Ponekad životna običnost isplete neobično lijepo pletivo, ali ukoliko sebičnost zamagli vidike, obično zasjeni lijepo.

Kaja, kći jedinica udovice Dome, stasala je za udaju i obukla cursko ruho, lijepo joj je pristajalo. Nije odavno bilo poželjnije udavače u Brižanima pa momci navališe na sijelo u njezinu kuću.

– Ja sam Kaju zamirio svom Grgi, a mater ću joj dovest sebi, oboje smo za srićom – šalio se udovac Jakiša i ne sluteći kako se Grga već zagledao u Kaju, a ona mu uzvratila istom mjerom.

Iako se nije planirao ženiti te zime, u strahu da mu netko ne odvede Kaju, Grga je isprosi na Mladence, a vjenča na Kalandoru. Jakiša, zadovoljan sinovim izborom i mirazom što ga Kaja donese u kuću, zašuti. Nije više spominjao priju i privođenje, znao je da se Kaji ne sviđa ta priča.

Ali, kako je Doma često svraćala kćeri u posjete te im pomagala u poslovima oko ljetine, Jakiši omili njezino društvo, a i Doma se osjeti živom u njegovoj blizini.

– Đavli bi se čudili! – zamijeti Kaja zabrinuto pa se povjeri mužu – crkla ja ako nam se starci ne spetljaju?

– Ajde, ne budali, Kaje, ćaća se samo voli šalat s prijom. Ako je i dovede, nije sramota, jednako nam je se brinut za oboje kad ostare, nemaju druge dice.

– Ne spominji! – ljutnu se Kaja – kako se ne stide svita i svoji godina?

– Šta udi! – nasmija se Grga – dobro se drže. Stari još ne da nikom prida se u koševini. Od mene im je slobodno, Kaje.

– Ja to ne mogu privatit – bunila se Kaja naglas pa je malo tiše prigovarala – kad me je Bog sačuvo od svekrve, ne bi da mi se mater petlja u stopanjluk?

Jakiša je potajice prisluškivao ovaj razgovor i ne bi mu drago zbog nevistinih riječi, ali mu se sinovo odobrenje učini bitnijim.

– Nek ona dipli svom svecu – zaključi – ja ću Domu dovest, oboma nam je dodijalo samovanje pod biljcom. Briga ćeri što joj je materi ozeblo i tilo, i duša.

Planirao je Jakiša kako će privesti Domu koja je u početku negodovala, ali, kad dozna da joj se zet ne ljuti, pomiri se s preudajom.

Jakiša se pripremao za taj čin pa kao znak prijine privole, jednom donese njezine opanke i reče uzrujanoj nevisti:

– Ovo su ti materini opanci, to je ko omanet, mi smo skonatorili da nam je lipše zajedno pa se ti ljutila, ne ljutila!

Planu nešto u Kaji, nije se mogla suzdržati. Ne reče ništa, nego uze materine opanke, stavi ih na panj i isjecka na komadiće vodeći burni monolog. Spominjala je đavle i njihovu uobičajenu radnju nosanja, te im predala udaju po stare dane i ljubav u nevrime…

– Pa, kako mene zapade ko nikoga? Nu, mater mi doć za svekrve? E, i bit ću ti ko nevista. Ne ću ti kruva skuvat, eto pa radi!

Ubrzo Jakiša vjenča Domu i dovede je kući pružajući priliku svima da se očituju:

– Dobro ti lupaju vrata po kući koda je durcug? – zamijeti Grgo sumnjičavo.

– Meni jutros Kaja ne odgovori na: „Uranila!“ – svima obznani Ikina Kata.

– Zato Jakiša piva dok timari Dorata! – poprati Iko s osmijehom.

Moglo se štošta primijetiti u Jakišinu dvorištu, ovisno o oku promatrača. Prva susjeda Jaka vidjela je ono što suzbi seoska govorkanja:

– Ko će se, boni, ljutit na svoju mater? Kaja joj pere košulje u lukšiji, bile se ko snig. Nema bilji košulja ni na čijoj pozidi.

Iva Bagarić/Tomislavcity

Objava Dašak moga zavičaja: Materini opanci pojavila se prvi puta na Tomislav City.