Na sve se čovjek navikne. Prihvaćanje je urođena sklonost ljudske vrste,   koja uz poslušnost gradi uvijek poželjni mir. 

Mještani Brižana i Dočana, iako buntovni domoljubi i osvjedočeni vjernici, prihvatili su novu komunističku vlast. I najbučniji protivnici boljševičke politike su pognuli glave pozivajući se na onu, „sila Boga ne moli“. 

A vlast je provodila i ostvarivala svoj plan. Pod parolom „dobrovoljnog rada“ prisilno su odvođeni mladići i djevojke na izgradnju željezničkih pruga i obnovu nove države nazivajući taj put „odlazak u brigadu“. 

Brojne seoske djevojke i mladići, vični teškim poslovima, lako bi svojoj brigadi priskrbili titulu „udarnička“.  

Nekima je taj odlazak u nepoznato i prijao, poglavito onima koji su napuštali najmeničku službu i stroge gospodare.  Prividna sloboda obećavala je nešto novo, iako su roditelji strahovali od te slobode. 

– Moj brat kaže da se u brigadi igra neko kozaračko kolo i pivaju partizanske pisme, ali briga mene čije su, ja volim igrat i pivat, jedva se čekam uvatit u kolo – živahna Boja se veselila novom iskustvu uz glasno kikotanje. 

– Uvik ti se glas čuje. Ne daš nikom bel? Priviše grajaš i zanosiš se u raspravu s muškadijom? Popušći! – opomenu je rođak Mika –  čuvaj se i tuđeg kola.  

– Ja ne ću nogom kročit u nj? – očitova se mlada udovica čiji se muž nije vratio iz rata – rekli su mi da šutim i odradim svoje, nije se „s rogatim bosti“. 

– Priča se da u brigadi ima bilog kruva i neke salame od konjetine, jedva je čekam probat – opet će Boja ne obazirući se na rođakov savjet. 

– Zar ćete vi ženske isti salamu? –  začudi se Mika – obično to cure podile nama momcim. 

– Jesu dosad? – spremno će Boja – odsad, svakom njegovo sledovanje, jelde, Anice? 

Anica, Bojina prijateljica,  je bila šutljiva, stoga su je hvalili u selu. Prešutjela je i ovaj upit i pobrala simpatije seoskih mladića. 

– Samo ti mudruj, Anice! Meni kažu da se nikad ne ću udat zbog jezika, ali možda u brigadi naletim na kakvu barabu, bude momaka iz tuđeg svita – Boja je zabavljala muškarački njišući ramenima.  

Anica je šutjela putujući s društvom na odredište. Dobro je zapamtila očeve riječi:  

– Anice, pamet u glavu i Boga na pomoć! Ti znaš čija si? – posavjetova je dok joj je majka šutjela, samo je pogledom govorila. Razumjela je Anica taj pogled, i sama je sličila majci, znala je šutjeti. 

Nije se oglasila ni onog jutra kad su se, sjedeći na šinama pruge, dogovarali hoće li postiti svetom Anti.  

– Ne ćemo bit mimosvit, mogu nas kaznit ako odbijemo ranu – pravdala se Boja prigovarajući muškarcima što žene nagovaraju na post, a sami ne poste. 

– Kazat ću te materi! Đava te taku jezičastu!– opomenu je Mika priželjkujući rodičin obrok za sebe – prave cure ne mrse zapovidni post.  

– Nije zapovidni!  – spremno će Boja dodajući šaljivo – a ni sveti Ante nije vrlo zanovetan, ne će zamirit. 

Ova usputna Mikina obistini se u dobrom omjeru. Većina hercegovačkih djevojaka odbi obrok tog lipanjskog dana što poluči podrugljive poglede nekih brigadira, ali i neočekivanu odluku mladog liječnika, stasitog omladinca. 

– Sve djevojke koje su odbile ručak danas su pošteđene posla, neka idu u baraku na odmor.  

– E, sveti Ante, jesi milostiv! Umalo – ukratko, usliši nas! –  ote se spontano jednoj Brižanki. 

Zatekle su se djevojke ovom poštedom osjećajući ponos zbog donesene odluke. Zatekla se i Anica skrivajući pogled pred mladim liječnikom koji se tih dana vrtio oko nje. Nije odgovarala na njegove upite, iako su joj prijali.  

Zadivljen Aničinom ljepotom i radišnošću te dosljednim svjedočenjem svoje vjere, mladi liječnik se zagrijao za nepismenu djevojku. Anica mu je uzvratila pogled tek kad je saznala kako se zove. Svidjelo joj se ime Krešimir.  

Vijest o Aničinoj udaji za doktora kojeg je upoznala u brigadi, odjeknula je mjestom kao i ona druga. I grlata Boja je našla nekakvog Mađara, veseljaka. Svi su o tome pričali, samo je Aničina majka zamišljeno šutjela. Bojina se spremno očitovala poznatom izrekom: 

-„Našla krpa zakrpu!“ 

Iva Bagarić/Tomislavcity