga privlačio.

Ponukan fra Boninim savjetima, nije dramatizirao oko odlaska.

– Nemoj ženske suze previše uzimati k srcu – rekao mu je.

Svejedno ga prvi pogled na majku Kosu i baku Cvitu, ganu. Prepozna na njihovim licima neprospavanu noć, tihu strepnju i veliku ljubav. Bi mu drago što ih ima.

Prisjeti se svog odrastanja, više uz baku Cvitu, nego uz majku. Baka mu je pričala o ocu koji ga sigurno voli, ali je, eto, „posrnia“. Pazila je Cvita s riječima, uvijek poticala na ljubav i nikad nije pred Jurom izgovorila ružnu riječ ni o komu, nije ni drugima dopuštala.

– Dobra moja baba Cvita – razmišljao je – uputila me u Očevu ljubav i naučila moliti, opraštati, nisam mogao imati boljeg učitelja, kako mi reče fra Bono?

– Neka ti je svaka stopa blagosovljena! – Cvita jedva izgovori prigodne riječi pozdravljajući se na vratima. Oči joj orosiše  suze, ali se na licu pojavi blagi osmijeh, kao ohrabrenje.

– Zbogom, moj Jure – Kosa zaplaka naglas – nemoj nas zaboravit.

– Ne znam čemu suze? –  Blago će hrapavim glasom – neka mali oproba fratarski nauk, a ako se ne dadne, uvik se more vratit svojoj kući.

Jure je šutio smješkajući se, tako mu je bilo najlakše prikriti emocije.

Domalo je laganim korakom napustio Plemića okrajak, prošao nizbrdicom pored kuće materinih roditelja, čekali su ga ispred kuće i mahnuli mu, i on njima. Pamtio ih je po, često mu upućenim, riječima:

– Ti nisi naš, ti si Plemića!

Uspjeli su ga uvjeriti kako nije njihov, stoga im mirno mahnu kao i ostalim susjedima koji se nađoše uz puteljak što vodi u polje.

Jure je osjećao više bliskosti prema kumu Iki i njegovima, bio je odani susjed, kum i pravi prijatelj:

– Sritno ti bilo, Jure! – pozdraviše ga Iko i Luca, a onda i susjeda Genga priđe bliže i doviknu – samo rabro, Jure, dobar je put prid tobom!

Koračajući za stricem Danom koji je vodio konja natovarena novim kuferom i bilotorbom punom mesa i sira za fratre, Jure je utonuo u svoje misli.

Po naravi je bio nježan i tih, drugačiji od svojih vršnjaka. Vjerojatno je ta ranjivost pobudila u njemu niz pitanja što ih ne postavljaju djeca, stoga je i odgovore dobio ranije.

Spoznao je kako ljubav, na koju mu ukaza baba Cvita, može ublažiti sve nedostatke što ih je zarana osjetio na sebi, zbog oca koji ga ostavi, zbog majčine rodbine koja ga odbacuje, zbog pokoje grube riječi što mu je uputiše seoske žene uvjerene kako ih on ne razumije, a njega je tako boljelo ono „isti ćaćetina“, „tužno dite“, „nesritnjak“, „Plemića mulac“.

Dobro je što mu baba Cvita sve objasni, ohrabri ga i uputi na mjesto gdje gospodari dobra riječ. Jure se tom mjestu iskreno veselio, rado je koračao prema njemu osluškujući jutarnju pjesmu Božjih stvorova što se razlijegala poljem.

Iva Bagarić/Tomislavcity

Objava Dašak moga zavičaja: Jurin odlazak   pojavila se prvi puta na Tomislav City.