Već 15. godinu zaredom Vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće, na čelu s fra Miljenkom Stojićem, uspješno organizira i održava simpozij »Stopama pobijenih«. Tako je i ove nedjelje, 22. listopada, na Širokom Brijegu održan XV. simpozij koji za cilj ima rasvjetljivanje jugokomunističkog ubojstva 66 hercegovačkih franjevaca i mnoštva puka Božjega, kao i povijesnih okolnosti u kojima se to sve dogodilo.

Simpozij je započeo sv. misom u 11.00 u samostanskoj crkvi koja je bila prepuna vjernika. Sv. misu predvodio je fra Andrija Nikić. Sumisio je vicepostulator fra Miljenko Stojić i ravnatelj Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije dr. sc. don Mirko Šimić.

Fra Andrija je u propovijedi govorio o franjevcima kao misionarima te o stradanjima hercegovačkih franjevaca i duhovnim zvanjima nakon 1945. »Kalvarija katoličke i franjevačke Hercegovine nastupila je komunističkim osvajanjem. Jame po selima, mjestima i područjima punili su ubijenim osobama koje su nemilice tamanili. Tako je Hercegovina pretvorena u grobište, a 19.463 katolika ubijeno je kod kuća i na Križnom putu. Te suze, poput Marijinih na Kalvariji rađale su, umivale i odgajale Isusove, Gospine i apostolske sljedbenike (deset muških) i sljedbenice (devetnaest ženskih zajednica). Jedno vrelo je, uvjeren sam, izviralo iz Kaleža krvi – 66 ubijena hercegovačka fratra i Kaleža muke – 93 osuđena fratra na preko 349 godina uzništva. Poubijani, a živi, fratri su nositelji religioznog i kulturnog genija hrvatskog naroda, nepodmitljivi svjedoci njegova neslomljiva duha. U njih je zatajilo tijelo, a ne duh. Prisjetimo se i biskupijskih svećenika, časne sestre, uzornih katolika, inteligencije i prepoznatljivih Hrvata između 1945. i 1989. Zahvaljujući njima spašen je hrvatski narod, katolička vjera i hrvatstvo u našoj Domovini. Drugo vrelo čine 19.463 ubijena katolika koje su četničko–partizanske horde pobile tijekom Drugoga svjetskog rata i poraća u Hercegovini. Krv mučenika sjeme je novih kršćana. To bezbožni komunisti nisu shvaćali pa su i dalje na više načina uništavali Crkvu, zanemarujući Isusova svjedočanstva da Crkvu “ni vrata paklena ne će nadvladati” (Mt 16,18). Jedinstvene statistike od 1.085 duhovnih zvanja iz Hercegovine od 1945. do 1972. duhovno su “biserje” koje je obilno pomladilo i produžilo vijek katoličkim ustanovama: (nad)biskupijama, provincijama, redovničkim zajednicama među hrvatskim narodom i u Katoličkoj Crkvi. U poratno vrijeme u hrvatskom i katoličkom puku u Hercegovini planski se pokušavalo uništiti vjeru, fratre, svećenike, katolike, inteligenciju i uzorne Hrvate. No, već desetljećima, zahvaljujući Božjem posredovanju Kraljice Mira, Hercegovina posta središtem katoličkog, kršćanskog i uljudnog čovječanstva.«

Nakon sv. mise uslijedila su predavanja u samostanskoj dvorani.

Prvi predavač, politolog prof. dr. sc. Dražen Barbarić održao je predavanje na temu »Anatomija “genetskog antifašizma” ili o kulturi hegemonijskoga pamćenja«. U svome radu govorio je o bosanskohercegovačkom nadmetanju kolektivnih pamćenja. »Ponekad je zaista teško shvatiti kako događaji iz bliske ili davne prošlosti takvom lakoćom zaokupljaju pozornost sadašnjega trenutka, a ujedno ga takvom žestinom čine tegobnim i nepodnošljivim. Ne postoji mogućnost objektivne i sveobuhvatne racionalne prerade prošlosti koja bi objektivno zadovoljila potrebe svih postojećih skupina za njihovim kolektivnim pamćenjem i to u obliku da su potpuno slobodno artikulirana prema društvenom okviru zajednice koja to pamćenje želi reproducirati. Određeni elementi kolektivnoga pamćenja mogu u potpunosti nijekati slične elemente kod druge skupine ili ih barem iskrivljavati do neprepoznatljivosti. Alat njihova usmjeravanja još nije pronađen, a kada se radi o traumatskim iskustvima prošlih vremena kolektivna pamćenja zaista jesu spremnik vlastite boli, ponekad i sredstvo izazivanja boli kod drugih skupina. Situacija postaje još zamršenija i tegobnija kada se spusti na razinu multinacionalnih društava koja su obilježena recentnim iskustvom međusobnoga sukoba i gotovo nikakvim sponama prema izgradnji međusobnoga povjerenja, kamoli pomirenja. Bosanskohercegovački kontekst predstavlja prototip potonje situacije i izaziva tri osnovne reakcije: afektivno vezivanje za jednu od predočenih interpretacija povijesti ili kolektivnih pamćenja, pasivni zazor od situacije nemogućnosti uspostave makar zajedničkoga nazivnika povijesnih događaja i poziciju dvostruke hermeneutike, tj. pokušaj da se interpretacije povijesnih događaja sa svim reperkusijama koje izazivaju u sadašnjosti razumiju i pojasne.«

Istraživač i publicist Igor Vukić govorio je na temu »Svećenici u logorima Jasenovac i Stara Gradiška 1941. – 1945.« Iz njegovog predavanja treba istaknuti slijedeće: »U logoru u Jasenovcu 1941. – 1945. život je izgubilo devet rimokatoličkih svećenika (osam kao zatočenici i jedan kao član logorske uprave), jedan grkokatolički bogoslov, jedan starokatolički svećenik, jedan židovski rabin i jedan srpsko-pravoslavni svećenik. To su vjerski službenici za koje se može ustvrditi da su doista bili ondje dovedeni i da su izgubili život. Svećenici koji su u logoru izgubili živote, izgubili su ih zbog bolesti, a neki su bili i ubijeni, najvjerojatnije strijeljani. Razlog za takav postupak mogao je biti kažnjavanje zbog nekih drugih događaja (npr. odmazda za bijeg drugih zatočenika). Premda u to vrijeme takav postupak i nije bio neuobičajen (uzimanje talaca zbog djelovanja nelegalnih snaga bilo je čak dopušteno po tadašnjim konvencijama o ratovanju), ipak je riječ o zločinu, odnosno neprimjerenom postupanju s ljudima svećeničkoga staleža. S druge strane, dolazak svećenika (pa i bivših ili bogoslova) poboljšao je uvjete života zatočenika. Opisivanje realnih slika događaja u Staroj Gradiški i Jasenovcu otežano je zbog političke osjetljivosti te teme. Ipak, u arhivima (u Hrvatskoj, BiH, Srbiji i drugdje) može se pronaći autentična dokumentarna građa koja omogućava da se jasenovački logor opisuje u realnome razmjeru. Pritom dokumenti, kao i sudbine svećenika koji su na razne načine prošli kroz logor, prilično jasno govore da Stara Gradiška i Jasenovac nisu bili mjesto masovnih, serijskih ubojstava u kojima su stradale tisuće žrtava. Daljnja istraživanja dodatno će rasvijetliti pojedinačne slučajeve zatočenika i pripadnika logorske uprave te pridonijeti i utvrđivanju približnoga broja ljudi koji su prošli kroz te logore, odnosno u njima izgubili živote.«

Treće predavanje, na temu »Duhovna zvanja u Hercegovini do 1972. – plod katoličkih žrtava«, održao je prof. dr. sc. fra Andrija Nikić. »Crkva u Hercegovini, a posebice franjevci smatrani su glavnim nositeljima ustaške ideologije i politike Nezavisne Države Hrvatske. Katoličko svećenstvo i redovništvo optuživano je i za pomaganje križarskim skupinama (škriparima) u borbi protiv komunističkoga poretka. Komunističke su vlasti glavnoga neprijatelja vidjele u mostarskom biskupu Petru Čuli i hercegovačkim franjevcima. Franjevački samostan u Širokom Brijegu nazivali su “tvrđavom ustaškog duha”, a njegova su gvardijana uhitili pod optužbom da je tijekom ispovijedi pozivao mladež da se priključi križarima. U siječnju 1947. uhićeni su svi svećenici iz Širokog Brijega pod optužbom da su surađivali s križarima te su prebačeni u Mostar. Vlasti su tvrdile da su navedeni franjevci redovito izvješćivali biskupa o svim križarskim akcijama. Slična su se uhićenja provodila i u drugim područjima Hercegovine. Vlasti su smatrale da su uhićenja svećenika djelovala zastrašujuće, ali su izazivala i suprotno djelovanje kod pučanstva i davala materijal promidžbi protiv države, što je svećenstvo spretno koristilo. Da bi imala što bolji uvid u djelovanje svećenika, Uprava državne bezbjednosti ili Udba u njihovim je redovima angažirala i svoje doušnike. … Prema podatcima među živim službenicima Katoličke crkve godine 1972. mostarska biskupija ima 1.085 svoje djece: 602 redovnice, 370 redovnika i 113 svjetovnih svećenika. Dalje, 254 redovnika pripadaju crkvenoj ustanovu na području Biskupije, a 116 ih je izvan nje; 214 redovnica nalazi se u hercegovačkoj zajednici, a 388 u drugima; 56 svjetovnih svećenika pripada mostarskoj biskupiji, a 57 ostalima. Dakle, u trima domaćim crkvenim ustanovama nalaze se 524 osobe, a u ostalim izvan naše biskupije 561. Velika brojnost duhovnih zvanja iznenadila je, provocirala i uznemirila predvodnike partije pa su se suprotstavljali na više načina: sudski postupci protiv predstavnika Katoličke crkve, oduzimanje crkvene imovine, uzurpacija crkvenih prostora, progon časnih sestara i oduzimanje njihove imovine, zabrane i ometanja vjeronauka, zatvaranje vjerskih škola i zabrana vjerskog tiska.«

Simpozij je završio zahvalom svim mnogobrojnim posjetiteljima i predavačima te pozivom da se svi koji imaju bilo kakvu informaciju o ubojstvu fratara jave u Vicepostulaturu i na taj način doprinesu njezinu uspješnom radu. Posjetitelji su još neko vrijeme ostali u ugodnom druženju i razgovoru.

Objava Pobijeni su nositelji religioznog i kulturnog genija hrvatskog naroda, nepodmitljivi svjedoci njegova neslomljiva duha pojavila se prvi puta na Ljubuški na dlanu.