Trideset i jednu godinu nakon Daytonskog sporazuma hrvatski narod u BiH je doveden u stanje političke i egzistencijalne obespravljenosti, kakvu nije doživio čak ni u najtežim godinama rata. Ono što se nakon 1995. godine činilo kao minimalna, ali ipak postojeća zaštita kroz kakvu – takvu konstitutivnost i mehanizme ravnoteže, danas je gotovo potpuno uništeno. Hrvati su iz pozicije konstitutivnog partnera u zajedničkoj državi transferirani u politički manjinski faktor, koji se može po slobodnoj volji preglasavati, marginalizirati i ignorirati.
Petritschevi jednostrani amandmani
Ključna prekretnica odigrana je početkom 2000-tih, kada je austrijski diplomat i visoki predstavnik Wolfgang Petritsch proveo niz jednostranih, protupravnih i otvoreno antihrvatskih amandmana na Ustav Federacije BiH. Ti amandmani nisu bili tehničke prirode, radilo se o sustavnom političkom i pravnom nasilju nad izvornim Daytonskim sporazumom. Između ostalog, izmijenjena su tom prilikom pravila izbora zastupnika u Dom naroda Federacije, oslabljen je hrvatski utjecaj u mješovitim županijama te teško narušen princip ravnopravnosti dva konstitutivna naroda. Time je Petritsch otvorio vrata bošnjačkom hegemonizmu i opasnom političkom preglasavanju, pretvorivši Federaciju iz partnerstva u mehanizam bošnjačke dominacije. Potezi su, bez sumnje, bili svjestan politički čin koji je označio početak razgradnje hrvatskih prava.
Bošnjačka dvoličnost
Bošnjaci, koji se vole formalno predstavljati kao hrvatski saveznici tijekom i neposredno nakon rata, Petritscheve intervencije nisu tek načelno prihvatili, dapače, s velikim su ih oduševljenjem iskoristili. Umjesto da poštuju duh Washingtonskog sporazuma i ravnopravnost, bošnjačka politika sve je to pretvorila u oruđe sustavnog preglasavanja Hrvata, što se isključivo može tumačiti kao klasičan čin izdaje saveznika. Izdaje koju povijest ne zaboravlja, a hrvatski narod svakako im neće oprostiti. Naime, oni koji su se zaklinjali u zajedništvo protiv srpskog agresora, koji su obilato koristili hrvatsku i vojnu i logističku pomoć, onog momenta kada su dobili međunarodnu podršku za hegemoniju okrenuli su leđa jučerašnjim partnerima.
Ta izdaja moralna je i ozbiljna politička mrlja na bošnjačkoj politici, koja će ostati zabilježena. Osim Petritscha i bošnjačke strane ogromnu odgovornost snosi i europska politika, jalova, licemjerna i duboko neprijateljska prema hrvatskim nacionalnim interesima. Desetljećima je Bruxelles više ili manje otvoreno podupirao koncept ‘građanske BiH’, koji u praksi znači bošnjačku dominaciju, umjesto ravnopravnosti naroda dobili smo europsku ‘crnu rupu’, koja je Hrvate dovela praktički u bezizlaznu situaciju, dok su priče o europskom putu BiH bile zapravo paravan za politiku aktivnog podrivanja hrvatskih interesa.
Pomak nakon tri desetljeća
Upravo stoga Rezolucija koju predlaže Domovinski pokret predstavlja najozbiljniji i najpotrebniji politički dokument nakon tri desetljeća propalih politika. Ona jasno determinira i uzroke i odgovorne, te nudi radikalan zaokret. Umjesto da i dalje moli europske partnere, koji su pokazali kako im hrvatski interesi nisu prioritet, Rezolucija se obraća SAD-u i administraciji predsjednika Trumpa, jedinoj sili koja može lupiti šakom o stol i nametnuti realna rješenja. S obzirom na to da su duboko zarobljeni u briselskoj matrici valja računati i s time da će HDZ i koalicijski partneri vrlo vjerojatno biti protiv Rezolucije, očekivano je kako će govoriti o mogućoj ‘destabilizaciji’, o ‘ugrozi europskog puta’, o ‘nepotrebnom zaoštravanju’, i sličnom jalovom parolaštvu.
Nažalost, ta i takva retorika samo otkriva dubinu njihove kapitulacije, oni tako ne brane hrvatske interese, time brane vlastitu udobnost i briselsku podobnost, u stanovitoj mjeri spremni su žrtvovati interes vlastitog naroda u BiH na oltaru tih europskih deluzija. To nije državnička politika, to je politika nacionalne slabosti i slabljenja vitalnih interesa. U konačnici, hrvatski sabor ima i ustavnu obvezu štititi hrvatski narod u BiH, i ta obveza ne prestaje onda kada postane neugodna za Bruxelles. Usvajanje ove Rezolucije ne bi bilo čin agresije, bio bi to čin povijesne odgovornosti i priznanje da se nakon trideset godina gubitka prava, ponižavanja, majorizacije i izdaje više ne može nastaviti starim putem. Ako ni sada, kada je na čelu SAD-a predsjednik koji ne poštuje stare briselske dogme, ako ni sada Hrvatska ne pokuša promijeniti stvari, onda se doista možemo pitati je li ikada i imala namjeru to učiniti.
Rezolucija kao zaštita hrvatskih prava
Rezolucija nije savršena. Ali je hrabra, potrebna i pravovremena. Ona predstavlja prvi ozbiljan pokušaj da se hrvatska politika prema BiH izvuče iz europske jalovosti i vrati na temelje nacionalnog interesa. I upravo zato bi hrvatski sabor morao imati hrabrosti usvojiti Rezoluciju DP-a, bez obzira na očekivano protivljenje HDZ-a i briselskih snaga. Povijest neće pamtiti one koji su bili poslušni Bruxellesu, pamtit će one koji su imali hrabrosti stati u obranu svog naroda, kada je to bilo najteže.
U konačnici, predložena Rezolucija predstavlja možda i najozbiljniji, najdržavotvorniji dokument koji je u hrvatskom saboru predstavljen još od Tuđmanovih dana. Nakon desetljeća deklaracija bez učinka, upozorenja koja nitko nije slušao i politike poniznog čekanja na europsku milost, konačno imamo tekst koji jasno dijagnosticira problem, imenuje krivce i nudi konkretan strateški zaokret. Upravo zato kritike koje dolaze od nekih stranaka ili političara, poput Nina Raspudića i drugih, u stanovitom smislu djeluju razočaravajuće. Umjesto da se prepozna povijesni značaj ovog poteza neki se bave sitničarenjem, stilskim primjedbama i stranačkim nadmudrivanjima. To je klasičan primjer političkog infantilizma, kada se nacionalni interes podređuje stranačkom pozicioniranju. U trenutku kada su Hrvati u BiH dovedeni u stanje političkog rezervata, očekivati od relevantnih hrvatskih političkih snaga, uključujući HDZ, oporbu i intelektualce, da stanu iza ovakvog dokumenta nije previše, nego minimum nacionalne odgovornosti.
Tuđman i slični pregovori
Franjo Tuđman u drugoj je polovici 1990-ih, posebno 1994.–1995.godine, vodio ključne pregovore koji su rezultirali Washingtonskim i Daytonskim sporazumom. Ti dokumenti, Tuđmanovi govori i poruke uz njih bili su vrhunac hrvatske državničke politike tog vremena. Tuđman je tada osigurao međunarodno priznanje Hrvatske Republike Herceg-Bosne kao čimbenika. Umjesto unitarne BiH, koju su htjeli Bošnjaci i dio međunarodne zajednice, izborio je Federaciju BiH kao hrvatsko-bošnjački entitet. U konačnici, postigao je Dayton kojim je Hrvatima zajamčena konstitutivnost i ravnopravnost. Djelovao je pragmatično, diplomatski i državnički, balansirajući između rata, međunarodnog pritiska i vitalnih hrvatskih interesa. Njegovi dokumenti i poruke bili su realpolitički, znao je kako Hrvatska ne može dobiti sve, pa je uzimao ono što je moguće u datim okolnostima.
Usporedba Rezolucije i Tuđmanova pristupa
Uspoređujući predloženu Rezolucija Domovinskog pokreta s Tuđmanovim pristupom možemo govoriti o sljedećim sličnostima. Oba koncepta stavljaju hrvatske nacionalne interese na prvo mjesto, oba odbacuju unitarno-građanski koncept BiH i inzistiraju na konstitutivnosti i suverenosti hrvatskog naroda, oba se oslanjaju na međunarodne sporazume, Washington i Dayton, kao temelj, ali ih tumače izvorno. Konačno, oba koncepta imaju viziju dugoročnog rješenja za Hrvate u BiH, Tuđman kroz Federaciju, ova Rezolucija kroz tri republike, ili slično tome.
Naravno kako postoje i određene razlike, naročito kada govorimo o kontekstu. Tuđman je djelovao u ratu i neposredno nakon njega, kada je sve bilo otvoreno. Ova Rezolucija dolazi nakon 30 godina propalih očekivanja i sustavnog kršenja Daytona. Rezolucija je znatno oštrija i radikalnija, ona predlaže izlazak iz Washingtonskog sporazuma, resetiranje Daytonskog poretka i uspostavu tri suverene republike, što je logičan odgovor na 30 godina majorizacije. Na koncu, kada govorimo o međunarodnom osloncu, Tuđman se oslanjao na SAD, i ova Rezolucija to otvoreno čini, čak posebno naglašava kako je Europa politički iznevjerila, da je jedino rješenje snažna američka, odnosno Trumpova, intervencija. Na koncu, Tuđman je vjerovao da se Dayton može funkcionalno provoditi, ova Rezolucija jasno kaže kako je Dayton u sadašnjem obliku mrtav, i da ga treba temeljito revidirati.
Tuđman bi danas bio oštriji
Na koncu, predložena Rezolucija nije nikakva kopija Tuđmanovog pristupa, ona je logičan nastavak u potpuno novim okolnostima. Tuđman je 1990-ih gradio temelje, ova Rezolucija pokušava spasiti ono što je od tih temelja ostalo nakon tri desetljeća erozije. Ako je Tuđman bio državnik kompromisa u vrijeme kada se moglo, ova Rezolucija je državnički otpor u vrijeme kada je kompromis postao kapitulacija. U tom smislu ona je najznačajniji hrvatski državnički dokument od Tuđmanovog doba, jer konačno prestaje s iluzijama i traži realno rješenje umjesto vječnog ponavljanja istih promašenih politika. A oni kritičari koji Rezoluciju uspoređuju s Tuđmanom pristupom na štetu ove Rezolucije obično zaboravljaju ključni moment: Tuđman bi danas, gledajući stanje Hrvata u BiH, zasigurno bio znatno oštriji nego što je bio 1995. godine.
Ivica Granić / Narod.hr
