Zagrepčanka Iva u Turskoj: Lopovi skidaju zlato sa mrtvaca, vojska je preuzela grad

Prizor koji je Damir Ibrić ugledao kad je iz ruševina stambene zgrade u Malatyji izvukao svog klupskog kolegu, golmana Ahmeta Eyüpa Türkaslana (28), proganjat će ga, kaže, do kraja života. A upravo je sa suprugom Ivom i dvije kćeri (4,5 godina i 6 mjeseci) krenuo u zgradu svog kluba Malatyaspora. Niska je, što je u tom trenutku bila najveća prednost. U njoj ima vode i hrane, a mala djeca su tu, piše Jutarnji list.

Kad je vidio ruševinu zgrade u kojoj je stanovao golman kluba druge turske lige Malatyaspora, u kojemu je Ibrić bio sportski direktor, srce mu nije dalo dalje. Svoje cure poslao je što dalje od razrušenog grada, on je ostao golim rukama kopati po kamenju. Dugo je tako kopao i cijeli je dan prošao kad su naišli na tijelo koje, kaže, više nije podsjećalo na čovjeka. – Poginuo je za prvog potresa, ustanovljeno je. Sad je bio plav, nabubren, slomljenog nosa. Bože sačuvaj. Po dugoj kosi smo ga prepoznali – duboko je uzdahnuo.

Golman Ahmet Eyüp Türkaslan oženio se prije četiri mjeseca, supruga je preživjela potres. Kad su nju pronašli živu u ruševinama, nadali su se da će pronaći i njega. Ahmetova životna priča zvučala je poput bajke o teškom početku, uspješnom nastavku, ali ne i sretnom kraju.

– Kao dijete je ostao siroče, bez majke i oca, sa 16 je igrao u prvoj ekipi. Uz nogomet je studirao pedagogiju, a na fakultetu se i zaljubio u Kubru Turaslan koja je, kao i on, jednog dana željela biti učiteljica – ispričao je za turske novine trener Ahmet Ziya Yuce. On je pomogao talentiranom nogometašu da postane profesionalac u Gaziantepsporu. Igrao je prije toga za Bugsas Spor, Osmanlispor, Ankaraspor i Umranieyspor.

Inače skroman, na svadbi nije štedio. Na vjenčanje je pozvao sve prijatelje, cijela je momčad iz Malatyje unajmljenim autobusom prevezena u Gaziantep na njegovo i Kubrino vjenčanje.

Jedva četiri mjeseca kasnije Kubra je postala udovica. Prije nego što je to saznala, svi iz kluba koji su se zatekli u blizini krenuli su tražiti Ahmeta.

Jak prasak

Kad su se Iva, Damir i njihove cure probudili u tu nesretnu zoru, čuo se jak prasak razbijenog stakla. Potres je srušio jedan od tri velika akvarija, metar i pol puta metar i pol. Pod je bio pun stakla po kojemu je Damir hodao da bi došao do dječje sobe u kojoj je zbog male bebe spavala i Iva. Tako se izranjavanih stopala, kad su napokon uspjeli uzeti svatko jedno dijete, stepenicama sa sedmog kata spustio na ulicu. Iva je bila u pidžami. Njihov je auto bio zatrpan snijegom, pozvali su taksista uvijek na raspolaganju klubu.

– Na putu do kluba, do kojeg nam inače treba 15 minuta, sad smo se vozili tri sata. Nije se vozilo u trakama. Nazvao nas je trener i rekao da se Ahmet ne javlja. Istovremeno smo vidjeli ruševinu zgrade u kojoj žive Ahmet i još neki suigrači. Damir je izašao iz automobila. Nije mu palo na pamet da ne izađe. Muž me ostavio u autu rekavši da ja odem na sigurno, a on ide iskopavati Ahmeta. Oko sat vremena nakon potresa izvučena je njegova žena. Bila je živa. Ahmetu nije bilo ni traga ni glasa. Otkopavao ga je od pet sati, do 17 nije mu bilo traga. U međuvremenu u klub dolazi njegova žena živa i zdrava, ali shrvana od pomisli što je s njenim mužem. Doživljavala je slomove. Došla je i njegova majka iz Gaziantepa. Žena je jecala kao naše stare žene na grobljima kad zazivaju pokojnika. Kad je došao u klub, moj muž je pokušao sve da se njegova žena pribere i da mu da nacrt stana kako bi ga predao ljudima koji i dalje otkopavaju. Napokon su imali sve informacije, napokon je postojala nada da će nakon 14 sati pronaći živog čovjeka. Nakon pola sata muž dobiva poziv da su pronašli nečiju nogu koja viri iz ruševina. Ostavlja me i odlazi na teren. Imao je informaciju da igrač ima sivu majicu. Oko 19 sati javlja mi da su ga izvadili, mrtvog. Kad je žena saznala tu vijest, istrčala je iz zgrade kluba ispod koje je veliko jezero i željela se utopiti. Ahmetova majka je vrištala: “Držite je, upomoć!” Na povratku mi je muž samo rekao: “Nisam ga prepoznao…” i počeo plakati. Žena je prevezena u bolnicu kako bi bila pod medicinskim nadzorom – ispričala nam je Iva Ibrić.

Ne misli otići

Mlada žena, pametna i lijepa, izbjegava dramatizirati. Iako se nadala da će u petak, najkasnije u subotu, vidjeti muža, podsvjesno zna da on neće tako skoro… Damir za Jutarnji potvrđuje njene slutnje.

– Pobjeći, napustiti ovakvo mjesto, pa crko‘ bi radije… Možda odem na koji dan kad dođe klupski avion, vidjeti ženu i djecu, ali sigurno ću se vratiti. Znam da se ljudi pod ruševinama još uvijek bore i da ih, unatoč tome što vrijeme prolazi, ima smisla tražiti. Evo, u četvrtak su, 85 sati nakon potresa ispod ruševina izvukli čovjeka i dijete od četiri godine. Tu u zgradi gdje živi naš direktor na kamerama se vidi dijete u poziciji čučnja, drži babinu ruku i priča joj, priča. Tako i nju održava budnom. Nekoliko sati kasnije izvukli su ih žive. Termalnim se kamerama snimaju ruševine i pronalaze se ljudi, ali kamera po toplini tijela prepoznaje je li osoba živa ili mrtva. Nisam mogao napustiti grad, klub, morao sam ostati. Ljudi me pitaju jesam li normalan što radim više tu, ali naša balkanska je krv takva. Kad je nevolja, svi smo zajedno – kaže.

Zvao ga je i golman BiH reprezentacije Ibrahim Šehić. Prijateljev otac je, rekao je, “tu u jednoj zgradi i ne može ga dobiti.”

– Pitam za adresu, a to je zgrada Trend Garden Residence iz koje smo nešto ranije izvukli našeg mrtvog golmana. Vratio sam se tamo jer su termalnom kamerom našli još šest osoba u ruševinama – teško mu je, što reći prijatelju.

Priča nam o slučaju Yakupa Alkana koji je dan prije potresa raskinuo ugovor s Malatyasporom i sa suprugom i trogodišnjim sinom otišao iz grada. – Bio sam jako ljut, rekao sam mu da više ne želim čuti za njega i da ga više u životu neću nazvati. Kad sam vidio da je zgrada srušena, izletio i počeo kopati, nazvao sam ga. Rekao je: “Nisam tu, otišao sam jučer”. Sad bih ga izgrlio što je otišao. I ostao živ – drago je Damiru što ga je ignorirao. Pritom, ovo je prvi put da je nogometaš koji ga je razljutio pa raznježio ženu i sina odmah poveo sa sobom. Dosad bi ih doveo tek kad bi se smjestio i kad je sve bilo spremno za ugodan život. -Stigao sam u Urfu i iste se noći dogodio potres. Odmah sam nazvao Ahmeta Eyüpa Türkaslana da saznam što se događa. Nazvalo me nekoliko igrača iz tima i reklo: “Brate, tvoja zgrada je uništena. Jesi li tu?” – rekao je za turske medije. Nitko nije znao da odlazi.

Velik stres

Iva u Tursku više ne želi. Damir je razumije, ali vjeruje da je ona sad u velikom stresu i da mora savladati PTSP. Sad ih šalje po kućama prijatelja, u prizemlje. – Mala Nina počne plakati čim lupe vrata – kaže. Dok razgovara s nama, temperatura u Malatyji je -8. Spava u klubu.

Za Damira ovo, kako kaže, nije bio potres, bilo je to nešto drugo. – U životu nisam vidio takvo što. Dok sam došao do Ive, Nine i Magdalene, triput me bacalo u zidove. Nisam mogao doći do djece. Prošao sam rat, umalo stradao u padu aviona, ali prvi put sam osjetio da sam oči u oči sa smrću. Iz iskustva s potresom u Izmitu 1999. godine, najvećim prije ovoga, Ivi sam, kad je treslo, stalno govorio: “Ive, polako, proći će, proći će…” I prošlo bi. Ovaj put joj nisam mogao to reći. Jer nije prolazilo. Trajalo je i trajalo. Bacalo nas, nismo mogli uzeti djecu i izaći. Bog nas je spasio. Dva najveća potresa u Turskoj i baš sam morao biti u epicentru oba. Nemojte ići tamo gdje sam ja – ne zvuči kao da se šali.

Iva nastavlja: – Potres je imao kompletnu kontrolu nad nama. Rekla sam: “Uzet ćemo djecu, ti jedno, ja drugo, ili ćemo umrijeti ovdje – sjeća se Iva. S djecom su stali pod štok. – To je 90 sekundi ljuljalo istom jačinom. Nije bio jaki udar koji je slabio, nego isti tempo cijelo vrijeme. Zvuk je bio užasan, nestalo je struje, dezorijentacija. Suprug je rekao da nemamo što čekati, bacalo nas je lijevo desno, nije bilo buke, samo se čulo škripanje zgrade – podrhtava glas Ivi dok se prisjeća noći užasa.

Damir Ibrić prošao je 16 klubova u deset država, igrao je za BiH reprezentaciju dok je Blaž Slišković bio izbornik, bio je igrač u Malatyasporu, prekinuo ugovor i zbog Ive otišao u Zagreb. Kad je u siječnju dobio ponudu da se vrati kao sportski direktor, nisu dvojili. Vratili su se zajedno. Klub je bio u lošoj financijskoj situaciji, ali Ibrić i njegov tip vratili su ga u igru. No, nakon razornog potresa objavljeno je da se Malatyaspor povlači iz lige.

Gore od rata

Damir Ibrić kaže da je ovakav potres gori od rata. – Kad idete u rat, spremite se, a ovo vas zatekne u sekundi. Spavate, probudi vas katastrofa i ne znate što da radite. Iako, od potresa 1999. u svakoj se turskoj kući pored vrata drži torba s dokumentima. I baš sad smo izvadili papire radi prijave djece. Uostalom, ako treba, neka sve propadne, kad imate dijete, drugačije se ponašate. Ja sam malo osjetljiv na neke stvari. Gore sam imao tri akvarija. Jedan je razbijen, druga dva, u salonu i kuhinji, nisam vidio. Vjerujte mi da već četiri dana, pored sve ove muke koju proživljavam, mislim na to jesu li ribice žive i trebam li ih otići nahraniti – kaže. Ulaziti u zgrade na sjeverozapadu Turske je zabranjeno. Nakon prvog potresa dosta zgrada je ostalo stajati. Tako načete, drugi ih je urušio.

Koliko bi god voljela da je sad s njima, Iva zna da bi Damir pogazio svoj karakter i dostojanstvo da ode iz nesreće. On je zbog nje prekinuo nogometnu karijeru, a ona je prije četiri godine otišla s njim u Tursku. Živjeli su lijepo, u finom resortu, u stanu od 210 kvadrata. Taj je stan, solidna gradnja, pomogao da ostanu živi. Iva i djeca poslije potresa su 15 sati bili bez hrane. Njoj to nije problem, ali djeca su tu.

– Pokušali smo kupiti hranu na benzinskoj pumpi, ali nije bilo ni žvakaćih guma. Hrane u klubu je bilo, ali na 4. katu, a rekli su da se ne penjemo. Spavali smo u klupskom autobusu, koji je imao goriva pa je bilo toplo. Ali djeca su bila gladna i nakon 13 sati u klubu otišla sam u kuhinju s djecom koja nisu željela ostati bez mene. Samo minutu mi je za sve to trebalo. Iza mene je došao još jedan igrač. I baš kad smo bili gore, na 4. katu, udario je drugi potres, magnitude 7,8. Kad je zatreslo, igrač je zgrabio Ninu, a beba je bila mom u naručju i krenuli smo trčati niz stepenice.

Rekli smo: “Ili ćemo umrijeti od trčanja, razbiti se i pasti, ili će se zgrada srušiti na nas”. Moja starija curica nije doživjela šok za prvog potresa jer je bila u polusnu, ali sad je sve shvatila što se događa i to ju je strašno potreslo. Stalno je zvala tatu i govorila: “Idemo u Istanbul” jer je znala da je Istanbul negdje drugdje. Iva nas moli da naglasimo kako joj je osoblje Veleposlanstva RH u Ankari cijelo vrijeme bilo na raspolaganju, zvali su je s privatnih mobitela.

Cesta prema Malatyji bila je prometnija nego u suprotnom smjeru. Svatko je dolazio po nekog svog. Također, jedini izlaz iz deset gradova pogođenih potresom bio je kroz Malatyju. Središte grada više ne postoji. – Vojska je preuzela grad, koriste stolice i jastuke da zapale vatru. Ruševine su pod snijegom, što otežava pristup spasiteljima – kaže Iva. Na svom je Instagramu ponudila pomoć svima koji su ostali, javljaju se rijetki. – Mnogi mi šalju slike punih skladišta prikupljenih za Tursku, ali ništa ne dolazi u Malatyju – rekla nam je Iva u četvrtak. U petak su njezini prijatelji, kaže, sami punim autom lijekova krenuli prema Malatyji, ali su ih zaustavili i sve im oduzeli, uz navodnu sumnju da se radi o drogi. Ivi nije ništa jasno. Njezina prijateljica ima četiri zlatarnice, svjesna je da su dosad već vjerojatno i opljačkane. – Na društvenim se mrežama šire slike kako ljudi skidaju zlato s tijela mrtvih žena – kaže, zaključuje se u tekstu Jutarnjeg lista.

e-hercegovina.com

O čemu se priča na BiH i Croatia subredditima

O čemu se priča na Balkanskim subredditima?