Mnogo je toga napisano o veličanstvenom djelu fra Didaka Buntića koji je 1917. godine od pogibeljne gladi spasio oko 17.000 djece iz Hercegovine. No, posvemašnja osiromašenost, pa i glad, zahvatila je Hercegovinu tijekom čitavog vremena Prvog svjetskog rata. Mnogo toga iz tog vremena ne smije se zaboraviti, narodu koji ne pamti svoju povijest prijeti njezino ponavljanje. Godine gladi trebaju biti nauk i opomena svima koji danas vode politiku svoga naroda. Pandemija koronavirusa te energetska kriza izazvana ruskom agresijom na Ukrajinu izazvale su enorman rast cijena prehrambenih proizvoda, čak i nestašice. Problemi s transportom žitarica iz Ukrajine, žitnice svijeta, na najrječitiji način poručuju ozbiljnim vladama da ozbiljnije shvate važnost vlastite proizvodnje hrane. To pogotovo vrijedi za države koje uvoze enormne količine prehrambenih proizvoda, a mogu proizvoditi i za izvoz.

Uzroci
Dr. fra Andrija Nikić u svojoj knjizi “Medicina i slavna prošlost franjevaca” u drugom dijelu piše o uzrocima smrti u Hercegovini od 1914. do 1918. godine. Prvi svjetski rat bio je prvi uzrok teškog socijalnog stanja stanovništva u tada gospodarski nerazvijenoj Hercegovini, među najnerazvijenijima u Austro-Ugarskoj. Dr. fra Andrija Nikić ističe to da je drugi uzrok teškog socijalnog stanja u Hercegovini u vrijeme Prvog svjetskog rata bio nedostatak radne snage te navodi riječi iz Spisa Provincije: “U službi Previšnjeg prijestolja i domovine nalaze nam se svi iole sposobni muškarci, dok se u potrebi dižu od pluga i motike starci i dječaci te gone na javne radnje.” Treći uzrok teškog socijalnog stanja u Hercegovini bila je suša, posebice ona 1917. godine. Fra Didak Buntić piše: “Od 9. travnja do 7. listopada nije kod nas kiše i natopa bilo, a k tome je vladala silna žega. Mi smo vam u pravom smislu pogorjelci. Nije nam izgorjelo jedno selo ili grad, nego čitava zemlja, ukoliko se nije vodom, i to u neznatnoj završini, obranila. Do 7. listopada, da je tko došao, on bi mislio, da iz te zemlje nigda uraditi se ne može… Proljeća ni jeseni ne imadosmo, već žarko ljeto i ljutu zimu.” Ove fra Didakove riječi nalaze se u Spisima Provincije (Hercegovačke, naravno, nap. a.) i “Kršćanskoj obitelji” iz 1917. godine (stranica 194).

No, stiže austrougarski “namet na vilajet”! Uslijedila je rekvizicija žita i mesa, poskupljuju životne namirnice, a novca je sve manje. Dr. fra Andrija Nikić citira Ivana Kosira: “Ako je netko u selu imao žita, nije to smio drugima dati do znanja, jer je njemačka (mislio je valjda na austrougarsku, nap. a.) vojska neprestano pretresala kuće stanovnika i plijenila sve što je pronašla.” U jednom dokumentu (pismu) pisanom u Ljubuškom 1917. piše: “Noćas, danas, kao i ubuduće kotar preko oružnika prisilno tjera ajvan, te goveda, ovce koze itd., da seljaci moradu prodati gospodi za meso, po najnižoj cijeni.” Hercegovački provincijal fra Didak Nevistić 1917. piše svim franjevcima u Hercegovini: “Seljaku se oduzima i ono malo što ima i rekvirira mu se u bescijenje i zadnji vol, krava ili ovca, samo da drugi mogu lagodnije živjeti. Stanje je našeg seljaštva, doslovno rečeno, upravo zdvojno, i ako se tomu što prije ne pomogne, naš svijet stoji pred potpunim uništenjem narodnim i gospodarstvenim. Daljnje pako podatke o rekvizicijama, dijeljenju potpora, sadnji duhana i drugim nepravdama, koje su narodu učinjene od početka rata pa do danas, treba da savjesno i bez buke sakupljate.” U Spisima Hercegovačke franjevačke provincije postoje podaci o dobrotvornom radu gotovo svakog hercegovačkog franjevca, posebno svakog župnika.

Sačuvani dokumenti iz raznih hercegovačkih župa govore o nevjerojatnoj bijedi. Fra Bazilije Senjak piše kako u gornjoj Bekiji, Posušju, vlada glad, a fra Srećko Škorput piše kako narod drinovčke župe umire od gladi i naglašava: “Drop, kora od kljenovine, i šišarice (sjeme od divlje drače) melje se i jede.” Fra Ćiril Ivanković piše o groznom stanju u Ružićima, a fra Anđeo Glavaš, župnik u Međugorju naglašava: “Ako župnik ne nabavi i ne dotjera žita iz Slavonije i ako žito ne podijeli, stanovništvu prijeti pomor.” U Rakitnu nitko nije imao kruha, ni trave više nije bilo za jesti! Mnogi su se u Hercegovini prehranjivali divljim biljem, vinskim dropom, “kukuruškama” (ostacima klipa kukuruza), kljenovom korom, kozlacom… Franjevačka klasična gimnazija u Širokom Brijegu prestala je s radom zbog vrlo oskudne hrane.

Dr. fra Andrija Nikić u drugom dijelu knjige “Medicina i slavna prošlost franjevaca” piše kako je fra Didak Buntić 1916. godine zapazio kako se hercegovačkom puku približava katastrofa i piše: “Ja sam svrhom lipnja prošao svuda čitav ovaj kraj Hercegovine, uključiv i Duvno, glavnu našu žitnicu. Vidio sam namah da nas čeka ovo, što nas je stiglo, pa sam došao na kotar, na okružnu oblast i na vladu 19. srpnja 1916. Obašao sam skoro sve šefove vlade i rekao da se mi nemamo u što uzdati, nego se moramo postarati kako bi se katastrofa uklonila. U ime naše Seljačke zadruge zatražio sam na gospodarstvenome odjeljenju da kupimo deset vagona kukuruza koga se još jedino moglo dobiti, kao pričuvu za najgore slučajeve, i to se daje prema odredbi vlasti. To mi se obećalo, ali žita nikada. Uvijek obećanje: pobrinut će se vlada, dobit ćete vi žito, radite samo o duhanu.” Fra Didak je predvidio to kako će, nažalost, ljudi umirati od gladi!

U pismu što ga je 1916. fra Didak uputio zemaljskom poglavaru Sarkotiću stoji: “Ali vajme meni o čemu je pišem i čime li Vašoj preuzvišenosti dosađujem na očigled ove goleme i posvemašnje propasti našeg bijednog i siromašnog naroda. Srce mi se cijepa, preuzvišeni gospodine, gledajući svojim vlastitim očima ove nemile prizore, ove bijedne i nijeme od gladi sablasti u spodobi ljudskoj, a da im ni odakle pomoći nema. Klonuli starci, iznemogle žene, obamrla djeca čekaju po više dana na onaj kilogram žita i ne dobivaju ga, nego se teturaju po kućama. Pojeli su davno sjeme, pojeli onog živog ajvana, povrće, korijenje i zelenu travu. I šta sad? Uzdat se u aprovizaciju ?… Pitamo našu kotarsku oblast i urgiramo dnevno, a ona nam odgovara: Što da činimo? Ono što imamo, to Vam i damo.” Fra Didak je pošao caru Karlu I. u Beč.

Umjesto očekivanih darova, fra Didak mu je ponio sedam vrsta kruha, čime se njegovi podanici u Hercegovini hrane: sirčen, kukuruzov, karišikov, proseni, šiljev, barov kruh i kruh od kljenove (klenove) kore. U pismu Sarkotiću dalje stoji: ” Kad je ovo ovako, vi nam pribavite nekoliko starih lađa, pa nas turite niz Jadransko more i prepustite neizvjesnoj sudbini za izbjeći ovoj groznoj smrti, koja nas sigurno čeka, i ja ću je osobno dijeliti. Morituri te salutant – Pozdravljaju te umirući!”

Tisućama je prijetila smrt glađu, fra Didak je gledao kako od iscrpljenosti i gladi umiru djeca Hercegovine i kriknuo: “Oni moraju živjeti!” U Slavoniji je gladnima pronašao obećanu zemlju. Tako je fra Didak u ratnom vihoru organizirao u Hrvatskoj sabiranje pomoći za gladne u Hercegovini, a djecu odvodio u sjevernu Hrvatsku i Slavoniju te ih razmještao kod dobročinitelja. I spasio oko 17.000 osoba, među kojima i nekoliko tisuća djece islamske vjeroispovijesti.

Hercegovački Mojsije
Dr. fra Andrija Nikić piše da se 1915. jedan slučaj od smrti glađu nalazi u župi Mostarski Gradac te dodaje: “Sljedeće godine glavni uzrok smrti je glad u župama Prenj – Dubrave, Donje Hrasno i Roško Polje, a pojedinačne slučajeve smrti od gladi susrećemo na Humcu, u Mostarskom Gracu i u Gradnićima. Godine 1917. gotovo cijela Hercegovina je gladovala i gotovo u svim župama glad je nemilosrdno harala.” Dr. fra Andrija Nikić sačinio je tablicu o broju umrlih u Hercegovini na temelju matica umrlih po župama, Arhiva Biskupskog ordinarijata, arhive Spisi Provincije. U župama Blagaj, Drinovci, Gorica, Gradnići, Grude, Humac, Klobuk, Konjic, Ljuti Dolac, Međugorje, Mostar, Mostarski Gradac, Posušje, Rasno, Ružići, Široki Brijeg, Tihaljina, Vinica i Vitina ukupno je od gladi umrlo 325 osoba, od čega 1917. godine 208 osoba, 1918. godine 110 žitelja tih župa, 1916. godine šest osoba (četiri na Humcu te po jedna u župama Mostarski Gradac i Gradnići), dok je 1915. zabilježen jedan slučaj smrti od gladi (u župi Mostarski Gradac). Smrt glađu tih godina posebno je pokosila župe Drinovci (74 osobe), Vinica (43), Ružići (28), Humac (25), Gradnići (22), Tihaljina (22), Međugorje (19), Posušje (18), Rasno (18), Grude (14), Široki Brijeg (11) i Klobuk (10). U ostalim župama broj umrlih od gladi bio je jednoznamenkast. Tko zna koliko bi djece u Hercegovini umrlo od gladi da fra Didak Buntić njih 17.000 nije spasio od smrti odvodeći ih u Slavoniju i Srijem. Valja naglasiti i to da je glad vladala i u drugim župama, koje nisu navedene u tablici dr. fra Andrije Nikića. Naime, mnogi su također umirali gladni, ali glavni uzrok njihove smrti bila je neka bolest koju je glad pogoršala i ubrzala smrt.

Nedaće koje je doživio hercegovački puk u vrijeme Prvog svjetskog rata trebaju se pamtiti kao povijesni nauk. Pandemije, ratovi, ekonomske krize, inflacija, klimatske promjene, razne i vremenske nepogode mogu učiniti pravu pogibelj za sve one koji zanemaruju važnosti vlastite poljoprivredne proizvodnje. Naravno, ne smije se zaboraviti grandiozno djelo fra Didaka Buntića – hercegovačkog Mojsija i Oca sirotinje, kojeg je književnik Miro Gavran, predsjednik Matice hrvatske, nazvao i hercegovačkim Schindlerom te mu posvetio roman “Nekoliko ptica i jedno nebo”. Animirani film “Nada” u produkciji HKUD-a “Didak” iz Gradnića, koji govori o tim vremenima, na filmskom festivalu u Cannesu osvojio je prvu nagradu u kategoriji animiranih filmova.