Pitanje nestalih osoba najteža je zaostavština Domovinskog rata koja je i danas nakon tri desetljeća od ratnih događanja neriješena. Za 1853 osobe se još traga, a čak 520 nestalih je upravo s područja Vukovarsko-srijemske županije. U posljednjih pet godina prema Srbiji je upućeno desetak traženja, no konkretnih pomaka još nema. Kata Lozančić, sestra pukovnika Marka Babića, zapovjednika obrane Borova naselja,  evocirala je uspomene na preminulog brata, ali i ubijene roditelje za kojima još traga, piše hrt.hr.

Jesenje, maglovito jutro na Trpinjskoj cesti, Vukovarki Kati Lozančić nosi mnoštvo uspomena. S roditeljima i bratom u Vukovar je stigla kao djevojčica iz okolice Sinja, a mlađi brat rodio se koju godinu poslije. Kuće u kojoj su živjeli danas više nema, kao ni brata, majke i oca. Sestra je Marka Babića, heroja s Trpinjske ceste koji te 1991. nije dvojio hoće li se vratiti s privremenog rada u inozemstvu i braniti svoju ulicu, grad i svoju domovinu.

– I onda pred rat, kad su ona previranja bila gadna, procijenio da je vrijeme vratiti se kući. Došao je tu, uključio se, bez ikakvog krzmanja izašao je na cestu, tu na Trpinjsku, sjeća se Kata Lozančić.

– U samom početku on je stao sam pred kolonu tenkova i rekao hajde, okrenite se nazad i vraćajte se odakle ste došli. Zamislite, oni su se zbunili jer su mislili tko zna što stoji, tko stoji iza Marka. Jedan čin hrabrosti maltene goloruk, govori prijatelj Marka Babića Zoran Sablić.

No s velikim srcem i hrabrošću, Marko Babić uz Blagu Zadru postao je simbol obrane Vukovara, Borova naselja i Trpinjske ceste. Prijatelji iz djetinjstva i školskih klupa postali su suborci.

– Imali smo tu samo jednu osu i sad je bilo pitanje tko će i on je rekao – ja ću! Kada je uništio prvi tenk to je bilo nešto nestvarno, neopisivo i onda njegova reakcija, on je bio mrtav-hladan – ništa, ni strah, ni veselje, ništa, samo se nasmijao i rekao nabaci, idemo dalje, prepričava Babićev prijatelj Marin Mrđen.

Bio je to prvi od ukupno 14 neprijateljskih tenkova koje je Marko uništio.

Babićevi su svoje roditelje izveli iz grada na sigurno, no srce ih je vuklo kući. Vratili su se.

– Polovinom devetog mjeseca kad je ovaj dio grada pao, dolje u podrumu su se nalazili moji sugrađani, sumještani, a među ostalima roditelji Marka Babića. Kad je neprijateljska vojska došla, zatekla ih je ovdje, zarobili su ih, odveli ih u nepoznatom smjeru i otad se ne zna za njih, kaže Sablić.

– Posredne priče sa suđenja u Osijeku jer postoje ljudi koji su izašli, koji su preživjeli Trpinju, oni su jako mučili moje roditelje, to sam čula posredno. Tatu su navodno mučili da je morao hrvatsku krv piti, iznosi potresne priče Kata Lozančić.

U potrazi za roditeljima Stipom i Ivom, preminuo je i Marko Babić. Imao je samo 42 godine. Pokopan je uz svojeg zapovjednika Blagu Zadru. Kata je često na njegovu grobu. 

U potrazi za svojim nestalim roditeljima, utjehu redovito nalazi u Aleji bijelih križeva, prisjećajući se i svih onih nestalih iz ulice svojega djetinjstva.

– Hoće li se slučajno otkriti ili će nekim slučajem, daj Bože, neko progovoriti, da nečija savjest proradi… Što dalje, sve sumnjam da ćemo ih ikada naći, smatra Kata Lozančić.

Prijatelji i obitelj, kao i mnogobrojni Vukovarci, na svojeg su Marka neizmjerno ponosni.

– Da ništa u životu nije napravio osim te bitke na Trpinjskoj cesti i tog dokumentarca poslije rata što je snimao, za jedan život sasvim solidno. Izumrijet će možda i moja loza za 100, 200, 500 godina, a kao što se danas spominju Zrinski, tako da će se nekada za 200, 300, 500 godina netko sjetiti spomenuti Marka Babića da je na toj Trpinjskoj cesti bio junak, uvjerena je Kata Lozančić.

e-hercegovina.com