Robert Peter Lengel hrabar je dragovoljac Domovinskog rata. Rođen je u Njemačkoj, od devete godine živi u Zagrebu, kada je počeo rat odlučio se uključiti u obranu Hrvatske. Pristupio je 1. gardijskoj brigadi, poznatim Tigrovima. Svoje prve ratne korake napravio je na petrinjskom ratištu, gdje je imao i vatreno krštenje.

Robert i njegovi suborci nakon četrnaest sati izvlačenja s petrinjskog bojišta odlučili su krenuti u bitku svih bitaka. On i njegovi kolege ušli su među posljednjima u grad strave. Nekoliko sati nakon njihova ulaska, Vukovar je bio u potpunom okruženju. Nitko više nije mogu ući u grad ni izaći iz njega.

“Išli smo braniti svoje”

 – Kad smo išli prema Vukovaru, išli smo braniti svoje. Stati na branik domovine. Znali smo da idemo na područje gdje se vode ozbiljne borbe. S obzirom na to da smo već imali vatreno krštenje, rekli smo – hajde, ne može biti gore, tamo smo se četrnaest sati izvlačili. A u Vukovaru je opet bila druga priča. Kad se vidi to granatiranje, to razaranje, kao da je atomska bomba pala. Čak i u onom trenutku kada smo bili tamo i dok smo vodili borbe, nisam toliko ni vidio te ruševine. Postao sam svjestan koliko je Vukovar razrušen kad sam vidio snimke iz zraka. Sigurno je dvije tisuće kojekakvih projektila palo. Od VBR-a, tenkova, haubica, minobacača. To vrijeme dok su nas granatirali, mi smo mirno spavali. Život tamo nije vrijedio deset pišljivih para. A svaki dan se ginulo, poručio je Robert Peter.

Svakoga dana borbe su bile žestoke. Nije bilo hrane, ali atmosfera među braniteljima bila je uvijek pozitivna, unatoč surovoj borbi. Čuvali su jedni drugima leđa, uskakali u pomoć, ali bilo je i suza. No nije bilo vremena za tugu i bol.

Stvarale su se taktike, tražila nova rješenja kako bi se neprijatelj što bolje zaustavio. 

“Puknuo sam kad sam vidio ranjenu bebu od šest mjeseci, to me slomilo”

Bilo je teških situacija, ali Robert Peter naglašava da je puknuo kada je vidio ranjeno šestomjesečno dijete. Taj prizor ga je slomio. Tada je izašao na ulicu i počeo luđački pucati. Izgubio je osjećaj straha i sve mu je bilo ravno.

Dana 8. studenog 1991. Robert Peter je ranjen. Geler mu je prošao pokraj oka i ušao duboko u sinuse, ali i u ruku. U vukovarsku bolnicu stigao je istog dana i u njoj je bio sve do pada grada.

Tada se želio vratiti na prvu crtu bojišta, ali njegov mu je suborac rekao da nema smisla jer se ništa ne može promijeniti i da je najbolje da ide u proboj.

Teški trenuci

Robert Peter istaknuo je da su mu ti trenuci bili posebno teški. Morao je odlučiti:  ostati u gradu smrti ili pokušati izaći. Lomio se i utjehu tražio u molitvi.

Hrabri Robert Peter rekao je da je u jednom trenutku čuo unutarnji glas koji mu je rekao – idi u proboj, nemoj se predati četnicima u ruke.

Nakon velike i teške odluke Robert Peter pozdravio se s ostalim ranjenim kolegama u bolnici, koji nisu mogli ići u proboj.

– Jednostavno, osjećao sam neki jad i tugu što moram ići. A s druge strane opet znam da ostankom ništa ne mogu postići. Jednostavno nisam se želio predati, poručio je.

Prošli su pokraj igrališta, krenuli iz Ulice Borisa Kidriča te su trebali prijeći rijeku Vuku, čija im je dubina sezala do prsa.

– Bilo je hladno. Vodič, koji je bio ispred mene, naletio je na minu, bio je ranjen. Odvezli su ga  bolnicu. Mene je okrznulo po uhu, imao sam osjećaj kao da mi je odnio pola uha, da mi glava curi, a u principu bila je ogrebotina. Bilo mi je gore nego kad sam bio ranjen. Kad sam bio ranjen, nisam ništa osjećao. Kako je tu bila kolona, sve se razbilo na neke grupe od petnaest, dvadeset ljudi. U jednom trenutku izgubio sam svoju grupu, lutali smo, ne znaš teren, ništa ne znaš, nemaš kartu, nemaš kompas. Ništa! Ne znaš gdje je što. Pratiš, jednostavno ideš. Prolazili smo kroz kukuruze, čuli smo i četnike, njihove razgovore, čuli smo njihove tenkove, nailazili na njihove poljske veze koje smo znali presjeći, da im napakostimo, mada smo im time davali znak da smo tu prošli. Tog trena čovjek ne razmišlja tako, dodao je Robert Peter Lengel. 

Kazao je da je bilo i grupnih halucinacija. Robert Peter odlučio je da ne želi još jednu noć provesti u kukuruzu. Čuo je od ljudi kako su u Vinkovcima naši, a u Mirkovcima neprijatelji. Pitanje je bilo gdje su Vinkovci? Treba li krenuti lijevo ili desno?

Robert i njegov kolega krenuli su prvo lijevo, ali unutarnji glas im je šapnuo, okrenite se i ipak idite desno.

– Najednom ispred mene izleti neki lik, i stavio mi je pušku na vrat. Stanem, ali nisam osjećao ništa. Jer jednostavno, čovjek tog trena postane totalno bezosjećajan, sasvim mu je svejedno što će se dogoditi, hoće li preživjeti ili ne. To više nije bitno. Taj lik nas je pitao tko smo, što smo, razoružao me. Krenuo je razgovor i shvatili su tko smo mi, a mi smo shvatili da su to HOS-ovci, koji su bili na Maloj Bosni, rekao je Robert.

Naglasio je kako mu je jedan od tih HOS-ovaca rekao da je dobro što su promijenili smjer, jer da su nastavili ići lijevo, došli bi na miniranu prugu.

Tigar Robert Peter Lengel došao je na sigurno, u Malu Bosnu 21. studenog 1991. i krenuo u Zagreb. 

Preživljava kako zna i umije, ali opet bi sve ponovio 

Sa šezdeset kilograma i vidno iscrpljen vratio se u svoju bazu u Petruševcu. Morao je zbog ranjavanja i velike iscrpljenosti otići na bolovanje. No to nije dugo trajalo.

Srce je vuklo braniti Hrvatsku. Opet se prijavio za prvu crtu i krenuo u oslobađanje južnog dijela Hrvatske, otišao je na dubrovačko ratište. Ondje se nastavio boriti i na svu sreću obraniti taj dio Lijepe Naše.

Nakon što je rat završio i Hrvatska postala slobodna država, Robert Peter Lengel kaže da ne žali što je otišao u Domovinski rat, ali da to nije Hrvatska za koju se borio.

Danas živi kao podstanar, plaća tuđi kredit, kao i mnogo hrvatskih građana, preživljava kako zna i umije.

– Nadam se da će buduće generacije dovesti Hrvatsku na nivo koji zaslužuje. Po meni Hrvatska može biti bolja nego Švicarska, Norveška ili bilo koja druga država, sa svojim prirodnim bogatstvima, svojim ljudima, a ne da naši ljudi idu van raditi,  na pozicijama gdje su cijenjeni radnici, grade tuđe države, dok se naša u jednu ruku vodi u propast. I sve to zbog pokvarenosti u politici, poručio je hrabri dragovoljac Domovinskog rata Robert Peter Lengel. 

e-hercegovina.com