Svestrani hercegovački franjevac velik je dio života proveo u misijama po svijetu, a u intervjuu otkriva sve o svojoj ljubavi prema glazbi, sportu, pisanju, predavanjima iz psihologije

Kad se u internetskoj tražilici upiše ime fra Šimuna Šite Ćorića, iz Hrvatske katoličke misije Solothurn, uz njega izađu podaci da se radi o svećeniku franjevcu, glazbeniku, pjesniku, esejistu, putopiscu, dramskom piscu, antologičaru, akademiku… Koja vam je od ovih titula najdraža?

Tijekom života imao sam toliko dobrih mogućnosti, počevši od roditelja, genski i odgojno, do sjajnih ljudi koje sam sretao, da se nikako nisam mogao tom Božjem daru ne odzvati. U prilikama u kojima se nađem uvijek gledam činiti ono što najbolje mogu dajući sve od sebe. A ovo što vi nabrojiste, iz mene djeluje manje-više kao cjelina, bez obzira na to što nekad jedno, a nekad drugo dolazi više do izražaja. Ipak mislim da je u potki svega – svećenik franjevac.

Kakvo vam je bilo djetinjstvo i kako ste se odlučili postati fratrom?

Stanovali smo u dobrim kućama jer u nas je svaki kamen da se kuća gradi i zdravo se hranili zahvaljujući tome što smo imali sve svoje. Gotova novca nije bilo jer ono što se dobilo od vina i duhana gotovo bi sve otišlo za dadžbine državi. Kad nas je svih petero djece pošlo u školu, otac je ljeti išao raditi u Njemačku da bi nas najesen mogao “opremiti”. S Crkvom smo bili tijesno vezani, u našem tavanu župnik je znao imati misu, na rodnoj nam kući stajao je izliveni križ, mamina sestra bila je časna sestra i emigrant u Austriji, a djed Šimun bio austrougarski časnik i dvaput odbio ponudu da se 1918. aktivira u jugoslavenskoj vojsci. Otkad znam za sebe htio sam biti kao naš župnik, uvijek veseo i u dugoj haljini. Motivacije su se mijenjale, ali uvijek sam imao razloga da nastavim tim putom. Čim se pročulo da “glavaru sela” najstariji sin “ide u fratre”, pozvali su oca u Čitluk na saslušanje. Pitali ga kako on kao “napredan čovjek” to dopušta te da mu ostala djeca, iako su svi dobri đaci, neće moći dobiti stipendiju za školovanje. Otac Andrija im je rekao da se on njima čudi što se miješaju u dječakove želje te da će školovati djecu dokle god budu željela, pa makar morao prodavati svoju zemlju. Mi smo ipak svi završili različite fakultete, troje i po dva.

Međutim, uz teologiju zanimate se i za psihologiju. Kako je izgledalo školovanje u SAD-u?

Nisam ni slutio da ću imati tako sjajne mogućnosti, da ću dospjeti na Catholic University u Washingtonu D.C., na studij psihologije na Columbia University u New Yorku ni na studijsku godinu na Detroit University u Detroitu. Bio sam pozvan u Chicago studirati i pomagati u djelatnostima Franjevačke kustodije. Onda je došla nova uprava i nastale su napetosti s teškim posljedicama za tu vodeću hrvatsku ustanovu u SAD-u i Kanadi. Bilo je to slično “zadarskom slučaju” kad je skupina svećenika napustila svoje zvanje. Ja sam ni kriv ni dužan bio kolateralna žrtva. Poslali su me za kapelana u New York. To je za mene bila “propast svijeta” jer to nikada nije bilo u planu. Onda se to ubrzo pokazalo višestruko bolje nego da su se poglavari držali dogovora. O tome sam šire pisao u pričama u “S Bogom je lako, ljudi su problem – Priče iz mojih američkih godina”. Uistinu, Bog i zlo okrene na dobro.

To nije bilo samo obično školovanje, tj. stjecanje znanja, nego ste se ondje kalili i kao svećenik u dijaspori, pa s pripadnicima drugih vjera i kultura?

Od početka sam znao da nije neka mudrost za svećenika obavljati obrede, ali nužno je gorjeti privlačnim žarom za Isusove poruke. Bio sam pozivan u hrvatske zajednice po svim kontinentima. Bilo je poznato da u isto vrijeme djelujem svojim raznolikim predavanjima, misama i solo-koncertima, na kojima sam još od 1970-tih, kao tada nitko drugi, uz duhovne pjesme pjevao i one domoljubne kao “Mi ćemo pobijediti… Bit ćemo slobodni”, “Croatia” i sl. Svaki sam put bio iznenađen da stotine ljudi s onoliko pažnje slušaju ono što pjevam, i to samo uz gitaru i usnu harmoniku. Ljudi drugih nacija i vjera toplo su me prihvaćali, a i ja njih. Među nekim američkim Indijancima ili Aboridžinima u Australiji gledali su me s poštovanjem kao svoga vrača, a među budističkim monasima bio sam “monah druge vrste”. U svima njima otkrivao sam vrijednosti. Ta općeljudska okrenutost transcendentnosti, Božjem svijetu na zemlji i izvan nje, bila je snažna poveznica. Ne pjevam ja slučajno “Svi što žive ispod sunca, svi su ljudi Božja djeca…”.

Kakva je vaša suradnja s odgovornima u Crkvi u domovini?

Odlična, osim što svako malo mladi odavde pri vjenčanjima u domovini imaju probleme s “lokalnim šerifima”, s ponekim župnikom koji im postavlja nepotrebne zahtjeve. Donesu sve dokumente i “otpusnicu” od HBK na kojoj sve piše i opet… Mladi češće spominju bahatost.

Predavali ste psihologiju tridesetak godina na više sveučilišta?

Zadovoljstvo je bilo doživljavati interes i otvorenost tih mladih ljudi od Mostara, Zagreba, Zadra do Osijeka. Draga su mi dva moja udžbenika/ priručnika. Za Sveučilište u Mostaru s našim vodećim psiholozima napisao sam i uredio udžbenik “Psihologija u svagdanjem životu – Prilozi za psihologiju odgoja i obrazovanja” te udžbenik “Psihologija religioznosti” za Manualia Universitatis studiorum Zagrabiensis. Ipak mi se čini najznačajnijim što sam na poziv pročelnika prof. dr. Vladimira Kolesarića utemeljio kolegij Psihologija religioznosti na Filozofskom Sveučilišta u Zagrebu i predavao ga neprestano tridesetak godina.

Nedavno ste dobili prestižnu Nagradu “Dubravko Horvatić” za svoju prozu, a Croatia Records počastila vas je objavljivanjem vaših “50 originalnih pjesama”. Koliko ste napisali knjiga, pjesama, koliko ste ih uglazbili?

Kad uz Božje darove imate raznolike interese, mogućnosti, školovanja, neobična događanja kroz život, onda dolaze nadahnuća za stvaranje. Nisam brojio točno, ali na svojim albumima dosad sam objavio oko dvije stotine i pedeset pjesama, većinom kantautorskih. Što se knjiga tiče, tu su različiti žanrovi, od književnosti do psihologije i teologije, od izvornih do antologija i prijevoda. Nosi me i to što gotovo sve moje knjige imaju po dva, pa i tri izdanja, što su pojedine prevedene na velike svjetske jezike i što sam zastupljen u nizu domaćih i stranih antologija.

Surađivali ste i s velikim brojem poznatih imena s glazbene scene?

To je niz sjajnih ljudi, a za što ovdje nemamo prostora. Ali kako ne spomenuti preporuke Arsena Dedića, dugogodišnji rad sa sjajnim čovjekom i maestrom Stipicom Kalogjerom, pa Hrvojem Hegedušićem, Ivicom Muratom… A u tuđini uvijek bi me Providnost vezala s tamošnjim vrsnim glazbenicima, kako u Australiji, Kanadi tako i u SAD-u i po Europi. Pri selidbi u SAD svoje sam tri dobre gitare darovao i mislio se više ne baviti glazbom. A onda u SAD-u, na jednoj večeri gdje su većinom bili Amerikanci i na kojoj se pjevalo netko je rekao da se kantautorski bavim glazbom. Branio sam se da je to bilo prije, da nemam ni gitaru, ali oni su našli neku na kojoj nisu bile ni sve žice i otpjevao sam svoje dvije-tri pjesme. Ondje prisutni belgijski franjevac dr. Ademar šokirao me kad me pozvao da odmah sutra odemo izabrati dobru gitaru, a čuveni crnački glazbenik John Motley rekao je da moramo nešto zajedno napraviti. Čudo Božje i gotovo! Tako sam se nenadano vratio glazbi.

A domoljublje? Jednom vas je legendarni don Živko Kustić u Glasu Koncila nazvao “najhrvatskijim građaninom svijeta, svećenikom koji ne zna biti licemjeran, niti napisati kič”. Što je ključno u očuvanju identiteta u današnjem globaliziranom svijetu?

Zahvalan sam Bogu da u borbi za potrebe svoga naroda u određenoj mjeri sudjelujem već od studentskih godina u Švicarskoj, kad mi je u domoljublju, nakon obiteljske kuće, bio učitelj emigrant i književnik fra Lucijan Kordić. Za zdrav identitet kao i za tijelo i dušu najučinkovitije je njegovati vrijednosti zemlje iz koje potječemo, a usvajati ono dobro u zemlji u kojoj smo. Onima koji odlaze iz domovine rekao bih ovo: za psihofizičko zdravlje i životno zadovoljstvo ljudi zdravih ambicija – bolje je živjeti u svojoj zemlji i u slabijem imovnom stanju nego u obilnijem u tuđini.

Na početku stvaranja Hrvatske predsjednik Tuđman pozvao vas je za savjetnika u svoj ured?

Da, bilo je sve dogovoreno, oprostio sam se s narodom i predao dužnost misionara u Bernu kolegi fra Jerki Penavi. A onda mi je tadašnji provincijal, uzak čovjek koji je prijekim okom gledao na moje raznolike aktivnosti, u zadnji čas dekretom zabranio da odem. Duga je to priča, ali poslije sam zaključio da je definitivno bilo bolje što nisam otišao.

Ništa slučajno nije! Praktično cijeli život živite izvan domovine, ali vam je srce u Hrvatskoj i BiH?

Predivni su svi drugi svjetovi našega planeta i svagdje mi je dobro u njima gdje god stižem, ali moja rodna Paoča i moja domovina, u koju ubrajam obje naše države, nešto je nezamjenjivo i kao ništa drugo inspirativno, pa ih “globetrotterski” nosim nerazdvojno kao puž svoju kućicu. Danas su prijepori u hrvatskom društvu je li suvremena Hrvatska zasnova na antifašizmu ili na obrambenom Domovinskom ratu? Što se tiče antifašizma, a da nije bilo Domovinskog rata, mi bismo i danas bili bez vlastite države i u komunističkoj Jugoslaviji. Ta i Staljin je bio najveći antifašist!

Bili ste jedan od utemeljitelja i u nekoliko navrata predsjednik Hrvatskoga svjetskog kongresa (HSK)?

Hrvati izvan domovine još od ubojstva Stjepana Radića 1928. i poglavito od 1945. na sve načine, pa i revolucionarno, držali su baklju za slobodu i samostalnost svoga naroda, unatoč progonima one države i zemalja u kojima su živjeli. HSK je na tim putovima ostao ambiciozan projekt povezivanja hrvatskih udruga i institucija izvan RH i BiH. Postali smo jedina hrvatska nevladina organizacija članom UN-a s konzultativnim statusom, imamo podružnice u tridesetak država, a u posljednje vrijeme najdraži mi je projekt Hrvatskih svjetskih igara, koje se održavaju i ove godine u Zagrebu, okupljajući hrvatske mlade potomke iz cijelog svijeta.

Da vas jednom u tjedniku Nacional nije nahvalio svjetski as u karateu Vjekoslav Šafranić kao izvrsnoga karataša, malo bi tko znao da se bavite karateom i da imate crni pojas?

Columbia karate-klub vodio je glasoviti Japanac Kazumi Tabata, “The Man Called Monster” (čovjek zvan čudovište), kako su ga Amerikanci zvali. I prije sam se bavio karateom, ali u taj klub moglo se doći samo s preporukom na jedan trening, pa ako te ostavi – ostao si. Mene je Tabata ostavio i postao sam standardni natjecatelj. Ipak, najveći kompliment dobio sam od Šafranića, te svjetske legende u karateu i više drugih borilačkih sportova. Prijateljevali su on i moj brat Valentin, višestruki prvak Hrvatske i one bivše države, karate-trener i selektor, a onda preko njega i sa mnom, jednom i na jednom turniru u Kaliforniji. U tom intervjuu u Nacionalu Vjeko me je ubrojio u svoje najteže sparing-partnere. Potom je jedan biskup prigovorio mome provincijalu zašto mi to “udaranje” nije zabranio, a od jednoga svećenika stiglo je za mene i karate-sport uvredljivo pismo u Glas Koncila. Naravno, bez obzira na moj crni pojas, nikad nisam bio ni blizu Valentinova, a još manje Vjekova ranga.

Susretali ste raznolike ljude u hrvatskoj emigraciji, pa i one poput Zvonka Bušića ili Mire Barešića. Posjećivali ste neke i po stranim zatvorima i o njima pisali?

U tim sam se vremenima, kao i u onim haaškim još od kraja 90-ih godina, nastojao ravnati po onoj Isusovoj pohvali na posljednjem sudu: “Bio sam gladan, dao si mi jesti, bio sam bolestan i ti si me pohodio, bio sam u tamnici i ti si se brinuo za me…” itd. Barešić me našao u Washingtonu dok je tamo još djelovao pod drugim imenom. Tada sam mogao nastradati zbog onoga što je sve slijedilo, a što nikako nije bio moj način djelovanja. Međutim, pokojni Miro bio je revolucionar. Evo što mi on jednom u travnju 1985. piše iz zatvora u švedskom Kalmaru:

“Ja sam, hvala Bogu, živ i zdrav, a moral je na visini kako to i dolikuje hrvatskom vojniku. Mi hrvatski borci smo stupili u borbu za svete ideale, koji se zovu SLOBODNA HRVATSKA i mi smo, dragi moj Šime, svjesni činjenice da nema Slobodne Hrvatske bez borbe niti borbe bez krvi i žrtava. Mi smo nadživjeli strah i sve strahote što se poduzimaju protiv nas, odnosno mi smo nadživjeli sami sebe i mi smo svjesni ciljeva borbe i da do ostvarenja tih ciljeva postoje samo dva puta: jedan vodi u smrt – drugi u pobjedu… Uzalud svi progoni Hrvata, borba se nastavlja do dana Uskrsnuća Države Hrvatske. S NAMA ILI BEZ NAS HRVATSKI BORCI ZA SLOBODU BIT ĆE POBJEDNICI…! Lome me, ali slomiti se ne dam. Držim se one naše: NE DAM NA SE DOK ZNAM ZA SE…”

Uhodile su vas i progonile komunističke vlasti?

Bilo je to sitno u usporedbi s onim što su naši ljudi preživjeli pod udbaškim nasiljem, premda je slikovit primjer udbaške kontrole. Dok poslije ne doznah, nisam ni slutio da su me u udbašku kartoteku stavili još od 1972. na teologiji u Sarajevu kao člana bezazlenoga studentskog vijeća i suosnivača VIS-a “Jukić”. Mojim odlaskom na studij u Švicarsku već je netko bio zadužen da prati moje kontakte. U zbirci Udbinih dokumenata “Čuvari Jugoslavije” navodi se pravo i kodno ime osobe koja je bila zadužena da me špijunira dok sam bio kapelan u Konjicu. Onda je došla Peticija Charta 77 prijatelja Václava Havela, Jana Potočke i ostalih u Čehoslovačkoj. Tada smo podržali tu peticiju iz Hrvatske i BiH, poslavši opširniji telegram. Budući da sam bio glasnogovornik te skupine, Udba me pozivala na saslušanja, kako je objavljeno u Djelovodniku šefova bosansko-hercegovačke Udbe 1970.–1992. Naravno, sve nas koje su pozivali na saslušanja zavodili su u tu svoju “knjigu”. Čim su vidjeli da se radi o bezazlenoj stvari, prestali su me pozivati i “brisali” su me kao i sve one koje bi prestali “operativno obrađivati”. Kad sam se potom odselio u Ameriku, tamo su me, u povezanosti FBI-a i Udbe, počeli pratiti, kao što se vidi i u knjizi Zvonka Bušića “Zdravo Oko – Sjećanja”. Tu se vidi da su, radeći zajedno, Udba i američka policija smatrali hrvatsku župu u New Yorku središtem “hrvatske duhovne, političke, pa i revolucionarne djelatnosti. Hrvatskom župom upravljao je fra Mladen Čuvalo… Njegov pomoćnik u župi bio je Šimun Šito Ćorić: oko njih dvojice okupljali su se mladi Hrvati – svi redom spremni za borbu protiv Jugoslavije…”.

A nakon povratka iz Amerike 80-ih godina?

Kao misionara u Bernu na povratku od kuće u lipnju 1987. uhitili su me u Banjoj Luci, oduzeli mi putovnicu, ispitivali, prijetili i ograničili kretanje, a što je za mene bio zatvor. Zahvaljujući zauzimanju niza ljudi i institucija, od Odbora UN-a za ljudska prva do PEN-a i švicarskih vlasti, nakon devet mjeseci ponovno su me morali “brisati”. Dali su mi papir na kojem je pisalo da su mi oduzeli putovnicu “zbog djelovanja protiv naroda i države”. To mi je čak “diglo cijenu”, pa sam nakon toga bio pozvan u Europski parlament u Strasbourg govoriti o temi “Hrvatski narod i problem vjerskih sloboda u Jugoslaviji”, što je izazvalo državni bijes. Udba me do samoga kraja nije ostavljala na miru, a što se vidi i iz tiskane zbirke dokumenata “Udbini tajni popisi državnih neprijatelja”. U tom svom posljednjem dokumentu o “državnim neprijateljima”, tiskanom u 30 primjeraka u Sarajevu (sic!) u prosincu 1989. kao “državna tajna”, ni tada nisu vjerovali da im propada država. I danas stari oznaš i udbaš Josip Manolić u obje knjige svojih memoara kleveće me da sam se u Americi bavio terorističkim djelatnostima protiv Jugoslavije i još koječime. Žao mi je što je u memoarima klevetao i brata mi Valentina, kojemu su u Haagu i poslije Haaga začepljena usta. Pazite uvezanosti: Manolić ga kleveće, a Haag zabranjuje da se Valentin brani!

Kako ste podnosili haaške dane brata Valentina?

Nikad mi u životu ništa nije bilo tako teško kao taj Valentinov Haag jer sam znao da je on žrtva podvala i kleveta. Ona bolest raka u to vrijeme koju sam čudom preživio bila mi je sitniš spram tome. Podsjećam da je on sam na sudu pred samo izricanje presude, uza sve rizike, sucima, tužiteljima i ostalima pred kamerama u lice rekao i sljedeće, a što mnogo govori: “U sudnici smo svjedočili preko četiri stotine svjedoka. Od svih njih nismo mogli čuti nijedne profesionalne ili ljudske optužbe na moje ime… Čak smo slušali nevjerojatnu tvrdnju tužitelja kako je istina da ja to i to nisam zapovjedio ni učinio, ali jesam želio da se to dogodi! Tužiteljstvo se prljavim metodama nije libilo za svoje suradnike u haaškim procesima pogodbeno angažirati pojedine odvjetnike, pojedine sumnjive djelatnike sigurnosnih služba i pojedine političare najvećeg državnog ranga. Ti nečasni pojedinci, koji su najčešće dolazili iz redova hrvatskog naroda, prodali su se svojim lažnim svjedočenjima i tajnim suradništvom s Tužiteljstvom kao i nuđenjem selektivnih ratnih dokumenata i falsifikata. Tužiteljstvo je znalo da se među njima nalaze pojedinci koji su činili ratne zločine, amnestiralo ih i zataškavanjem kaznenih djela štitilo zločince, a pred ovim sudom i pred sudovima BiH krivnju prebacilo na nevine ljude.” Još i ovo: Valentina s činom generala i u Domovinskom ratu na važnim dužnostima u RH i BiH, te je zbog toga od 2004. do 2019. ležao u Haagu, RH ni danas ne priznaje braniteljem, odbija ga staviti u Registar hrvatskih branitelja.

I vaše je ime potezano na tom sudu?

Kako sam u ratno vrijeme dvije-tri godine bio hrvatski predstavnik pred Crvenim križem i UN-om u Ženevi za humanitarna pitanja, odlazeći na sastanke iz Berna, neki su me u Haagu pokušali ocrnjivati. Ponosan sam što sam zajedno sa srpskim i muslimanskim predstavnicima stavljao svoj potpis na slobodne prolaze humanitarne pomoći svim stranama i posebice na odluke o zamjeni zarobljenika.

Pronašli smo informaciju da u vašoj katoličkoj misiji Solothurn djeluje Hrvatsko kazalište u Švicarskoj.

Da, od 1999. svake godine izlazimo na scenu s dvije predstave. Držimo se one hrvatske tradicije crkvenih skazanja, dokumentirane još od 11. stoljeća, a i poznate maksime, da se u kazalište ne ide samo radi zabave nego i po dobru i odgojnu informaciju. U kazalištu nam redovito sudjeluju i profesionalci. I nisu predstave samo religioznih sadržaja. Tako smo postavili i mjuzikle, “Bečku urotu” o zločinu bečkog dvora nad Zrinskim, Frankopanom i njihovim obiteljima, ili “Kad su šutjela zvona” o turskim vremenima u nas i sl. Na YouTubeu Hrvatskog internetskog kazališta dostupno je oko petnaest naših predstava.

Što vas najviše motivira u djelovanju?

Osoba i model djelovanja Isusa iz Nazareta, ali i veliki ljudi, od Ezopa i sv. Jeronima do sv. Franje, Gandija i Ivana Pavla II., a da ne spominjem iznimne ličnosti iz našeg naroda. To me je i potaknulo da napišem i objavim onu opširnu studiju “100 najznačajnijih Hrvatica i Hrvata – Od stoljeća sedmog do danas”. Snažno me pokreću i raznolikosti naroda, kultura i prirode, pa u svojim putopisima o njima ne šutim. Brzo sam uvidio da nije dobro samo pod svojim kišobranom gledati svemir. Uspješni ljudi znaju biti žrtve zavisti i ogovaranja, a danas se u psihologiji, kao što i vi to u svojoj studiji “Kako uspješnije kvariti međuljudske odnose” donosite, takve mane smatraju duhovnim bolestima.

Koliko toga ima u Crkvi i kako se s time nositi?

Zavisti i ogovaranja je vazda i u svim strukama bilo, a crkveni ljudi su u opasnosti jer nam je to uz licemjerstvo profesionalni defekt, “invidia clericalis”. Skupljajući materijale za životopis i dramu o našem sv. Jeronimu, vidio sam koje je sve podvale pretrpio od nekih zavidnih klerika. Izrekao je opravdano onu rečenicu: “Nema štetnije ni okrutnije zvijeri od zavidna i opaka klerika.” I danas ima takvih bolesti u našim redovima. A znanstveno je dokazano da se iz zavisti rađaju omalovažavanja, podvale i klevete. Nekad sam bio zaljubljen u apokrifne biblijske tekstove, pa sam u jednome našao kako je Gospa reagirala na ogovaranja i klevete nakon što je Bog čudo učinio i ona još neudana ostala trudna. Čak su joj hramski svećenici i farizeji, zbog izmišljenog preljuba s nekim, spremali kamenovanje. Marija je samo ljupko nasmiješena šutjela jer je znala što je istina i što su laži te nastavila s još većim žarom obavljati svoje poslove. Naravno, svima nam je ljudska obveza klevetnike i lažljivce razotkrivati, premda je to teško kada dolaze s pozicije moći, primjerice kad imate protiv sebe mašineriju države, odvjetnika i Haaškog tribunala kao u nedvojbenom slučaju Kordića i još nekih ili strašna pretjerivanja i izmišljanja o Jasenovcu, a negiranja Bleiburga! Ta Isus je najtvrđu svoju riječ rekao lažljivcima: “Vi ste lažljivci – sinovi vraga!” A i Gospin odnos prema tim bolestima također je nužan.

Ovih godina ponovno proživljavamo velik egzodus i odljev ljudi u inozemstvo…

To je prije svega sustavan posao za hrvatsku državu, a onda i za svijest naših ljudi. Mase djece i mladeži druge i treće hrvatske generacije raste u tuđini i nikakve su šanse da se dosele u domovinu. Osim hrvatskih katoličkih zajednica po svijetu, malo je drugih koji u toj mjeri doprinose njihovu domoljubnom odgoju. Ljudi od vlasti u domovini morali bi među službenike u diplomatska predstavništva slati uz atašea za kulturu i atašea za mladež, za rad s hrvatskim potomcima. Ta na više mjesta po svijetu ljudi kritiziraju hrvatske diplomatske predstavnike zbog pasivnosti i začahurenosti.

Kako gledate na aktualni problem pedofilije u Crkvi?

U jednom svom bulevarskom skazanju napisao sam kako Juda prigovara Isusu što je spasio život preljubnici Magdaleni jer se, kao, može zaključiti da su veći grješnici farizeji i ljudi od vlasti nego ta žena. Isus mu odgovara: Neizostavno je da se svim snagama morate boriti protiv tih strašnih perverzija, bolesti i teških povreda šeste zapovijedi, ali nije dobro da ste gotovo sav moral strpali u nju. A što je s općim toleriranjem laži, korumpiranosti, zavisti, klevetanja, lopovluka, što li s onima koji na druge načine zagorčavaju život drugima ili pasivno gledaju na tolike društvene nepravde?!

Kako biste postavili dijagnozu svijeta danas?

Siromaštvo i ratovi stalna su i najveća sramota čovječanstva. Čovjek je ipak na ovom planetu najveći problem, od pojedinaca do sustava vlasti. Međutim, nijedan režim nije preživio. Civilizacija ide sporo, ali ipak naprijed. Turski nam je zulum trajao 4-5 stoljeća, a onda propao. Robovlasnički i kolonijalni sustavi uglavnom su već propali, premda su Englezi držali pola zemaljske kugle pod svojom čizmom. Nacifašizam ostao je sramota ljudske povijesti, a komunizam nakon Europe nema budućnosti ni u drugim krajevima svijeta. Tako će biti i okupatorima Ukrajine, nasilnicima u Siriji i drugdje! Proces je, nažalost, dug, ali civilizacija dobra uvijek nadživi nasilje.

Kako vidite svoju budućnost iz perspektive koju smo spomenuli na početku: svećenika, pisca, pjesnika, glazbenika, psihologa…

Za mene su najbolje one godine u kojima sam. Radim što više i bolje mogu, a živim prilično bezbrižno. Kako nam je svima preko “modre rijeke”, vrlo sam znatiželjan kako će to tamo “što uho nije čulo, a ni oko vidjelo” izgledati. Volio bih otići tamo “s oltara”, to jest djelujući kao i dosad na svim tim svojim poljima.

Budući da se krećete u relacijama duhovnosti i psihologije, što biste mogli preporučiti kao učinkovit recept za cjelovit i zadovoljan život?

Reći ću ono što sigurno vrijedi za religiozne i nereligiozne, bili vezani za Crkvu ili ne, mislili da sve završava grobom ili se nadali sretnoj vječnosti! Kad bi se ljudi ravnali po modelu Isusova ponašanja, bio bi to najbolji put za stalni napredak ljudske civilizacije, za zdrave međuljudske odnose, za ostvarenje svojih potencijala, za svekolik uspjeh i radost. Ne bi bilo podmetanja nogu, ni sebičnosti, zavisti, laži, licemjerja, krađa ni iskorištavanja drugoga, ne bi bilo nasilja ni ratova ni gladi, natjecali bismo se u međusobnoj susretljivosti, znali bismo oprostiti i imali silu energije nositi se sa životnim nevoljama. Dakle, bez obzira na vjeru, za sretan i uspješan život ovdje na Zemlji – to je za svakoga nedvojbeno dobro. Kad se bolje pogleda, nered nastaje upravo onda kad se ignorira rečeni model ponašanja.

I za kraj, poznato je da nemate mobitel, tj. da ga otpočetka niste željeli koristiti. Zašto takva odluka i kako je provesti u današnjem digitaliziranom svijetu?

Ne mislim da tako treba svatko postupati, ali za moje djelovanje ovo je najbolje rješenje. Svaki sam dan s ljudima, od vjerskih potreba, kulturno-prosvjetnih aktivnosti do psihoterapije i drugih ljudskih obraćanja u potrebama. A svako malo sam u autu. Osim toga, vidio sam koliko mobitel ubija živu komunikaciju i topla druženja.

Živo ljudsko lice je neizbježno i ništa ga nadoknaditi ne može. Kasne večeri su mir za pisanje i skladanje. Noćni san me odmori, a danju ne spavam. Mobilni bi svemu tome nanosio štetu, a susreti uživo, fiksni telefon, faks i internet u stanu te poštarica koja dolazi dvaput na dan sasvim su mi dovoljni.

Objava Fra Šito Ćorić: Trebao sam ići kod Tuđmana za savjetnika, ali mi je dekretom zabranjen odlazak pojavila se prvi puta na Ljubuški na dlanu.