Rođen je 1801. godine u Gradačcu od oca Murata i majke Đurđijanke, Husein je u svom mladom životu kojeg je položio za domovinu poveo pokret za autonomiju Bosne, koja se tada nalazila u sklopu Osmanskog carstva. Gradaščević je u Tuzli 1831. godine izabran za vođu pokreta za Bosansku autonomiju. Brzo je otjerao vezira i ostale koji su bili protiv autonomije, te tako postaje de facto vladar Bosanskog pašaluka; 18. jula iste godine Gradaščević savladava vojsku pod komandom velikog vezira u blizini Štimlja na Kosovu. Odlučuje da ne nastavi pohod i vraća se u Bosnu, gdje su ga njegovi vojnici proglasili novim vezirom 12. septembra. Međutim, 1832. godine pokret za autonomiju je izgubio prednost u ratu. Nakon niza manjih okršaja, ključna bitka se dogodila 17. i 18. maja izvan Sarajeva.

Bosanska vojska je poražena nakon što Hercegovačko pojačanje stiže i pridružuje se Osmanlijskoj vojsci.

Gradaščević je morao bježati u Habsburšku monarhiju 31. maja. Odatle je pregovarao sa sultanom da se vrati u carstvo, koji njegovu želju ne odobrava u potpunosti.

Prvo se seli u Beograd odakle odlazi u Istanbul gdje umire pod nerazjašnjenim okolnostima – iako je ostalo zapisano da je umro od kolere, jedna bosanska legenda kaže da je sultan bio impresioniran Huseinovim vještinama u borbi i da mu je ponudio mjesto generala nizamske vojske.

Husein je obukao nizamsko odijelo, a potom ga skinuo i kazao: “Sultanova volja je udovoljena. Ja nisam spreman da prodam svoju zemlju za fildžan moje moje krvi”.

Na taj način skončat će svoj život i otići u legendu.

Šta reći o Zmaju od Bosne, a da još uvijek nije napisano ili rečeno.

Hodati današnjom Bosnom i tiho u sebi doživiti riječi koje je izrekao da “mujezinu nikada nisu smetala crkvena zvona” upravo je ono što svi treba da baštinimo poslije njega.

Bio je neustrašiv, bio je pobožan čovjek, ali je prije svega bio Bosanac i Hercegovac koji je svoju zemlju vidio kao zajednicu svih ljudi koji u njoj žive i zato je upravo Huseinov put iz 19. stoljeća put kojim i danas trebamo hodati, kao ljudi.