Iako se na njih rijetko prolaznici osvrću, u Hercegovini ima beskućnika koji nekako krpaju kraj s krajem, pa Dnevni list tako donosi priču o životu beskućnika koji borave na ulicama Mostara.

Inače, oko 40 beskućnika ima u Mostaru, zaboravljeni i od najmilijih, preživljavajući od pomoći dobrih ljudi, sa strijepnjom isčekuju još jednu zimu.

O resocijalizaciji razmišljaju, ali im se, kako kažu, teško rastatati od ulice, koliko god im tu bilo loše.

Klupa pored terena za boćanje u Dubrovačkoj ulici mjesto je na kojemu se svakodnevno susreću Amar Talić i Milan Rako.

Vrijeme tamo prolazi brže, kažu, a često im društvo prave i drugi mostarski beskućnici.

– U Zadru sam bio 21 godinu. Ostali su tamo i žena i dvoje djece. Dvije kćerke. Otkad sam se sa svojom Arijanom rastao – ništa. Toplina me privukla u Mostar. Došao sam prije 21 godinu. Točno na Novu godinu 2001. Prije sam spavao svugdje – Gospe moja. Kad je ono snijeg pao 2012. mene hoće da pokupe u hotel Ero, ali nisam htio. Pustite me, rekao sam im, priča Milan Rako, dok je razgovarao s novinarima u blizini Prodajnog centra Piramida.

Za obroke manje brine, jer jedan dnevno dobija redovito.

– Imam biskupiju gore. Svaki dan ima pojest. Rekao im biskup: “Rako kad dođe, dajte mu jesti i dvije pive“, dodaje kroz smijeh.

O toplom domu s najmilijim mašta ili kako kaže za time pati, međutim zasad je prevagnuo alkohol. Ne uspijeva se izliječiti.

– Patim za tim. Ali ne mogu se riješiti alkohola. Riješio sam se rakije koja mi je uništila koljena. Ova “brlja“. Inspektor u policiji jednom mi kaže: “Šta je Rako?“, rekoh “koljena“, a on: “Pijete rakiju od pola marke, to je brlja“.

Jedno vrijeme je proveo u Domu “Miran san“, te u Majčinom selu u Međugorju, međutim kaže da se osjećao kao u zatvoru.

Pobjegao je ponovno na ulicu.

Za razliku od Rake, Talić nema redovan obrok. Prehrani se, kaže, u kontejneru.

– Preživljavam od kontejnera i od ljudi koji mi daju. Stvarno ima dobrih ljudi. Po kontejnerima ljudi bacaju hranu. Ima je koliko hoćeš. Možda misle da je to  pokvareno. Nije, dva dana istekao rok… Nema veze. U kontejneru nema šta nema, započinje priču.

I njegov porok je alkohol. Zbog njega je izgubio sve i zavšio na pločniku. Droge ne konzumira.

– Radio sam u firmi Megagradnja. Dobio sam otkaz. Mjesec sam radio, dobio prvu platu… Puno pijem. Petnaest godina sam živio na Buni. Tamo iza Kazališta spavam na pločniku. Znaju ljudi, viđaju me svaki dan. Strah me nije. Nemam što izgubiti. Imam samo majku. Otac sa mnom ne priča već šest, sedam godina, dodaje.

I Amar bi u toplinu doma, ali je teško promijeniti navike s ulice.

– Ja bih se zaposlio kad bih se sklonio od alkohola. Ja kad radim – radim. Nije mi mrsko ustati. Znao sam piti toliko vikendom da su mi dali otkaz. Kako su počeli rušiti ruševine, moram tražiti novu. Već su gotovo sve zauzete. Ni to nije rješenje. Puše unutra, pada kiša, snijeg, navodi dalje.

Razmišlja i o odvikavanju od alkohola.

– Možda bih da idem na liječenje. Ne znam. U Njemačkoj sam bio na liječenju, ali nije to to. Ne drogiram se, to znaju svi. Ne bavim se kriminalom, ne kradem, ne otimam. Nikom nisam dužan. Hoću i da radim, kaže.

Zanimljivo je i kako održava ličnu higijenu danas.

– Napunim bidone, nađem ih u kontejneru i na pločniku se poslije kupam. Ovu odjeću koja je na meni sam našao u kontejneru. Ljudi bacaju veš, torbice… Da ti iskreno kažem, šta sam sve našao u kontejneru, to je bezobrazno. Hvala im što bacaju, ali mi je žao na neki način, kaže nam.

Brojni pokušaji resocijalizacije beskućnika dosad su propadali, jer oni uglavnom vole slobodu, a često je riječ i o osbama koje prekomjerno konzumiraju alkohol.