U svakom rječniku do kojeg sam mogao doći tražio sam etimologiju riječi “Andrija”. Tragajući za njezinim korijenom došao sam do spoznaje da je riječ grčkog jezikoslovlja i da označava čovjeka za koga se može reći da je snažan, moćan i odvažan.

Jedan od dvanaest apostola i prvi biskup Carigrada nosio je ime Andrija. Bio je brat sv. Petra i sv. Šimuna. Mog današnjeg sugovornika roditelji su krstili i okitili imenom Andrija i on ga gordo i ponosno nosi s jednog na drugi kraj svijeta. Od Međugorja do Pittsburgha, od Hercegovine do Pennsylvanije.

I diljem svijeta!

Današnjom kolumnom odlučio sam prošetati do Međugorja, do marijanskog svetišta, župe sv. Jakova, i u hotelu Cesarica razgovarati s Andrijom Vasiljem, turističkim stručnjakom, zlatnim vinarom i uspješnim gospodarstvenikom.

U hercegovačkim i znatno širim daljinama rodoslovlje Vasilja nije nepoznanica.

Dapače!

Prije stotinu godina u Međugorju su rođeni veliki teolozi i znanstvenici: fra Vendelin Vasilj (1909. – 1971.), dvostruki doktor znanosti i istaknuti teološki pisac, fra Kvirin Vasilj (1917. – 2007.), trostruki doktor znanosti, fra Stanko Vasilj (1920. – 1993.), glazbenik i pjesnik, autor najizvođenijih hrvatskih duhovnih pjesama, i fra Jozo Vasilj (1943. – 2007.), doktor teoloških i socioloških znanosti.

Njihovu časnu prošlost naslijedili su novi znanstvenici, sve odreda sveučilišni profesori na hrvatskom Sveučilištu u Mostaru: dr. Ivan Vasilj, dr. Mirjana Vasilj i dr. Mario Vasilj. Po ovom, kako pjeva pjesnik Antun Branko Šimić, Vasilji su čuđenje u svijetu, malo kuća, a toliko doktora znanosti.

S pravom i pokrićem nobelovac Ivo Andrić piše da Hercegovina, osobito ona južna i jugoistočna, ima poseban soj ljudi. Zaista, Hercegovina je zemlja s puno kamena, a malo svega ostalog, ali što se tu rodi i odgoji, plemenito je, radino, vrijedno i odano.

Zaista, Brotnjaci, s njima i Međugorci, vrijedni su, radini i sposobni ljudi. Njihove misli nikada ne lutaju.

Njihove ruke nikada ne miruju.

Oni ne bacaju pijesak u oči, ne govore političke fraze i floskule, oni predano rade, stvaraju i leđa podmeću češće i više nego što je potrebno.

To su ljudi koje treba poštovati, a ne podcjenjivati i vrijeđati kako je to učinio jedan politički vjetropir. Čovjek krivih nogu, pogrbljenih ramena, gustih, nakostriješenih obrva poput lisičina repa kaže da su Hercegovci neuki ljudi koje treba učiti kako se riba peca, a ne hraniti ih poticajima i potporama hrvatskih poreznih obveznika. Kriva drveta i luda svijeta nikada neće nestati, govorila je moja pokojna baka Iva.

U Međugorju, na Tromeđi, na mjestu današnjeg kružnog toka, nekada i ne baš tako davno bio je jedan jedini ugostiteljski objekt. Zvao se Gostiona kod Veselog Frane. Ljudi koji su imali potrebu poći do Mostara ili u drugom smjeru do Ljubuškog tu bi se okupljali, častili kavom i rakijom i molili Boga da naiđe mali, pogrbljeni autobus zvani “pruga”, naravno, i da bude slobodnih mjesta kako bi mogli poći tamo gdje trebaju doći i obaviti ono što je trebalo uraditi.

Putovi su bili makadamski.

Privatnih, osobnih vozila bilo je na prste jedne ruke.

To je vrijeme kada se u Međugorju duhan sadio, prodavao, od toga se živjelo i oporavljalo od posljedica i tragedije Drugog svjetskog rata. Tri stotine i šezdeset očeva i mladića kući se nije vratilo. Bujica osvete odnijela je ono što je bilo nadohvat ruke i metka, što nije imao tko zaštititi, obraniti.

Ujesen 1945. godine župa sv. Jakova izgledala je poput ogoljelog stabla kada oluja prođe, poput uvele dunje u starom ormaru. U mjestu je živio poneki starac, “vojska” žena u crnom, ni jedna starija od trideset godina, i uz njihove skupe rojevi djece, ni jedno starije od desete godine života.

Glasoviti književnik Vinko Nikolić piše da je 10. travnja 1941. godine, na dan proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, bio sretan i poletan, a samo dan poslije (11. travnja) bio nesretan i zabrinut. Bistar um i pjesničko oko vidjelo je da neće biti dobro i da je sve pošlo kud ne treba i kako ne valja.

Ovom međugorskom vremenu najbolje pristaju stihovi bokeljskog pjesnika Rikarda Kauzlarića:

Kameni put,
sve kamen ljut,
srce ko stijena,
mijena nema,
samo Crkva stoji,
zapis naše dušete,
i Boga moli,
da nam sunce grane.
Danas je druga priča.
Potpuno druga priča.

Ne vjerujem da na širim europskim prostorima postoji mjesto koje je u kraćem razdoblju učinilo veći, širi i dublji civilizacijski iskorak. Ovom mjestu, danas, treba samo moćna općinska uprava, domaća banka, sklad u Katoličkoj crkvi i ništa više. Inače, ljudi su ovladali europskim cestama, diplomatskim jezicima, suvremenom tehnologijom i upravljanjem novcem. Međugorje je danas veliko međunarodno svetište i pučko učilište.

Kada se na putu za Međugorje odvojite na kružnom toku i pođete u smjeru centra i crkve sv. Jakova, na stotom metru s desne strane dočekat će vas velebni sportski centar Nike Dodiga. E, tu treba zastati i razgledati raskoš hortikulture, sportskih terena i plavetnilo bazena.

Uz zapadni rub sportskog centra nalazi se jednako tako raskošno i veličanstveno etnoselo. Izgraditi veliki sportski centar i jednako tako veliko etnoselo s nekoliko bazena u mjestu gdje nema ni rijeke ni potoka jedinstveni je podvig.

Dostojan je divljenja.

U neposrednoj blizini međugorske bazilike – crkve sv. Jakova, praktički u njezinu dvorištu, putnika i namjernika dočekat će elegantni i komforni hoteli arhitekta Jurja Ivankovića. Podno mitskog Križevca, hercegovačkog Brda iskušenja, u svom hotelu dočekao me je Grgo Vasilj, otac onoga s kim ću danas razgovarati.

Grgu Vasilja poznajem od rane mladosti.

Ostao je isti.

Čovjek blagog i veselog osmijeha, bistrog uma i čestita pogleda, pristojan, uredan i obziran, poput stoljetnog hrasta živi kao čuvar moralnih vrijednosti koje su oduvijek krasile ovaj narod i ovaj kraj. Nakon nekoliko trenutaka, kao pravi diplomat uljudno se pozdravio, otišao je svojim poslom, a nas ostavio da, uz čašicu rashlađenog šampionskog vina David u miru razgovaramo.

Jeste li pokušali razriješiti pitanje vašeg nadimka? Zašto vas zovu Grgasovići i koliko je duga povijest vašeg vinogradarstva?

– U Međugorju i cijeloj Hercegovini tradicija je da novorođeno dijete ponese ime pradjeda, djeda, oca, prabake, bake ili majke. Tako je i naš rodoslovnik nosio ime Grgo, a mi po njemu, uz izvorno prezime Vasilj, nosimo nadimak Grgasovići.

Brotnjo, pa tako i Međugorje, idealna je zemljopisna destinacija za uzgoj sortnih vina, prije svega mislim na žilavku i blatinu. Povijest našeg obiteljskog vinogradarstva stara je, zamalo, dva stoljeća. Sedma generacija je na pomolu i ozbiljno se educira. S vinom se u našem kraju nazdravlja uz rođenje, krštenje, ženidbu i udaju i tuguje u trenucima odlaska s ovog svijeta.

Na našim i širim prostorima ima još jedan Vasilj koji slovi za preteču međugorskog vinarstva. Vaš susjed je Stanko Stankela Vasilj?

– Tako je.

Na našim i širim prostorima Stanko Stankela Vasilj dobro je poznati vinar. Akademik Luko Paljetak, jedinstvena pjesnička pojava, posvetio je pjesmu vinima Stanka Vasilja. Vino se služilo na Dubrovačkim ljetnim igrama, na terasi Umjetničke galerije u prigodu sedamdesetog pjesnikova rođendana.

Naši preci su do 1943. godine živjeli u zajednici.

Bili smo jedna obitelj.

Kada su se obitelji proširile i stasale, bilo je normalno da se razdvoje i počnu živjeti samostalnim životom. Naši obiteljski odnosi nikada nisu doživjeli ozbiljniji nesporazum. Stankela je čovjek zrele, duboke životne dobi. Unatoč svemu, može ga se sresti kako vozi auto, kako s prijateljima igra šah.

U našoj svijesti živi kao prava međugorska ikona i legenda.

Vaša obitelj je brojna i ima vas na sve strane svijeta, na važnim i zanimljivim pozicijama?

– Da, mi smo brojna i sretna obitelj.

Unatoč nevremenu, svemu i svačemu, naši roditelji uspjeli su nas podići. Sestra Marija živi u Čitluku i podiže sedmero djece.

Sestra Jelena živi u Rimu, rodila je i podiže petero djece.

Uz obiteljske obveze, uspjela je postići i zvanje doktorice znanosti.

Sestra Silvija doktorica je znanosti i tajnica je Međunarodne udruge katoličkih liječnika.

Ima dva sina i živi u Rimu.

Sestra Ivana ravnateljica je našeg hotela Cesarica.

Sestra Ana diplomirala je na dva fakulteta.

Ima četvero djece i živi u Americi.

Sa suprugom Terezom imam četvero djece.

To su dvije nogometne momčadi.

Školovali ste se u Sjedinjenim Američkim Državama. Jedno vrijeme radili, upoznali suprugu i vratili se na očevinu u Međugorje. Kako je na povratak reagirala supruga i obitelj?

– Na Sveučilištu u Pittsburghu diplomirao sam turizam. Radio sam u jednom hotelu kao menadžer i upoznao djevojku koja je, kao studentica, nešto pomagala. Upoznali smo se i stvari su krenule onako kako krenu kada se dvije mlade osobe sretnu, prepoznaju i odluče u zajednici poći naprijed.

Moja supruga je irsko-talijanskih korijena.

Koncem 2004. godine odlučio sam vratiti se kući.

U Međugorje.

Moja zaručnica nije čula za Međugorje, ni za Bosnu i Hercegovinu ni za Hrvatsku.

Nije znala ništa.

Sve sam joj pošteno objasnio i pitao je li sprema poći sa mnom.

Odluka nije bila laka.

Nije bila ni jednostavna.

O ratu u bivšoj Jugoslaviji pisalo se na svakakav način. Kada je Tereza dobila blagoslov svojih roditelja, došli smo u Međugorje i započeli svoj život. Inače, supruga je u Americi diplomirala informacijske znanosti i to nam u poslovanju silno pomaže.

Danas je to prava Hercegovka!

Vaša djeca nastavila su školovanje u Bosni i Hercegovini. Kakva su njihova razmišljanja i planovi za budućnost?

– Djeca lijepo stasaju.

Dobro uče i dobro slušaju.

Nikada nisam čuo njihovo razmišljanje i nikada nisam osjetio njihovu želju da bi sutra pošli u nekom drugom smjeru, prema nekoj novoj životnoj destinaciji.

Ja sam se vratio u svoj dom, u svoju zemlju.

Mene, jednako tako ni moju suprugu, ne zanimaju svjetla drugih gradova i drugih ulica. Ima ona stara pjesma “Nema raja bez rodnoga kraja, ni miline bez Hercegovine”.

Ne tako davno imali ste ozbiljnih zdravstvenih problema, kako je okončan postupak liječenja? Kako vidim, vi ste angažirani, izlažete, putujete. Imate širok krug prijatelja. U svakom sarajevskom restoranu i dubrovačkom hotelu mogu se vidjeti vaša vina.

– Život svakog čovjeka složena je i nepredvidiva priča. Bolest zna pokucati na vrata kada je čovjek ne očekuje i kada joj se ne nada. Tako sam i ja doživio neočekivan zdravstveni problem. Zahvaljujući dr. Nataši Škobić, mladoj mostarskoj liječnici iz Sveučilišne bolnice u Mostaru, a potom akademiku Krešimiru Rotimu iz zagrebačke Vinogradske bolnice, naravno i njihovim suradnicima, uspješno sam se oporavio i evo me u punom pogonu.

Radeći ovaj posao upoznao sam puno ljudi i ostvario brojna prijateljstva. Beskrajnu zahvalnost dugujem liječnicima, posvećenicima humanog poziva i svojoj obitelji na ustrajnosti.

Najveći uspjeh postigli ste na ovogodišnjem Sajmu vina u Londonu. Došle su zlatne, srebrne i brončane medalje. Kakve dojmove nosite s londonskog sajma?

– Na domaćim sajmovima ostvarili smo velike rezultate i dobili više zlatnih, srebrnih i brončanih medalja. Sudjelovati na međunarodnoj manifestaciji “Dekanter” u Londonu, među 1850. izlagača iz cijelog svijeta i očekivati dobar rezultat, a pogotovo šampionski povratak, smatrao sam čistom vinarskom fantazijom.

Sa sajma smo se vratili s tri zlatne, jednom srebrnom i dvjema brončanim medaljama. Ova međunarodna priznanja obvezuju nas na još ozbiljniji rad u procesu stvaranja ugleda naših proizvoda.

Uoči londonske etape u travnju ove godine na Mostarskom sajmu dobili smo pet zlatnih i jednu srebrnu medalju. Ako se medalje budu ovako slijevale, vrijeme je za gradnju prostora muzeja u kojemu bi se znatiželjniku ili zaljubljeniku moglo sve na jednom mjestu i na kvalitetan način predstaviti.

Kakvi su vaši poslovni planovi, novi nasadi, nove koncesije?

– Planovi su veliki i vrlo ozbiljni.

Obnavljamo stare ugovore, tragamo za novim koncesijama i prostorom na kojemu bismo zasadili nove vinograde. Naša razmišljanja usmjerena su i prema drugim inozemnim vrstama vinove loze, ali smo posve sigurni da je pravi put – put žilavke i blatine.

To su naše autohtone vrste.

Sustavno radimo na tehnološkoj izobrazbi.

Inače, baviti se vinarstvom zahtijeva stalnu budnost.

Vino je u procesu sazrijevanja kompliciran, zahtijevan organizam. Međunarodna vinska manifestacija Blaž je jedinstvena poslovna manifestacija?

– Hercegovina, jedna i druga, vinska je regija. Prije desetak godina počeli smo razmišljati o međunarodnoj organizaciji na kojoj bismo se sastajali, raspravljali i unaprjeđivali naše poslove.Tako je nastala udruga Blaž, to je kovanica stvorena od riječi blatina i žilavka.

Svake godine u sportskom centru Nike Dodika održavamo svečanu večeru na kojoj predstavimo naše proizvode, naša ostvarenja i lijepo se s prijateljima družimo. Svečanost otvorenja ovogodišnjeg Blaža bit će u petak, prvog rujna.

Dobro došli!

Tko god je jednom došao, došao je i svaki idući puti. To najbolje govori o vrijednosti onoga što radimo. Posebnu pozornost posvećujem somelijerstvu – poučavanju vina i edukaciji koja vina idu uz određeno jelo.

Tako će biti sve dok budem obnašao dužnost predsjednika Udruge Blaž.

Mom današnjem sugovorniku najbolje pristaju stihovi pjesnika Jure Franjičevića-Pločara:

Da čovjek može stajati i sanjati,

dovoljne su dvije stope zemlje,

i jedan jarbol htijenja.

Živimo u vremenu u kojemu mlado i staro odlazi i svoju budućnost traži u europskim i drugim dalekim prekooceanskim zemljama.

Andrija Vasilj se vratio.

Sa suprugom Terezom i četvero djece stao je na dvije stope svoje zemlje, razvio barjak htijenja i zaplovio svojim snovima.

Mirno more i dobro zdravlje, kapetane.

Vaša vesla ne oklijevaju i vaša barka uplovila je u mirnu i sigurnu luku.