Fra Mario Berišić opisao je za Radiopostaju Mir Međugorje teško, ali i neobično iskustvo koje je njegova majka imala dok je bila s njime trudna. Berišić je član Hrvatske kapucinske provincije svetog Leopolda Bogdana Mandića. Student je pete godine teologije i uskoro bi trebao biti zaređen za đakona. Opisao za za serijal Fruits of Međugorje (Plodovi Međugorja) kako je u trudnoći došlo do određenih komplikacija i liječnici su njegovoj majci savjetovali da pobaci dijete. Ona se usprotivila i počela se moliti Gospi. Fra Marijeva majka posvetila je Gospi svog nerođenog sina. Tijekom molitve doživjela je posebno iskustvo koje fra Mario iznosi u svom svjedočanstvu.

Svjedočanstvo

Svjedočanstvo prenosimo s portala Radiopostaje Mir Međugorje:

“Tu sam zahvaljujući ljubavi nebeske Majke, jer moja majka, kad je bila trudna sa mnom, doživjela je to jedno posebno iskustvo s Gospom. Prije nego će roditi, bilo je puno komplikacija. Ja sam trebao biti već i mrtav i liječnici su se zalagali za to da moja majka abortira, da se dijete razvija nepravilno, da mu prestaje srce kucati.

No, moja majka se nije dala i nije pristala na te prijedloge. Jednostavno se počela moliti Gospi, osobito Gospi Međugorskoj i rekla je: Evo, Gospe, ja te molim, ostavi mi na životu sina, ja ću ti ga predati da ti služi do kraja života.

Nakon nekog vremena ona je zaspala i osjetila je u snu, zapravo vidjela, da iznad njenog kreveta, iznad njenog tijela, stoji Gospa. I kaže: Toliko je bila lijepa da ju ja nisam mogla ni gledati od te ljepote i škicala sam je, kaže, gledala kroz prste. I, onda, nakon nekog vremena Gospa je vidjela da se majka boji. Moja majka se probudila i dalje je gledala prema gore i Gospa je i dalje stajala.

Nakon nekog trenutka, kada je Gospa već vidjela da se moja mama plaši, počela se polako udaljavati od kreveta. Napravila je jedan znak križa i rekla, tada je moja majka osjetila unutarnji glas koji joj je rekao: Ne brini jer će s tvojim djetetom biti sve u redu. Molitve su ti uslišane, s tobom i s tvojim djetetom će sve biti u redu.

Kriza poziva

I evo, to je moja majka sve držala u svome srcu do moje 3. godine samostana, ako se ne varam, kada sam i ja malo upao u krizu poziva. Kada sam se pitao: Bože, je li ti mene stvarno zoveš na ovo? Je li ti stvarno želiš da ja budem redovnik, svećenik?

Onda mi je to majka ispričala i jednostavno mi je bilo kao neka snaga, vjetar u leđa. Podiglo me i vratilo opet na ono što sam i sam htio. Jednostavno sam bio u tim borbama razlučivanja. Očito jest da svi mi imamo svoje probleme i poteškoće, ali Duh puše kad hoće i gdje hoće i kako hoće. Tako da sam ja uvjeren da je to bio točno onaj pravi ‘tajming’.

Moja mama ni sama nije bila toga svjesna. No, nije mi to bila govorila prije zato što me možda vidjela radosnog i, ne znam, ja sam to htio. Ušao sam u samostan. Ona je već vidjela, možda nije ni osjetila potrebu da mi to kaže. Prije toga, još prije nego što ću ući u samostan, nije mi ni mogla reći jer ja to ne bih bio ni prihvatio. Jednostavno, ne bih znao značenje niti imao razumijevanje toga što je ona doživjela. Jer sam ja bio i daleko od Boga dok me Bog nije vratio k sebi.

Tako da, evo, vjerujem da je to Božji ‘tajming’, da je to Božje vrijeme kada je On htio da moja majka to iznese iz one riznice, kako kaže, Marija je sve te događaje pohranjivala u svome srcu. I u datom trenutku kada je nešto trebalo, Gospodin je po Duhu Svetom izvlačio sve to van iz tog srca. I, evo, tako je i moja majka, ja vjerujem, meni izvukla to iskustvo i rekla mi je kao potporu i snagu za moj daljnji podvig koji ću napraviti.

Ja sam ostao u čudu, u šoku i plakao sam od radosti. Plakao sam od radosti jer sam znao, dakle, da nije do mene. Nije uopće riječ o meni. Ja, naravno, moram biti taj koji će surađivati s tim milostima, ali je Gospodin taj koji je mene odabrao, a ne ja Njega. Bliskost s Majkom, s Gospom – vjerujem da nijedan svećenik ne može biti toliko plodan ako nema Majku.

Biti uz Isusa

Kaže se da iza svakog sveca stoji jedna sveta žena. Ja vjerujem da, kad ti imaš Majku, zapravo imaš zagrljaj, imaš ljubav, imaš toplinu, imaš blagost. I to prenosiš i to nosiš od svoje majke. Biti Marijin posvećenik, ljubiti majku Mariju mislim da je nešto posebno, ali to nije da dolazi od tebe samoga, nego ti doživiš da stvarno imaš Majku, ti doživiš da je stvarno Majka ta koja te ljubi.

Ja sam se mogao posvađati s Isusom i sa svojim najdražim svecem Padrom Pijom, ali s Majkom nisam mogao. Kada sam došao do Majke i odlučio sam se posvađat, nisam mogao, jednostavno, riječi nisu izlazile. Bio sam u tim nekim nedoumicama. Bio sam lošeg stanja unutarnjeg, ali prema Majci nisam mogao reći ništa.

Kao da sam imao osjećaj da je Ona sad tu i razumije me. Da je Ona ta koja, bez obzira na moje stanje, Ona me jednostavno prihvaća takvog kakav jesam. Ja vjerujem da mnogi svećenici zbog toga biraju taj najsigurniji put, put Majke. To ne znači da pobožnost prema Gospi… pobožnost prema Gospi nije moliti krunicu. Treba moliti krunicu, ali pobožnost prema Gospi je zapravo biti svjestan da ti imaš Majku, biti svjestan da Njene ruke stoje nad tobom, da je Njen plašt nad tobom i da svaki tvoj zaziv, svaki tvoj krik Ona čuje i Ona će ti priteći u pomoć onog trenutka kada je ti zaista trebaš.

Naravno, trebaš i ti prema Njoj iskazivati ljubav da bi mogao biti još više otvoren, sagledati kolike milosti si već od Nje primio. Svakim dolaskom u Međugorje osjetiš da te Bog nekako opet vratio u ono što je bitno, ono što je srž, a to jest biti s Isusom, po Mariji.

I mislim da na taj način Međugorje mijenja moj život, ne da ga je promijenilo jednom, nego ga konstantno mijenja. Svi smo mi ljudi i opet zalutamo bez obzira što možda i imamo neki red unutar samostana, ali se nekako odvojiti na trenutke i opet se vratiti na ta stara mjesta koja kao da te uvedu u tu dublju molitvu.

Svaki put Gospodin me vraća i mijenja kroz ovo mjesto, a vraća me na ono najvažnije, na onu bit, a to jest biti uz Isusa, ostati u molitvi i u tišini. Kada dođem ovdje i kada vidim toliko ljudi koji su iz svih zemalja, različitih tipova ljudi, onda imaš mogućnost prepoznati po licima koliko Međugorje zapravo i sakramenti, ne Međugorje kao mjesto, nego sakramenti koji se u tom mjestu događaju, nekako kao da su drugačiji. A nisu drugačiji.

Jednostavno, klima je takva da favorizira puno više. Ja se, naravno, pripremam s tom molitvom prije svega, s molitvom i sa time da se jednostavno posvećujem Srcu Marijinu i posvećujem se Srcu Isusovu i kažem ako ste Vi ti koji ste me odabrali, ako ste Vi ti koji želite da ja budem danas – sutra dio ove priče, vi ste i ti koji morate biti uvijek tu uz mene jer čovjek je čovjek, može zalutat, čovjek može i pasti.

Ali, evo, imati Majku uvijek uz sebe, imati brata uvijek uz sebe, Isusa, to je ono što u Međugorju nekako kao da ti se probudi, kao da oživi. Mnogi, vjerujem, da mnogi mladi dolaze u Međugorje po prvi put zato što su čuli od nekoga da je tu lijepo, netko im je posvjedočio. Dakle, ti po svjedočanstvima drugih dolaziš do Isusa.

Tako je bilo i s učenicima. Vidjeli smo Mesiju, vidjeli smo Onoga koji čini čudesa, Onoga koji nam je možda čudan, ali nas jednostavno privlači. Dakle, po tim svjedočanstvima, ja vjerujem, da se mnogi mladi kasnije odluče približiti iz znatiželje Isusu i mnogi dolaze tu iz znatiželje da vide neka čudesa ili ne znam što, ali ih onda Isus iznenadi na jedan poseban način.

A to je ambijent koji se stvara ovdje, ambijent molitve, tišine, slavlja, radosti gdje vidiš, koliko se god mladi kritiziraju, baš u Međugorju vidiš kako jednostavno svi lakše dišu. Nema toga kompleksa manje vrijednosti, gdje gledaju tko je što obukao, kako se tko nosi, nego jednostavno žive od te radosti. Svatko ih prihvaća. I mislim da je to ono što privlači mlade na ovakva mjesta. I to je ono što ja vjerujem da je izvor i početak, da jedna mlada osoba može sazrjeti u onu dubinsku, istinsku osobu i biti ono na što je Isus poziva.

Budi to što jesi. Nemoj se praviti, nemoj stavljati maske. Možeš zaplakati. Možeš se smijati. Možeš se radovati. Dakle, evo, ovo mjesto je stvarno to. Vjerujem da zbog mnogih ratova, koji se i dan danas događaju, Gospa poziva na taj mir. Gospa poziva da se približimo, prije svega, njenom Sinu. Jer mir nikada neće nastati daleko od Isusa.

Mir ne može doći ako smo mi na distanci od Isusa i ne želimo susresti Isusa. Mir se događa onog trenutka kad mi možemo prihvatit sebe. Ali kako? Pred Isusom Kristom. Ne govorimo o prihvaćanju sebe, jer mnogi to danas promoviraju, to ‘prihvati sebe’ kroz taj neki new age pogled.

Ovdje je puno dublja stvar. Ovdje prihvatiti sebe… zašto? Zato što sam ljubljeno Božje dijete koje gubi identitet dok je daleko od Boga. Onda je normalno da imaš nemir u svom srcu. Jer, kako kaže sv. Augustin, nemirno je srce naše dok ne pronađe Boga i u njemu se smiri. Mislim da je to ono na što Gospa stalno poziva. Vratite se mome Sinu. Budite blizu mog Sina.

Najčešće kada se dogodi nemir i nama se događa ne znam što mi zapravo odlazimo od Isusa. Kaže Isus: Dođite k meni svi vi koji ste umorni i opterećeni i Ja ću vas odmoriti. Dakle, Isus garantira odmor u Njegovoj prisutnosti. Mir u Njegovoj prisutnosti.

A nama se dogodi da mi uzmemo alternativu. Odeš, kao mlad si, pa odeš negdje se zabaviti, pa odeš na društvene mreže, pa satima gledaš televiziju, gledaš Netflix ili ne znam što misleći da ćeš tako dobiti mir i ugasiti onaj glas koji ti viče iznutra – Nemiran si. Nije to to. Nije dovoljno. Treba ti nešto dublje. Biti s Isusom – na to nas Gospa konstantno poziva. Da bi bili s Isusom, ne trebamo bježati od Isusa. Kad imamo nemire u svom srcu, upravo tada treba doći do Isusa.

e-hercegovina.com