Tradicija je i u nasljeđivanju. Zakon, pa i naše države jasno kazuje tko su nasljednici prvoga i drugoga reda. Ali ne, tradicija žene, po zakonu nasljednice prvoga reda stavlja u nikakav red. Sestre su dužne bratu ostaviti sve. Za obrnuti slučaj ja ne znam. Ako netko zna, neka piše, bit će čista senzacija.

Piše: Božo Krajina/Tomislavcity

Zar netko stvarno misli da su razlike između muškaraca i žena tako velike. Zar je toliko važna… anatomija genitalija.

Od krvavih otisaka dlana u pećinama, nastambama naših prapredaka, pa sve do danas, ljudska povijest, u najvećoj mjeri je povijest nasilja čovjeka nad čovjekom. Puna je povijest, puna je književnost mnoštva varijacija nasilništva čovjeka prema drugome čovjeku, a za razliku od drugih životinja i nasilništva čovjeka prema samome sebi. Životinje su nasilne poradi hrane i prijenosa gena, a hrana je teritorij na kojemu će rasti nasljednici.

Samo čovjek udara na čovjeka poradi niza teško razlučivih rezona. Onaj krvavi dlan na stijeni u utrobi pećine Krleža smatra praiskonskim umjetničkim izričajem, čudnovatu potrebu da se produži postojanje vlastitim otiskom. Krleža nastavlja dalje da je taj naš praotac dlan okrvavio režući grkljan svom nevinom plijenu biljojedu da bi ga pojeo. A nije isključeno da je kamenom oštricom prešao preko vrata svomu bližnjemu.

Nema božjega dana da nema nasilja oko nas i na cijelome svijetu. O samo djeliću toga nas uredno obavještavaju priopćajna sredstva. Kada su mene poučavali novinarstvu rekli su mi da novine prodaju tri ES; seks, sport i skandali. U skandale spada redovita crna kronika. Ona često dominira naslovnicama. U tome nasilnome i nesigurnome svijetu nam je živjeti. Možda izgleda beznadno, ali nam je nastojati svijet činiti što manje nasilnim mjestom s nevjerojatnom nadom da jednoga dana, jednoga nevjerojatnog dana nasilja neće biti. Do tada borba za nenasilje mora biti trajna i uporna. Jedino tako možemo ostati društvo.

Univerzalnog odgovora za sve varijacije nasilja nema, ali u sprečavanju svih oblika pomažu „društvena sita“: obitelj, škola, bogomolja. Ljudi su nasilni rođeni i izbjegavanje se mora učiti. Sve ono što prođe ova sita sakupljaju psihijatrija i policija.

I onda, aktualni nasilje nad ženama ili nova, lijepa hrvatska riječ – femicid. Alkoholizirani muškarci ili nealkoholizirani, ali egomani i luđaci, premlaćuju i ubijaju svoje vjenčane i nevjenčane supruge, upropaštavaju svojoj djeci život prije nego je i započeo, a onda presude sebi jer ne trpe nikakav sud, misle, sve su to morali napraviti u pravednom gnjevu.

Pojam tradicija se uglavnom doživljava pozitivno. Kažu da tradiciju treba čuvati i njegovati? Istina, ali ne potpuna. Postoji i naš tradicionalni odnos prema ženi sažet u izreku „ženu bije njezin jezik“. To je odgovor naših tradicionalista, muškaraca, a bogme se nađe i poneka žena, na zgražanje nad šamaranjem žena. Muškarci su prema toj tradiciji vlasni udariti ženu, ako je skrivila. A skrivila je kad muškarac kaže da je skrivila. U to eto spadaju „jezičavost i zloričnost“. Obrnuti slučaj se ne razmatra. Nema jezičavih muškaraca, a ženska šaka je nejača i sramota za muškarca.

Tradicija je i u nasljeđivanju. Zakon, pa i naše države jasno kazuje tko su nasljednici prvoga i drugoga reda. Ali ne, tradicija žene, po zakonu nasljednice prvoga reda stavlja u nikakav red. Sestre su dužne bratu ostaviti sve. Za obrnuti slučaj ja ne znam. Ako netko zna, neka piše, bit će čista senzacija.

I sve zato jer su velike razlike između muškaraca i žena – u anatomiji genitalija.

Objava Magareća klupa: Dok god se čuje uzrečica da ženu bije njezin jezik – nije dobro pojavila se prvi puta na Tomislav City.