ČEKAJ ME

Čekaj me, i ja ću sigurno doći

samo me čekaj dugo.

Čekaj me i kada žute kiše

noći ispune tugom.

Čekaj i kada vrućine zapeku,

i kada mećava briše,

čekaj i kada druge nitko

ne bude čekao više.

Čekaj i kada pisma prestanu

stizati izdaleka,

čekaj i kada čekanje dojadi

svakome koji čeka.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći.

Ne slušaj kad ti kažu

kako je vrijeme da zaboraviš da te nade lažu.

Nek povjeruju i sin i mati

da više ne postojim,

neka se tako umore čekati

i svi drugovi moji,

i gorko vino za moju dušu

nek piju kod ognjišta.

Čekaj. I nemoj sjesti s njima,

i nemoj piti ništa.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći,

sve smrti me ubiti neće.

Nek kaže tko me čekao nije:

Taj je imao sreće!

Tko čekati ne zna, taj neće shvatiti

niti će znati drugi

da si me spasila ti jedina

čekanjem svojim dugim.

Nas dvoje samo znat ćemo kako

preživjeh vatru kletu,

naprosto, ti si čekati znala

kao nitko na svijetu.

Analiza pjesme

Pjesmu “Čekaj me, i vratit ću se …” napisao je K. Simonov 1941. godine. Posvećena je pjesnikovoj voljenoj ženi – glumici Valentini Serovoj. Zanimljivo je da sam autor ovu pjesmu nije namjeravao objaviti: činila mu se previše komornom, intimnom, lišenom građanskog sadržaja. “Mislio sam da su ovi stihovi moja stvar”, rekao je tada K. Simonov. – Ali onda, nekoliko mjeseci kasnije, kada sam morao biti na krajnjem sjeveru i kada su me snježne oluje i loše vrijeme ponekad tjerali da danima sjedim negdje u zemunici ili u brvnari prekrivenoj snijegom, tijekom ovih sati, kako bi da bih prošao vrijeme, morao sam svim vrstama ljudi čitati pjesme. A razni ljudi su na desetke puta, uz svjetlo petrolejke ili ručne baklje, prepisivali na komad papira pjesmu “Čekaj me”, koju sam, kako mi se činilo prije, napisao samo za jednog osoba. Upravo ta činjenica da su ljudi prepisali ovu pjesmu, da im je doprla do srca, natjerala me da je objavim u novinama šest mjeseci kasnije.

Međutim, priča o pjesmi tu ne završava. U “Crvenoj zvezdi” to nije prihvaćeno, a Simonov je to uzeo zdravo za gotovo. Urednik Pravde P.N. Pospelova, pjesnik je smatrao potrebnim unaprijed upozoriti da “ove pjesme nisu za novine”. Međutim, 1942. objavljen je u novinama Pravda. Kasnije je pjesma uvrštena u lirski ciklus “S tobom i bez tebe”.

Pjesma je bila vrlo popularna tijekom Velikog Domovinskog rata. Čim se pojavio u Pravdi, tisuće boraca odmah su ga prepisali u svoje bilježnice. Tisuće vojnika u pismima kući govorile su o najvažnijem, kako su živjeli, o čemu su razmišljali.

No, mnogim se kritičarima nije svidio ciklus “S tobom i bez tebe”. Kao argumenti iznesene su misli da je u pjesnikovim pjesmama „ideja revolucije neprimjetna“, „negdje viri kult rata, kult vojnika“, u nizu redaka „postoji pečat očita žurba”, riječ “čekati” “od upornog postaje nametljiva i prestaje djelovati u semantičkom smislu. Štoviše, pročulo se da je Staljin izrazio ideju da te pjesme treba objaviti u dva primjerka – “jedan za nju, drugi za autora”.

Po svom žanru, djelo je ljubavna poruka, apel voljenoj “zamagljivog karaktera”. To možemo pripisati intimnoj lirici. Postoje i elementi koji djelu daju karakter ispovijedi. No, pjesma sadrži i građanske motive – junakovo ispunjenje svoje dužnosti, vjeru u pobjedu.

Pjesma je izgrađena u obliku monologa lirskog junaka, borca, upućenog njegovoj voljenoj ženi. Monolog lirskog junaka ovdje je kolokvijalni. Svaka strofa pjesme ima prstenastu kompoziciju. Ključne riječi ovdje su “čekaj me”. Svaka strofa počinje ovim stihovima (a u prvoj strofi prolaze kao refren), pa ovdje zvuče kao čarolija. A strofe završavaju istim zahtjevom upućenom voljenoj: „Čekaj dok se ne umoriš od Svih koji zajedno čekaju“, „Čekaj. I nemojte žuriti piti s njima u isto vrijeme.

Istraživači su uočili karakteristične značajke pjesničkog stila K. Simonova. “Ako govorimo o njegovim najboljim pjesmama kao što su “Čekaj me …”, “Ako ti je kuća draga …”, “Sjećaš li se, Alyosha, puteva Smolenske regije …”, tada se ne grade kao jednostavan, običan, miran razgovor s čitateljem. U svakoj od njih tema zahvaća pjesnika kao jedinstven osjećaj, strast, a ta tema-strast određuje strukturu i zvuk stiha.<…>Simonovljev pjesnički razgovor odlikuje se otvorenom iskrenošću.

Prva strofa je priča o teškom životu junakinje, pjesnikinjine miljenice. “Žute kiše” donose tugu, vrijeme se čini beskrajnim, zimu zamjenjuje ljeto, mećava – vrućina. U međuvremenu, “drugi” se više ne očekuju, pisma ne dolaze. Vidimo koliko duhovne snage, strpljenja, hrabrosti i vjere zahtijeva ta sposobnost čekanja borca ​​s fronta.

Druga strofa produbljuje i razvija motive prethodne. To je vrhunac u razvoju teme očekivanja.

Test odvajanja ne može podnijeti “prijatelje”, rodbinu – “sin i majka”, piće “za spomen duše”. Ali ovaj test je u moći voljene žene koja voli. Ne smije vjerovati u smrt svog voljenog, mora izdržati sve kušnje. A njena ljubav, vjera mogu činiti čuda. Ovdje vidimo suprotnost vjere, ljubavi prema heroini i nevjere, zaborava svih okolo.

U trećoj strofi situacija čekanja završava. Sva napetost, vrhunac druge strofe, ovdje je razriješena u lagani akord:

Čekaj me i vratit ću se,

Sve smrti iz inata.

Tko me nije čekao, neka kaže: – Srećo.

Nemojte razumjeti one koji ih nisu čekali,

Kao usred vatre, spasio si me svojim očekivanjem.

Kako sam preživio, znat ćemo samo ti i ja, –

Samo si znao čekati

Kao nitko drugi.

Evo, kao da je sažeto ovo očekivanje, ta sposobnost heroine:

Samo si znao čekati

Kao nitko drugi.

Ovi redovi su apoteoza Ruskinje, njenog strpljenja, ljubavi, njenih duhovnih kvaliteta. Ljubav je velika sila koja pobjeđuje smrt. Ona je u stanju spasiti ratnika u smrtnoj borbi. Ovo je glavna ideja ovog rada.

Pjesma spaja trostopni i četverostopni trohajski, rimovani – križ. Po svojim umjetničkim sredstvima izrazito je štedljiv, ali škrtost govora u njemu je naglašena dubinom osjećaja, monotonija ritma pojačana je prodorom jednog sveobuhvatnog stanja duha. Pjesnik se služi raznim sredstvima likovnog izražavanja: anaforom (svaka strofa), epitetom („žute kiše“, „gorko vino“), metaforom („Spasio si me svojim očekivanjem“), idiomom (“uprkos svim smrtima“).

Simonov godine života i smrti. Konstantin Simonov – biografija, fotografije, osobni život, supruge i djeca pjesnika. Konstantin Simonov – Biografija

Konstantin Simonov je poznati pisac, pjesnik i novinar. Njegova djela, nastala u ratnim godinama, nisu bila samo odraz stvarnosti, već i svojevrsna molitva. Primjerice, pjesma “Čekaj me”, nastala u ljeto 1941. godine i posvećena Valentini Serovoj, do danas daje nadu vojnicima koji su otišli na bojište. Također, genij književnosti poznat je po djelima “Ubij ga”, “Vojnici se ne rađaju”, “Otvoreno pismo”, “Živi i mrtvi” i drugim izvanrednim i briljantnim tvorevinama.

Djetinjstvo i mladost

Jednog hladnog jesenskog dana u gradu na Nevi, koji se prije zvao Petrograd, 28. studenog 1915., rodio se sin u obitelji general-bojnika Mihaila Agafangeloviča Simonova i njegove supruge, princeze Aleksandre Leonidovne Obolenske, koja se zvala Kiril. .

Cyril je pravo ime pisca, ali zbog činjenice da je Simonov brukao i nije izgovarao čvrsto “l”, počeo se zvati Konstantin, međutim, spisateljičina majka nije prepoznala pseudonim svog potomstva, pa je uvijek je svog sina od milja zvala Kiryusha.

Dječak je odrastao i odrastao je bez oca, jer, prema biografiji koju je sastavio Aleksej Simonov, tragovi njegovog djeda gube se u Poljskoj 1922.: glavni hranitelj u kući je nestao, sudjelujući u Prvom svjetskom ratu. Stoga su sjećanja na Konstantina Mihajloviča više povezana s njegovim očuhom nego s ocem.

U potrazi za boljim životom, majka budućeg pisca preselila se sa sinom u Ryazan, gdje je upoznala Aleksandra Grigorijeviča Ivaniševa, koji je radio kao vojni specijalist, a kasnije je vodio radničko-seljačku Crvenu armiju. Poznato je da su između novog supružnika Obolenskaya i njegovog posinka nastali topli prijateljski odnosi.

Dok je glava obitelji bila na poslu, Aleksandra je kuhala ručkove i večere, čuvala kuću i odgajala Konstantina. Prozaik se prisjetio da su njegovi roditelji često razgovarali o politici, ali Konstantin Mihajlovič se praktički nije sjećao svih tih razgovora. Ali, kada je glava obitelji stupio u službu u Rjazanskoj pješačkoj školi kao učitelj taktike, u obitelji je zavladalo negativno mišljenje o njemu, posebno su odrasli kritizirali njegove aktivnosti kao vojnog komesara do devetih.

ada je zauzeo ovu poziciju, koji je bio dobro prihvaćen, ali taktika njegovog sljedbenika – – nije se svidjela Konstantinovom očuhu. Pisac se također sjeća da je vijest o smrti Vladimira Iljiča bila duboki šok za njegovu obitelj, u očima njegovih roditelja bile su suze, ali da je borac protiv trockizma došao da ih zamijeni, oni toga nisu bili baš svjesni. vrijeme.

Kada je dječaku bilo 12 godina, u sjećanje mu se utisnuo događaj koji je pamtio do kraja života. Činjenica je da je Simonov bio suočen s konceptom represije (koji je u to vrijeme tek davao prve klice) i stjecajem okolnosti, nakon što se vratio u kuću po zaboravljenu stvar, osobno je promatrao pretres u stanu svog daljeg rođaka , paralizirani starac.

“… Starac, naslonjen na zid, zavaljen na krevet, nastavio ih je grditi, a ja sam sjedio na stolici i gledao sve ovo… U mojoj duši nije bio šok, već snažno iznenađenje : Odjednom sam susreo nešto što se činilo potpuno spojeno sa životom koji je živjela naša obitelj … ”, prisjetio se Konstantin Mihajlovič u svojim memoarima.

Vrijedi napomenuti da u djetinjstvu budući pisac nije bio vezan za određeno mjesto, jer se zbog specifične profesije njegovog očuha obitelj selila s mjesta na mjesto. Tako je književnikova mladost protekla u vojnim logorima i zapovjedničkim domovima. Igrom slučaja, Konstantin Mihajlovič je završio sedam razreda opće škole, a zatim, ponesen idejom ​socijalističke izgradnje, odabrao je svakodnevni put i otišao na radnu specijalnost.

Izbor mladića pao je na tvorničku školu naukovanja, gdje je studirao struku tokara. U biografiji Konstantina Mihajloviča bilo je dana bez oblaka. Njegov očuh je nakratko uhićen, a potom smijenjen s položaja. Stoga je obitelj iseljena iz stambenog prostora praktički ostala bez sredstava za život.

Godine 1931. Simonov se s roditeljima preselio u Moskvu, ali je prije toga radio kao tokar metala u saratovskoj proizvodnji. Usporedno s tim, Konstantin Mihajlovič se školovao na Književnom institutu nazvanom po njemu, gdje se počeo očitovati njegov kreativni potencijal. Nakon što je dobio diplomu, Konstantin Mihajlovič je primljen na diplomski studij Moskovskog instituta za filozofiju, književnost i povijest po imenu N. G. Chernyshevsky.

Rat

Simonov je pozvan u vojsku, gdje je služio kao ratni dopisnik prije nego što je najavio napad na radiju. Mladić je poslan da piše članke o bitkama na Khalkhin Golu, lokalnom sukobu između Japanskog carstva i Mandžukua. Tamo se susreo Simonov, koji je dobio popularni nadimak Maršal pobjede.

Pisac se nije vratio na postdiplomski studij. Kada je počeo Veliki Domovinski rat, Simonov se pridružio redovima Crvene armije i objavio u novinama Izvestia, Battle Banner i Krasnaya Zvezda.

Za svoje zasluge i hrabrost, pisac, koji je obišao sve fronte i vidio zemlje Poljske, Rumunjske, Njemačke i drugih zemalja, nagrađen je mnogim izuzetnim nagradama, a također je prošao put od višeg bataljunskog komesara do pukovnika. Dosje Konstantina Mihajloviča uključuje medalju “Za obranu Kavkaza”, Orden Domovinskog rata prvog stupnja, medalju “Za obranu Moskve” itd.

Književnost

Vrijedi napomenuti da je Simonov univerzalni pisac. Njegov dosije uključuje i kratke priče i kratke priče, kao i pjesme, pjesme, drame, pa čak i cijele romane. Prema glasinama, majstor riječi počeo je pisati u mladosti, dok je bio na sveučilišnoj klupi.

Konstantin Mihajlovič je nakon rata radio kao urednik u časopisu Novy Mir, išao na brojna poslovna putovanja, promatrao ljepote Zemlje izlazećeg sunca i putovao po Americi i Kini. Također, Simonov je od 1950. do 1953. bio glavni urednik Literaturnaya Gazeta.

Poznato je da je Konstantin Mihajlovič nakon smrti Josipa Staljina napisao članak u kojem je pozvao sve pisce da odraze veliku osobnost generalisimusa i pišu o njegovoj povijesnoj ulozi u životu sovjetskog naroda. Međutim, ovaj prijedlog je primljen s neprijateljstvom, što nije dijelilo mišljenje pisca. Stoga je po nalogu Prvog sekretara CK KPSS-a Simonov smijenjen sa svog mjesta.

Također je vrijedno reći da je Konstantin Mihajlovič sudjelovao u borbi protiv zasebnog sloja inteligencije. Drugim riječima, pisac nije imao simpatija prema svojim kolegama u radnji -, i. Maltretiranju je bio i on, koji je pisao “svlačiti” tekstove.

Godine 1952. Konstantin Simonov je objavio svoj debitantski roman koji se zvao “Drugovi”, a sedam godina kasnije pisac je postao autor knjige “Živi i mrtvi” (1959.), koja je prerasla u trilogiju. Drugi dio objavljen je 1962., a treći 1971. Zanimljivo je da je prvi svezak bio gotovo identičan autorovu osobnom dnevniku.

Radnja epskog romana temelji se na događajima koji su se zbili tijekom rata, od 1941. do 1944. godine. Možemo reći da je Konstantin Mihajlovič opisao ono što je vidio vlastitim očima, umjetnički uljepšavajući djelo metaforama i drugim okretima govora.

Godine 1964. ugledni redatelj Alexander Stolper prenio je ovo djelo na televizijske ekrane, snimivši istoimeni film. Glavne uloge igrali su Aleksej Glazyrin i drugi poznati glumci.

Između ostalog, tekstove na ruski prevodio je Konstantin Mihajlovič, autor poznate knjige o pustolovinama Mowglija, kao i djela azerbajdžanskog pjesnika Nasimija i uzbekistanskog pisca Kahhara.

Osobni život

Osobni život Konstantina Mihajloviča Simonova mogao bi poslužiti kao osnova za cijeli roman, jer je biografija ove osobe bogata događajima. Prva odabranica spisateljice bila je spisateljica Natalya Ginzburg, koja je potjecala iz plemenite i cijenjene obitelji. Konstantin Mihajlovič je svojoj voljenoj posvetio pjesmu “Pet stranica”, ali odnos između dvije kreativne ličnosti nije uspio.

Sljedeća odabranica Simonova bila je Evgenia Laskina, koja je piscu podarila sina Alekseja (1939.). Laskina, po obrazovanju filologinja, radila je kao književna urednica, a upravo je ona 1960. objavila besmrtni roman Majstor i Margarita.

Ali i ti su se odnosi raspali po šavovima, jer je, unatoč rođenju sinčića, Konstantin Mihajlovič bezglavo upao u aferu sa sovjetskom glumicom koja je igrala u filmovima Hearts of Four (1941), Glinka (1946), Besmrtni garnizon (1956) i druge slike. U ovom braku rođena je djevojčica Marija (1950.). Glumica je inspirirala Simonova na rad i bila mu je muza. Zahvaljujući njoj, Konstantin Mihajlovič je objavio nekoliko djela, na primjer, predstavu “Momak iz našeg grada”.

Prema glasinama, Valentine je spasio pisca od sigurne smrti. Priča se da je Konstantin Mihajlovič 1946. otišao u glavni grad Francuske, gdje je morao nagovoriti Ivana Aleksejeviča da se vrati u domovinu. Međutim, potajno od svog supruga, njegova voljena je Buninu ispričala tajnu o tome što ga čeka na teritoriju SSSR-a. Znanstvenici nisu uspjeli dokazati autentičnost ove priče, ali Valentina više nije išla na zajednička putovanja sa suprugom.

Na sreću ili nesreću, Valentina Serova i Konstantin Simonov raskinuli su 1950. godine. Poznato je da je bivša supruga pisca umrla 1975. godine pod nerazjašnjenim okolnostima. Pisac je poslao buket od 58 grimiznih ruža u lijes žene s kojom je živio 15 godina.

Četvrta i posljednja ljubav u Simonovljevom životu bila je likovna kritičarka Larisa Zhadova, koja je, prema riječima suvremenika, bila čvrsta i savjesna mlada dama. Larisa je svom mužu dala djevojčicu Aleksandru (1957.), a u kući je odgajana i kćerka iz prvog braka Larise i pjesnika Semjona Gudzenka, Ekaterina.

Smrt

Konstantin Simonov umro je u Moskvi u ljeto 1978. godine. Uzrok smrti je maligni tumor pluća. Tijelo pjesnika i prozaika kremirano je, a njegov pepeo (prema oporuci) razbacan je po Buiničkom polju – spomen kompleksu koji se nalazi u gradu Mogilevu.

Bibliografija

• 1952 – “Drugovi po oružju”
• 1952 – “Pjesme i pjesme”
• 1956-1961 – “Južnjačke priče”
• 1959 – “Živi i mrtvi”
• 1964 – “Vojnici se ne rađaju”
• 1966 – “Konstantin Simonov. Sabrana djela u šest svezaka»
• 1971. – “Prošlo ljeto”
• 1975 – “Konstantin Simonov. Pjesme»
• 1985 – “Sofja Leonidovna”
• 1987. – “Treći ađutant”

U ovom je članku ukratko izložena biografija sovjetskog prozaika i pjesnika Konstantina Simonova.

Kratka biografija Konstantina Simonova

Konstantin (Kiril) Simonov rođen je 15. (28.) studenog 1915. u Petrogradu. Otac mu je nestao na frontu u Prvom svjetskom ratu. Odgojio ga je očuh, učitelj u vojnoj školi.

Konstantinovo djetinjstvo prošlo je u Rjazanu i Saratovu, u zapovjedničkim spavaonicama. Obitelj nije bila bogata, pa je dječak nakon završenih sedam razreda morao ići u tvorničku školu (FZU) i raditi kao tokar, prvo u Saratovu, a potom u Moskvi, kamo se obitelj preselila 1931. Tako je zaradio svoje staža i nastavio raditi još dvije godine nakon što je ušao u Književni institut. A. M. Gorki.

1938. Konstantin Simonov diplomirao je na Književnom institutu. Do tada su njegove prve pjesme prvi put objavljene 1936. u časopisima Mlada garda i Listopad.

A već 1938. Simonov je primljen u Savez književnika SSSR-a, upisao je postdiplomski studij IFLI (Institut za povijest, filozofiju, književnost), objavio pjesmu “Pavel Cherny”.

Godine 1940. napisao je svoju prvu dramu, Priča o jednoj ljubavi, a 1941. drugu, Dječak iz našeg grada.

Tijekom Drugoga svjetskog rata pjesnik je radio kao ratni dopisnik na svim frontama. Simonov je boravio u Rumunjskoj, Bugarskoj, Jugoslaviji, Poljskoj i Njemačkoj, svjedočio posljednjim borbama za Berlin. Zbog toga je tema rata, života i smrti čvrsto ušla u njegovo djelo.

Tijekom ratnih godina napisao je dramu “Ruski ljudi”, priču “Dani i noći”.

Lirika ratnih godina donijela mu je popularnost – pjesme “Sjećaš li se, Aljoša, puteva Smolenske regije …” i “Čekaj me” (1941.), kao i zbirka “S tobom i bez tebe “ (1942.).

Poslije rata bio je na službenim putovanjima – u Japanu, SAD-u, Francuskoj, Kini.

Godine 1952. objavljen je njegov prvi roman Drugovi po oružju. Godine 1959. objavljena je knjiga Živi i mrtvi (1959.). Godine 1963.-1964. napisao je roman “Vojnici se ne rađaju”, 1970.-1971. njegov nastavak – “Prošlo ljeto”.

Vodio je veliku javnu djelatnost, od 1954. do 1958. bio je glavni urednik časopisa Novi mir, a 1950.-1953. bio je glavni urednik Literaturne gazete.

Konstantin Simonov preminuo je od raka pluća 28. kolovoza 1979. u Moskvi. Prema oporuci, pepeo Simonov je razbacan po Buiničkom polju u blizini Mogiljeva.

Ime: Konstantin Simonov

Dob: 63 godine

Mjesto rođenja: St. Petersburg

mjesto smrti: Moskva

Aktivnost: književnik, pjesnik, novinar

Obiteljski status: bio je oženjen Larisom Zhadovom

Konstantin Simonov – Biografija

Konstantin Simonov je poznati pisac, scenarist, novinar, sudionik Velikog Domovinskog rata, pukovnik vojske Sovjetskog Saveza. Heroj socijalističkog rada. Dobitnik Lenjinove i šest Staljinovih nagrada. Nema osobe koja se ne sjeća svog “Čekaj me”. Biografija je svijetla pjesničkim pobjedama i čitateljskim priznanjem.

Konstantin Simonov – djetinjstvo, pjesnikova obitelj

Svi čitatelji niti ne shvaćaju da je ime dječaka izvorno dano Cyrilu. Nije znao izgovoriti slovo “er”, pa se počeo zvati Konstantin. Rođen u Sankt Peterburgu. Otac mi je preminuo za vrijeme Prvog svjetskog rata, bio je vojnik. Majka je imala titulu princeze, a nakon rata ona i sin su se preselili u Ryazan, gdje se udala za učitelja. Očuh se dobro odnosio prema Kostyi, uspio je zamijeniti oca. Nakon završene škole i tvorničke škole, tip radi u tvornici kao tokar.

Cijela biografija obitelji Simonov sastojala se od kretanja po vojnim logorima. Deset godina prije Drugog svjetskog rata obitelj se seli u glavni grad. Tamo Kostya uspješno studira na Književnom institutu Maxim Gorky. Već ga se može smatrati pjesnikom, književnikom, budući da je svjetlo dana ugledalo nekoliko zbirki pjesama. Uspješno surađuje s publikacijama “Listopad” i “Mlada garda”. 1936. postao je redoviti član Saveza književnika SSSR-a.

Rat u Simonovoj biografiji

Počeo je Veliki Domovinski rat, pisac odlazi na frontu kao ratni dopisnik, prošao je cijeli rat, ima vojne nagrade. Sve što je vidio i doživio, opisao je u svojim djelima. Služba je započela na Khalkin Golu, gdje je upoznao Georgija Žukova. U prvoj ratnoj godini rađa se “Momak iz našeg grada”. Vrlo brzo Simonov pravi vojnu karijeru.

Najprije je postao viši komesar bojne, kasnije je dobio čin potpukovnika, nakon rata dobio je čin pukovnika. Ovo razdoblje njegove biografije dodano je na popis značajnih djela, kao što su:
“Čekaj me”,
“ruski narod”,
“Dani i noći” i nekoliko drugih zbirki pjesama.

Opkoljena Odesa, Jugoslavija, Poljska, Njemačka – ovo je nepotpuni popis onoga što je pisac branio i gdje se borio. Simonov je u svojim esejima iznio sve što je tamo vidio.

Djelo Konstantina Simonova nakon rata

Nakon rata, književnik je tri godine radio kao urednik časopisa Novi mir. Često posjećena strana poslovna putovanja u egzotične zemlje (Kina, Japan). U tom razdoblju stvara takva djela koja mnoge redatelje ne mogu ostaviti ravnodušnima. Po djelima Simonova snimaju se igrani filmovi. Hruščov, koji je zamijenio pokojnog Staljina, ne favorizira pisca i smjenjuje ga s mjesta glavnog urednika u Literaturnoj gazeti.

Konstantin Simonov – biografija osobnog života

Konstantin Simonov bio je oženjen mnogo puta, ali svaki od njegovih izabranika bio je muza, inspirator. Prva žena Natalija Ginzburg, spisateljica, ništa manje talentirana od svog supruga. Zahvaljujući ovoj zajednici pojavila se pjesma “Pet stranica”.

Druga žena također je bila izravno povezana s književnim aktivnostima svoga muža. Bila je književna urednica, po struci filologinja. Uspjela je inzistirati na objavljivanju Bulgakovljevog romana Majstor i Margarita. Iz ovog braka spisateljice i Evgenija Laskina rodio se sin Aleksej. Obiteljska sreća nije dugo trajala.

Konstantin se zaljubljuje u glumicu Valentinu Serovu, iz te ljubavi rađa se kći Marija. Glumica je igrala glavnu ulogu u istoimenom filmu, kao i u pjesnikovoj pjesmi “Čekaj me”. Petnaest godina živjeli su jedni pored drugih, Valentina je dugo bila Simonova inspiracija. “Dječak iz našeg grada” napisan je posebno za nju. Serova u predstavi nije igrala ulogu Varje, jer se još nije smirila nakon herojske smrti svog prvog muža.

Četvrta i posljednja supruga pisca postaje likovna kritičarka Larisa Zhadova. Simonov ju je poveo s kćeri Katjom i posvojio djevojčicu. Kasnije je Catherine imala sestru Aleksandru. Ljubav se konačno našla u ovom paru. Simonov je, umirući, napisao oporuku u kojoj je tražio da se njegov pepeo rasprši po polju Buinichi u blizini Mogiljeva, žena je htjela biti sa svojim mužem i nakon smrti, napravila je sličnu oporuku.

U spomen na književnika Simonova

Mjesto u blizini Mogiljeva nije odabrano slučajno: na samom početku rata Simonov je bio očevidac strašnih bitaka koje će kasnije opisati u romanu Živi i mrtvi. Tu je prošla linija Zapadnog fronta, na tim mjestima Simonov je gotovo pao u neprijateljski obruč. Na samom rubu polja danas se nalazi spomen ploča s imenom književnika. Djelo Konstantina Simonova više puta je nagrađivano tijekom svog života. Njegovi radovi poznati su u zemlji i inozemstvu. Njegove su predstave i danas na pozornicama mnogih kazališta.

Uglazbljene su pjesme i snimljeni su mnogi filmovi. Imao je sreću da je kao vojni novinar bio nazočan potpisivanju akta o predaji neprijateljske Njemačke. Simonov je završio rat s trideset godina. Ruski karakter i domoljublje pisca može se pratiti u svakoj crti, u svakoj slici. Imao je sreću da je bio mirovni izaslanik u mnogim stranim zemljama, susreo se s piscima koji su napustili Rusiju. Sastao se s Ivanom Buninom. Svaki kutak čuva uspomenu na poznatog književnika i javnog čovjeka Konstantina Simonova.

Rođen je Konstantin (Kiril) Mihajlovič Simonov – pjesnik, prozaik, dramaturg, publicist. 15. (28.) studenog 1915. godine u Petrogradu.

U svojoj autobiografiji prisjeća se: „Djetinjstvo i mladost proživio je u Rjazanu i Saratovu. Moj otac (očuh – Ed.) bio je vojnik, a mnoga moja sjećanja iz tog vremena povezana su sa životom i životom vojnih logora i zapovjedničkih domova ”(Tri bilježnice. M., 1964., str. 584). Sudionik Japanskog i Prvog svjetskog rata, njegov očuh postao je odani otac budućem pjesniku, u pjesmi “Otac” Simonov mu se obratio riječima iskrene zahvalnosti. Majka je voljela poeziju, znala je napamet pjesme Puškina, Ljermontova, Tjučeva; ljubav prema književnosti prenijela je na sina. Godine 1930 Simonov je završio sedam razreda radne škole, zatim studirao na FZU (tvorničkoj školi) metalaca i postao tokar.

Godine 1931 obitelj se preselila u Moskvu; Simonov je diplomirao na Fakultetu fine mehanike i radio kao tokar u tvornici aviona, zatim u strojarnici tvornice filmova Mezhrabpomfilm, te kao tokar u filmskom studiju Mosfilm. Kombinirao je rad u produkciji sa studijom na Književnom institutu. M. Gorky.

Godine 1938 objavio kao zasebnu knjigu pjesmu “Pavel Cherny” i zbirku pjesama “Pravi ljudi”. Prvi radovi “Pobjednik” ( 1937 ) – o N. Ostrovskom, “Bitka na ledu” ( 1938 ), “Suvorov” ( 1939 ) privlače pozornost na sebe svojom višenamjenom, ali u tim pjesmama mladi je autor pisao, takoreći, o jednom – o hrabrosti, o ljudskom dostojanstvu, o spremnosti na podvig. Ovo je ono što pjesma “Murmanski dnevnici” ( 1938 ), koji je opjevao “drki svijet velikih želja i strasti”, te pjesme o Amundsenu, o španjolskom republikancu. Simonov je postao personifikacija mlade poezije prijeratnih godina, zasluživši priznanje za svoju svestranost, energiju, ustrajnost, radnu sposobnost i jasnoću misli.

pjesme kasnih 1930-ih“Bitka na ledu”, “Pobjednik”, “Suvorov” ne samo da su označili dolazak velikog misaonog pjesnika u književnost, nego su izrazili i osjećaj vojne prijetnje, približavanja rata. Njezin dah čuje se s frontova Španjolske u borbi protiv fašizma – a Simonov piše pjesmu “General” i druge pjesme o Španjolskoj.

Godine 1938 Simonov je diplomirao na Književnom institutu. M. Gorky.

Godine 1939 po zapovijedi Političke uprave Crvene armije odlazi u Khalkhin Gol u vezi s japanskom agresijom na Mongoliju kao ratni dopisnik lista Heroic Red Army. Piše pjesmu “Pisma kući”, pjesmu “Daleko na istoku” itd.

Godine 1940 napisao je svoju prvu dramu “Priča o ljubavi”, krajem iste godine postavljena je u Moskovskom kazalištu. Lenjinov komsomol. Široka popularnost pripala je njegovoj sljedećoj predstavi – “Momak iz našeg grada”, postavljenoj u istom kazalištu uoči rata, u ožujku 1941. U liku svog heroja Sergeja Lukonjina, autor je utjelovio poštenje i hrabrost svoje generacije, njegovu nezainteresiranost i domoljublje. Sredinom lipnja 1941 Simonov je završio tečajeve ratnih dopisnika na Vojno-političkoj akademiji.

24. lipnja 1941. godine Simonov je otišao raditi u novine “Bojni barjak” 3. armije u Grodnonskoj oblasti. Zatim je imenovan u uredništvo novina Zapadnog fronta Krasnoarmeyskaya Pravda, a istodobno je poslao vojnu korespondenciju Izvestiji. Krajem srpnja za cijelo vrijeme rata postao je ratni dopisnik lista Krasnaya zvezda, gdje je slao pjesme, eseje, članke iz Murmanska, Odese, s donskog i karelijskog fronta. Radio je na zapadnoj i južnoj bojišnici, u Primorskoj vojsci (Odesa), u Posebnoj krimskoj vojsci, u Crnomorskoj floti, na Murmanskom smjeru Karelijskog fronta, u Sjevernoj floti, zatim opet na Zapadnom frontu. Simonov je napisao esej “Od obale Rumunjske” nakon putovanja iz opkoljene Odese u podmornici, gdje je proveo 10 dana među ljudima koji su morali “ili preživjeti zajedno ili umrijeti zajedno”. Zatim se Simonov iskrcao iza neprijateljskih linija iza Arktičkog kruga, bio pod bombardiranjem u Feodosiji, ponovno zarobljen iskrcavanjem mornara, radio na Transkavkazskoj, Brjanskoj, Staljingradskoj bojišnici.

Slava pjesnika već na početku rata prerasla je u ljubav ljudi prema njemu, Simonovljeve pjesme ne samo da su poučavale boriti se, već su doslovno pomagale živjeti. Pjesma “Čekaj me, i vratit ću se …” ( 1941 ) prepisan je milijune puta. Visok emocionalni intenzitet stiha izražavao je patos vremena, iza poetizacije ženske vjernosti nastala je ideja odanosti domovini. “Čekaj me…” postao je neizostavan dio duhovnog života zemlje. Mnogi skladatelji su za nju napisali glazbu, među njima A. Novikov, V. Solovjov-Sedoy, M. Blanter, M. Koval, V. Muradeli.

Simonovljeve pjesme prvih ratnih godina “Sjećaš li se, Aljoša, puteva Smolenske regije …”, “Majkona”, “Major je doveo dječaka na lafetu …”, “Ne sjećam se , dan ili deset …”, “Napad” i drugi nastavili su najbolje tradicije ruske klasične poezije. Bile su upućene ne apstraktnom generaliziranom čitatelju, već osjetljivom srcu svakoga. Najupečatljiviji primjer je Simonova pjesma “Ubij ga!”, koja poziva na odbijanje neprijatelja. 18. srpnja 1942. godine pojavio se u novinama Krasnaya Zvezda, sutradan u Komsomolskoj Pravdi, 20. srpnja u “Windows TASS-u”, emitirano je na radiju, ispušteno iz zrakoplova tiskanih na letcima. Kako se prisjeća S. Baruzdin, svi i sprijeda i pozadi bili su šokirani Simonovljevom pjesmom-baladom “Sin artiljerca” ( 1941 ). Širok odjek čitatelja izazvalo je “Otvoreno pismo” ( 1943 ) Simonova – prijekor ženi koja je izdala vojnika onog dana kada je on sa svojim vodom do smrti stajao na prvoj crti bojišnice.

Simonov se također osvrće na ratne događaje u predstavi “Ruski ljudi” ( 1942 ), koje je bilo jedno od najznačajnijih djela sovjetske drame tijekom rata. Pravda je uz najvažniju vojnu građu objavila dramu Ruski narod tijekom dramatičnog povlačenja naših postrojbi u ljeto 1942. godine. Ova drama je objavljena u opkoljenom Lenjingradu. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća pod naslovom “Kapetan Safonov” postavljena je u Vijetnamu.

Simonov je djelovao kao svojevrsni izviđač za nove teme: prvi je pokrenuo temu “Ruski narod” u kazalištu, prvi je napisao priču o Staljingradskoj bici “Dani i noći” ( 1943-44 ). Priča je nastala brzo, ali uz prisilne prekide i u posebnoj nervoznoj napetosti – između četiri odlaska na frontu. Autorova namjera nije bila dati patetičan ishod Staljingradske bitke, već grubu sliku bitaka tih dana.

Pobjednički 1945 Simonov se susreo u redovima boraca 4. ukrajinske fronte, borio se kroz Zakarpatsku Ukrajinu, južnu Poljsku, Slovačku, radio u dijelovima Čehoslovačkog korpusa. Posljednjih dana borbi za Berlin bio je u dijelovima 1. ukrajinske i 1. bjeloruske bojišnice. Bio je nazočan potpisivanju 8. svibnja 1945. Akta o bezuvjetnoj predaji Njemačke u Berlinu (Karls-Horst).

Godine 1944 Simonov je posjetio Rumunjsku, Poljsku, Jugoslaviju, Bugarsku, Italiju. Nakon rata posjetio je Japan, Kinu, SAD i druge zemlje. Kao rezultat ovih putovanja pojavile su se predstave Pod praškim kestenima ( 1945 ) i Rusko pitanje ( 1946 ), knjiga pjesama “Prijatelji i neprijatelji” ( 1946-49 ), knjiga eseja “Borba protiv Kine”; u Kini, Simonov je bio dopisnik Pravde u 4. poljskoj kineskoj armiji. Simonova priča “Dim domovine” ( 1946-56 ), što je izazvalo kontroverze u kritici, te lirska priča “Slučaj s Polininom” ( 1969 ) otkrio je nove aspekte Simonovljeve vještine.

Godine 1950-53 Simonov je bio glavni urednik Literaturne gazete, 1946-50 i 1954-58– glavni urednik časopisa Novi mir.

Od 1958. do 1960. godineživio u Taškentu, radio kao dopisnik Pravde u republikama srednje Azije, putovao na Pamir, Tien Shan, gladnu stepu, Karakum, duž trasa plinovoda u izgradnji.

Godine 1963-67 kao dopisnik Pravde posjetio je Mongoliju, Tajmir, Jakutiju, Krasnojarski teritorij, Irkutsku oblast, poluotok Kola itd.

Godine 1970 bio u Vijetnamu, objavio je knjigu “Vijetnam, zima sedamdesete …” ( 1970-71 ). U dramatičnim pjesmama o Vijetnamskom ratu “Bombardiranje na trgovima”, “Nad Laosom”, “Dežurni ured” i drugim, javljaju se usporedbe s Velikim domovinskim ratom.

U 1950-im i 60-im godinama Simonov nastavlja raditi u prozi na temu Velikog domovinskog rata. Godine 1959 objavljen je roman “Živi i mrtvi”, a potom romani “Vojnici se ne rađaju” ( 1964 ) i “Prošlo ljeto” ( 1971 ). Ova djela činila su trilogiju “Živi i mrtvi” koja je posvećena trima različitim etapama Velikog Domovinskog rata: prva knjiga – prvi tjedni rata, povlačenje, u drugoj knjizi – odlučujuća bitka na Volga, u trećem – 1944, bitke za oslobođenje Bjelorusije. Simonova stalna pažnja i strast za jake ljude, divne u svojoj hrabrosti i svrhovitosti.

Prikazujući odlučujuće etape rata, bitke kod Moskve i Staljingrada, autor stvara umjetničku povijest cijelog rata. Trilogiju su čitatelji dobro prihvatili; prema romanu “Živi i mrtvi” snimljen je film u 2 epizode.

1970-ih godina također su bile plodne. Uz “Posljednje ljeto”, čitatelji i gledatelji dobili su romane “Dvadeset dana bez rata” i “Nećemo te vidjeti”, film “Dvadeset dana bez rata”, dva toma dnevnika “Različiti dani rata”, knjiga govora o književnosti “Danas i davno”; ovome moramo dodati članke, eseje, televizijske nastupe. Djelatnost Simonova kao prevoditelja zaslužuje posebnu pažnju, M. Vagif, M. Vidadi, S. Vurgun, B. Shinkuba, G. Gulyam, H. Alimjan, A. Mukhtar, M. Karim, K. Kaladze, F. Khalvashi , R. Gamzatov, E. Mezhelaitis, V. Nezval, V. Tavlai, N. Hikmet, I. Taufer, D. Methodiev, Zulfiya, R. Kipling.

Osoba o kojoj će se dalje govoriti bio je nevjerojatan, izvanredan dramatičar, prozaik, pjesnik i pisac sovjetskog doba. Njegova je sudbina bila vrlo zanimljiva. Iznijela mu je mnoga teška iskušenja, ali on ih je dostojno izdržao i preminuo kao pravi borac, koji je do kraja ispunio svoju građansku i vojnu dužnost. U nasljeđe je potomcima ostavio svoje sjećanje na rat, izraženo u brojnim pjesmama, esejima, dramama i romanima. Njegovo ime je Simonov Konstantin. Biografija ovog čovjeka doista zaslužuje posebnu pozornost. Na književnom polju mu nije bilo premca, jer jedno je izmišljati i maštati, a sasvim drugo vidjeti sve svojim očima. Ali prije svega.

Roditelji Simonov Konstantin i kratka biografija obitelji

Obitelj Simonov rijetkih aristokratskih krvnih loza. Otac mu je bio plemić Mihail Agafangelovič Simonov, general-major, diplomac Carske Nikolajevske akademije, nositelj Ordena zasluga za domovinu. Najnoviji podaci o njemu datiraju iz 1920.-1922. Bave se njegovim iseljavanjem u Poljsku.

S majčine strane prezime spisateljice potječe od Rurika. Simonova majka zvala se Aleksandra Leonidovna Obolenskaya. Bila je princeza. Predak ovog prezimena bio je knez Obolenski Ivan Mihajlovič. Svi plemići koji su ga nosili bili su njegovi potomci.

Konstantin Simonov: biografija i kreativnost (ukratko)

Simonov Kiril (ovo je njegovo pravo ime) rođen je u tadašnjem Petrogradu 1915. 15. (28.) studenog. Oca uopće nije poznavao, budući da je otišao u Prvi svjetski rat da se bori i nestao. Iako su kasnije njegovi rođaci tvrdili da je njegov otac stvarno emigrirao u Poljsku i namjeravao uzeti ženu i sina, ali, očito, njihovi se interesi nisu spojili.

Kada je Simonov imao četiri godine, on i njegova majka preselili su se živjeti u Ryazan. I tamo je Kirill imao očuha – A. G. Ivanisheva, bivši časnik carske vojske, pukovnik. Nakon revolucije pridružio se Crvenoj armiji i isprva predavao taktiku u vojnoj školi, a kasnije je postao zapovjednik Crvene armije. Kao iu svakoj vojnoj obitelji, život Ivanisheva, njegove supruge i usvojenog sina odvijao se u stalnom kretanju po garnizonima i zapovjednikovim domovima. Simonov se bojao svog očuha, jer je bio vrlo strog, ali ga je u isto vrijeme jako poštovao, jer mu je upravo on dao otvrdnjavanje koje mu je kasnije dobro došlo. Pjesnik će mu u budućnosti čak posvetiti i svoju dirljivu pjesmu “Očuh”.

Edukacija i početak kreativnog puta

Biografija pisca Konstantina Simonova pokazuje da je sedmogodišnju završio u Saratovu i umjesto osmog razreda naučio je biti tokar i otišao na posao. Njegova plaća, iako mala, bila je dobra potpora njihovom oskudnom obiteljskom proračunu. Tada se cijela obitelj preselila u Moskvu. Dogodilo se to 1931. godine. Simonov je nekoliko godina bio tokar u tvornici zrakoplova. U tim godinama počinje skladati svoje prve pjesme. Godine 1934. mladić je ušao u njih. Gorky. Konstantin Simonov je 1936. prvi put objavio svoje pjesme u časopisima Mlada garda i Listopad.

Raditi kao dopisnik

Godine 1939. Simonov je poslan kao ratni dopisnik u Khalkin Gol. Svoje pravo ime Ćiril promijenio je u “Konstantin” zbog činjenice da nije dobro izgovarao slovo “r”. Od tog trenutka on je Konstantin Simonov. Njegova biografija nastavila se značajnim, ali teškim događajima.

Kad je počeo rat s Njemačkom, imao je 25 godina. Već na prvom putovanju, zajedno sa svojim suborcima, preuzeo je teret najmoćnijih tenkovskih jedinica njemačke vojske.

Obrana Mogiljeva

U srpnju 1941. Simonov je stigao u pješačku pukovniju, koja se nalazila 6 km od Mogiljeva. Zadaća postrojbe bila je obrana ovoga grada. Bitka je trajala 14 sati na polju Buiniche. U ovoj bitci Nijemci su pretrpjeli kolosalne gubitke opreme – 39 tenkova je jednostavno spaljeno.

Šimunovljevi pali braća-borci zauvijek su mu ostali u sjećanju i postali primjeri hrabrosti i istinskog herojstva. Kad se iz okruženja vratio u Moskvu, prvo što je napravio u novinama Izvestija od 20. srpnja bio je njegov prvi vojni izvještaj – esej “Vrući dan” i fotografije razbijenih tenkova.

Na kraju rata Simonov je tražio svoje kolege koji su sudjelovali u bitci na polju Buyniche, ali ni njegov zapovjednik Kutepov, niti oni koji su bili s njim u strašnim trenucima, nisu ostali živi. Borili su se do kraja i svoje živote stavili na oltar zajedničke stvari.

A pobjedu nad Nijemcima dočekao je u Berlinu dopisnik “Crvene zvezde” Simonov Konstantin. Biografija ovog čovjeka govori nevjerojatne činjenice iz njegove teške frontalne sudbine. Morao je posjetiti opkoljenu Odesu, ušao je u bitku u podmornici, napao pješaštvo, iskrcao se iza neprijateljskih linija s izviđačima, upao u bombardiranje u Feodosiji.

Nagrade i literarni radovi

Pjesnik Konstantin Simonov, čija je biografija u ovom slučaju vrlo kratko izražena, odlikovan je 1942. Ordenom Crvene zastave rata. Godine 1943. Simonov je unaprijeđen u čin potpukovnika. Frontovci koji su ga susreli tijekom ratnih godina istaknuli su da je bio vrlo hrabra i pouzdana osoba. Tako ga je odgojio očuh, koji možda i nije bio toliko privržen koliko je dijete tada željelo, ali je svom posinku usadio osjećaj dužnosti i časti pravog časnika.

I sam je pisac priznao da mu je sav materijal dao rad ratnog dopisnika. Za vrijeme rata Simonov Konstantin (njegova biografija to potvrđuje) napisao je tri drame, dvije zbirke pjesama “Rat” i “S tobom i bez tebe”, priču “Dani i noći”.

Osobni život

Prvo mu je supruga postala Evgenia Laskina, filologinja po obrazovanju. Vodila je i jedan od odjela moskovskog časopisa. Godine 1939. par je dobio sina Alekseja.

Godine 1940. Simonov je započeo aferu s Valentinom Serovom. To se dogodilo neposredno prije smrti njenog supruga – heroja Španjolske Anatolija Serova. Cijela zemlja pratila je ovaj roman. Ona je lijepa i bistra filmska zvijezda, standard same ženstvenosti, a on popularni pjesnik i pisac koji nije propustio niti jednu njezinu izvedbu i uvijek je sjedio u prvim redovima s cvijećem. U braku su 15 godina.

Treća supruga Konstantina Simonova bila je Larisa Zhadova, kći Heroja Sovjetskog Saveza Alekseja Zhadova i udovica pjesnika Semjona Gudzenka, prijatelja Simonova. Posvojio je njezinu kćer, a potom su dobili i zajedničko dijete. Djevojčica se zvala Aleksandra. Treća supruga pisca također je ostavila svoj pepeo da bude razbacan po Buiničkom polju, što se dogodilo godinu i pol nakon smrti njenog muža.

Konstantin Simonov bio je vrlo iskren pjesnik i pisac. Njegova puna biografija sadrži mnogo vrlo zanimljivih činjenica koje moderni redatelji i danas koriste u svojim dokumentarnim i igranim filmovima.

Jednom su pisca pitali što je bilo najteže tijekom ratnih godina. Odgovorio je: “Ostaviti ljude u najkritičnijim situacijama za njih.”

Članak preuzet sa https://mpudm.ru/

Radio Ljubuški