On će 29. prosinca napuniti 91 godinu. Vitalan je, bistar, oštrouman, zdrav. Ma ko mladić je junak naše priče! Zove se Ljubomir Topić Baja i najstariji je vozač u Imotskoj krajini; možda i u cijeloj Hrvatskoj, ali u Imotskom sigurno jest, piše Braco Ćosić za Slobodnu Dalmaciju.

. Vozačka dozvola vrijedi mu do 8. prosinca. Veli nam da je može produžiti još godinu dana, ali još važe hoće-neće jer mu nije potrebno voziti. Ali mu je gušt. Sin i unuk imaju automobile, ima i on svoj, a tu je još jedan pa su od četiri vozila uvijek jedan, dva ispred obiteljske kuće.

Svi žive pod istim krovom u Vinjanima Donjim. Uvijek je tu netko tko Baju može prebaciti, ali on voli držati konce u svojim rukama. Ponosno nam kaže: “Mogao bih sutra i na izvanredni specijalistički pregled, bez problema sam.” Garantira i nudi okladu da će proći pregled i od stručne liječničke ekipe dobiti zeleno svjetlo za produljenje vozačke dozvole.

Kad smo došli da s njim napravimo priču, jer toliki vijek za volanom zasigurno nosi i brojne anegdote, Ljubomir je bio jako zadovoljan, a imao nam je što i ispričati.

START S TRAKTOROM
– Ma neka je meni devedeset i prva godina, okladio bi se o glavu da bi vozio pametnije, bolje, odgovornije i sigurnije od pedeset posto njih koji su daleko mlađi od mene. Pa vidiš li, prijatelju moj, šta se ovo događa? Nema dana a da naša policija, samo u našoj županiji, ne uhvati po dvadeset, trideset što dobro nakresanih alkoholom, što zamantanih drogom, da o vožnji bez vezanja pojasa ne govorim. A tek onih što pišu poruke na mobitelu dok voze… A di je ispravnost auta, kamiona, kombija i svega onog što ide cestom. Evo, stani ode isprid moje kuće kad padne mrak, vidit ćeš tko sve vozi – jedno svitlo radi, drugo ne radi, štop svitlo radi i ne radi. To je samo ono što se vidi na prvi pogled. A di su brenze, amortizeri… Ma daj, čovik moj, ovo je prešlo svaku miru. Pa vidiš da po nekoliko ljudi dnevno gine na cestama – ogorčeno nam veli barba Ljubomir.

Nakon njegove opaske, koja je posve na mjestu, uslijedila su pitanja o počecima njegove vožnje, o tome kako je doveo prvi bager u Imotsku krajinu, kako mu je bilo u Njemačkoj, gdje je radio kao vozač po tamošnjim tvrtkama, je li imao prekršaja i koliko, je li mu se “zalomila” koja prometna nesreća, koliko je prešao kilometara…

– Prvo sam početkom pedesetih godina položio kurs za voziti traktor, bilo mi je petnaest, šesnaest godina. A onda su se 1957. godine odvijali veliki radovi na melioraciji Imotsko-bekijskog polja, pa sam u Makarskoj položio ispit za upravljanje bagerom. Tu sam radio punih pet godina i odatle sam krenuo na rad u Njemačku, di sam položio i vozački ispit za B kategoriju.

Ali, moj prijatelju, tamo je u komisiji bio jedan jedini stručnjak, nikakve komisije ko u nas pa da možeš s nekim i popričati. Na ispitu te taj jedan prati u stopu dok voziš, cilo vrime šuti i samo ti daje upute di moraš vozit, i to po gradu, di je na stotine auta tamo-amo, u oba pravca. Kad je završio ispit, taj Švabo pružio mi je ruku, uzeo je penkalu i na već isprintanu dozvolu samo se potpisao i rekao: “Her Ljubomir, tankišen, možete slobodno voziti po njemačkim cestama”.

ZARADIO DOBRE PARE
Koja je to u ono vrime, moj kume, bila povlastica i blagodat! Tako sam 1962. godine dobio dozvolu, imam je preko 60 godina i nikada, ni trenutka, nije završila u rukama policajca. Pa s onim dozvolama za traktor, eto ti skoro 66 godina da vozim! Onda sam iz gušta o‘ša u prvu tvornicu, a tamo kod Stuttgarta ima ih samo da vidiš, i kupio ganjc novi Opel Record. Pa kad sam doša u Imotski, s njim na dernek za Veliku Gospu doli na Vrljiku. Moj pajdo, okupilo se oko njega više naroda nego u crkvi. A košta me je tada osam i po iljada ondašnjih dojč maraka, pravo bogatstvo u to vrime – sjetno se prisjeća naš sugovornik i nastavlja:

– U Njemačkoj sam radio upravo na bagerima. Tadašnji moj gazda iz firme u okolici Stuttgarta puno me je volio. Dao mi je novi bager Atlas, stroj stani pa gledaj. Radio sam s njim na stotinama gradilišta, posebno na postavljanju vodovodne i kanalizacijske mriže. Moj je gazda osigurao i vizu za moju suprugu, pa je i ona došla gori k meni 1965. godine. Vidiš, prijatelju, C kategoriju položio sam ode u nas kad sam došao na odmor iz Njemačke. Kad sam se vratio u Njemačku, uzeo sam vagonski kamion Enšer, prva liga. Već mi je pomalo bilo dosta rađe u Njemačkoj i ja i supruga odlučili smo se vratiti.

Nakipa sam sve što sam imao u Njemačkoj pa s kamionom drito u Imotsku krajinu. A kako sam imao kamion, bilo je posla na sve strane, nisam sve mogao ni prispiti. Daj u Metković, daj u Crnu Goru. Mogu ti reći da sam zaradio dobre pare, pa sam ih uložio u novi kamion. Iz Njemačke sam početkom sedamdesetih godina dotra ganjc novoga MAN-a, nema gradilišta di se nisu okrićali za njim. E, sad ti vidi koliko sam auta vozio.

Radio sam u firmama “Građevinsko poduzeće Sarajevo”, “Gradnja Osijek”, pa “Uprava puteva Livno”, “Put” u Beogradu, pa u Crnoj Gori. Bio sam tražen na sve četiri strane. Onda sam proda MAN-a pa sam kupio kamion Mercedes 16-20. Imao sam i svoje vozače. A o malim autima da i ne govorim. Pa prvi sam uz jednog našeg čovika Đuzela ima legendarni Mercedes “miniku”, prvi takav u Imotskom, pa onda Mercedes 123. Znači, prominio sam tri teretna auta i vozio na njima pune 23 godine, pa dvanaest osobnih auta do današnjih dana.

A pitaš me koliko sam kilometara priša? Pa eto vidiš, možeš li ti to sračunat? Moj prijatelju, ko će to sve zbrojit. Neki kažu, priša sam milijun, dva, tri milijuna kilometara, a ja se time ne zamaram. Prišlo se, pajdo moj, čudo jedno. Piši, čudo! – govori nam u svojem stilu ovaj prekaljeni “drajver”.

Stigli su na red i prekršaji…

– Nikada nisam ima opasnu prometnu nesriću. Bilo je u vožnji kamionima malo ono očešeš jedan, drugi auto, ali nikada nisam nekome ugrozio život. U Njemačkoj sam vozio svoj auto i auto firme i ima sam samo jednu intervenciju policije. Znači, intervenciju, ne i kaznu za prekršaj. Jednom sam vozio autobanom i vidim kako policijski helikopter nadlijeće cestu, kontrolira promet. Odjednom čujem iz njega na zvučniku kako upozoravaju taj i taj auto da vozi malo brže jer se iza njega stvara kolona. Kad sam malo bolje posluša, majke mi, on čita moju registraciju. Pa sam dodao malo gasa i sve je bilo u redu. Eto, to mi je bio jedini prekršaj – pripovijeda nam Ljubomir, nastavljajući se na zgode iz susjedne BiH, koje su, pak, kategorija za sebe.

PAR DINARA ZA MILICAJCE
– Kad bi se vozilo po Bosni, ondašnja bi te milicija zaustavila i da nisi i da jesi napravio prekršaj. A ja sam uvik u džepu ima par stotina dinara, samo mu turnem i kažem: “Kume, ovo tebi za marendu i piće i to je to.” Pustio bi me i nikada nisam iša sucu za prekršaje. Sićam se kad mi je na autu bila makarska registracija. Milicajci u Bosni imali su pik baš na nju, zaustavljali su me na svakom koraku, ali šta su mi mogli jer nikad nisam napravio prekšaj – govori nam, pa se prebacuje na onaj sigurnosni dio vezan uz vožnju:

– Reću ću ti jednu istinu i mogu ti se zakleti svim na svitu. Nikada, upamti, nikada, a koliko sam godina vozio, nisam sio za volan a da sam prije nešto popio. Nikada nisam ni pio žestoka pića. Kad bi odradio svoj posao, večeraj, popij čašu vina i idi u krevet. A da voziš i popiješ prije toga, pa to može samo lud čovik. Jer da se dogodi nesrića, sve i da nisi kriv, a da ti nađu alkohol u krvi, ti si kriv i odgovarat ćeš i ti za nesriću. Prema tome, moji vozači, izaći na cestu s današnjim mašinama od dvista konja, to je rizik nad rizicima. Vozite polakše i ni za živu glavu piti – poručuje svim vozačima ovaj 91-godišnjak.

Baja nas je samo radi fotografiranja sam odvezao od svojih Topića u Imotsko polje, ali je prije toga prvo namjestio sigurnosni remen. Pet, šest puta provjerio je ispravnost retrovizora i bočnih zrcala, i kad je bio u potpunosti siguran, dao je žmigavac i izišao je na prometnicu.

Svakako, supruga mu je prije nego što smo krenuli donijela još uvijek važeću vozačku dozvolu. Hoće li je 8. prosinca produljiti za još godinu dana i time učvrstiti svoj rekord najstarijeg vozača u Imotskoj krajini, vidjet ćemo uskoro. Ali dok ga gledamo onako vitkoga, odvažnoga, pedantnoga, vjerujemo da bi prošao sve specijalističke preglede. Refleksi su u redu, vid je odličan, sluh također. U njegovu slučaju 91 je samo broj.

Objava Pogledajte ga, ima 91, a vozi k‘o mladić! Upoznajte najstarijeg vozača Imotske krajine, plakat ćete od ‘smija‘ pojavila se prvi puta na Ljubuški na dlanu.