Živjeti u tuđini, ali čuvati svoju tradiciju i kulturu zasigurno nije lako. Još teže je ako iz dana u dan radite teške fizičke poslove na baušteli ili sa strancima. Vremena za običaje i kulturnu baštinu tada je zasigurno još i manje. No, razmišljati o svemu tome, baš kao akteru ove reportaže, nitko ne brani.

Jozo Pranjić po obitelji zvani Kuririć davne 1972. godine kao osamnaestogodišnjak otišao je na rad u Njemačku gdje je živio i radio do prošle, 2022. godine kada se zajedno sa suprugom Anđom vratio u rodni Mrkodol kraj Tomislavgrada. Kao i većina iseljenih Hrvata iz duvanjskoga kraja radio je na baušteli i gipsu. Uporni dugogodišnji rad omogućio mu je da prije tridesetak godina izgradi lijepu obiteljsku kuću i okućnicu koju brižna supruga uređuje gotovo do savršenstva. U takvome ozračju njih dvoje kadgod mogu posjećuje i njihovo troje djece s unučadima. Unuci ovdje imaju prostora za igru napretek, a kad zavire u u didovu radionicu ili konobu mogu otkriti kojekakve zanimljive stvari. Najviše je tu Jozinih alatki koje su mu prijeko potrebne pri obradi drveta, a predmete koje izrađuje su gusle i vinske bukare. Unuk Domagoj, po majci Bavarac, prednjači u toj znatiželji.

Izrada gusala bi i povod našega posjeta ovom duvanjskom umirovljeniku.

– Prije pet godina nego li sam se vratio u Mrkodol, u jednoj staroj kući u Njemačkoj, koju mi je ustupio prijatelj Bavarac, započeo sam izrađivat gusle. Katkad bi i zaguslio za svoju dušu. To mi je uvik bila želja. Još s 3-4 godine znao sam uzet gusle svoga ujca Mate Pačara, kad bi on zamako u selo. Znao bi i potrgat strune pa bi ujcu tribalo vrimena do opet sve napravi kako valja. Ali, nije se odveć ljutio na me – bio je dobar čovik. Ja sam ipak naučio guslit iako ne pamtim sve one pisme koje sam u to vrime znao i koje su se tada pivale, kaže Jozo.

Ipak, jednu vedru je našem čitateljstvu u zemlji i dalekome svijetu uz gusle otpjevao.

Gusle moje, moji teški  jadi,
  da vam kažem di se ja priladi…

Nedavno je Jozo preko naše stranice oglasio da izrađuje ova stara glazbala, u međuvremenu je izradio tri. Nekima za guslenje, drugima za ukras. Ima onih koji mu donesu gusle na popravku. I to Jozo radi.

Za izradu jednoga instrumenta, kaže, trebalo mu je mjesec dana, a ako je kupac zahtjevniji, onda treba i puno više. O svemu tome ovisi i cijena gusala pa se mogu prodati za cijenu od 400 do 1.500 eura.

Naravno, od javora se gusle najčešće izrađuju, ali naš sugovornik nadomeće kako ima i drugoga zvučnog drveta: crnoga oraha, običnoga javora, javora rebraša i ptičjeg javora. Šljiva je, smatra naš sugovornik, najzvučnije drvo, ali taj podatak malo ljudi zna.

– Samo je teško naći šljivu odgovarajućega prečnika, za gusle prečnik treba biti najmanje 25 cm. Ove zime sam pravio gusle od rebraša, divlje trišnje, od kruške, brekinje, od crnoga američkog oraha, ali još nisam uspio napravit od šljive. Izrađujem ih u zimskim danima kada se povučem u svoj podrum i kratim dosadu. U ovo vrime pomažem ženi oko povrća, voćke… Ona te poslove voli, a na me se malo ljuti pa često zna reć: otako smo se vratili vamo ti sve pare dade na alat za gusle.

Od čega su prave današnje strune na guslama? – pitamo domaćina.

– Strune su se za gudalo nekada pravile od konjskih repova pa je dobro valjalo pazit da se gudalo ne pritegne, što se meni u djetinjstvu znalo dogodit. Zato se ujac i ljutio. Danas je to drugačije. Strune se uglavnom poručuju iz Mongolije, ali meni je to zahtjevno pa odem u Ljubuški. Tamo ima jedna trgovina u kojoj imaju specijalne strune od violinskoga gudala i njih stavljam na gusle.

Jozo se voli sastati i sa svojim društvom u tomislavgradskom kafiću Galeb gdje su se neki iznadili spoznajmo da njihov prijatelj gusli. U njemačkome stanu je, kaže, rijetko kad i vrlo tiho iza posla zaguslio, jer tamo imaš problem kad galamiš i vičeš.

Izuzetak je bila ranije spomenuta stara kuća dobroga prijatelja Bavarca u kojoj bi se ispivo.

– Sad mi niko ne smeta, u svom – na svom. Jedva sam čeko taj dan. U tuđinu sam otišo ko dite i  uvik mi je falilo ovo di sam se rodio. To mi ne mere zaminit ni Amerika ni Kanada. I hvala Bogu. Imam unuka od deset godina. I za njega sam napravio gusle pa kad dođe u konobu nas dvojica guslimo – tučemo. Mater mu je Bavarka, pa sin kaže materi: dobro što stari to voli, ali meščini mali još gori.

Jozo dodaje i kako u duvanjskom kraju i Herceg Bosni još ima dosta guslara.

– Nek mi ne zamire, ali neki su zadnjih dvadesetak godina prihvatili crnogorski stil guslanja. Meni je to žao, jer više volim našu tradiciju i duvanjsku ojinu.

Zora Stanić/Tomislavcity

1 od 22

Objava Jozo Pranjić, duvanjski gastarbajter iz Mrkodola: “Ovo mi ne mere zaminit ni Amerika ni Kanada” (foto/video) pojavila se prvi puta na Tomislav City.