Slučaj u Mostaru poznat kao ‘Molitva majke’, koji kreće iz grupe Mostarske mame, a gdje majka piše stravična pisma o zlostavljanju djece od strane oca, a iz kojeg su se izrodili prosvjedi u Mostaru pratili su 2019. mnogi mediji. Ne i Večernji list BiH. Štoviše, Josip Muselimović, koji zastupa oca, piše tada kolumnu u Večernjem listu BiH u kojoj optužuje majku da laže, predstavljajući se pritom kao kolumnist, a ne kao branitelj oca. 

Danas, s četiri godine odmaka, Večernji list BiH na stranici broj 12. prenosi članak, izvjesno je greškom zaostao iz izdanja za HR pa promakao u bh. izdanje, a koji prenosimo u cijelosti:

– Gore mi je zlostavljanje sustava nego ono što sam doživjela od bivšeg muža. Dovela sam djecu u Hrvatsku 2019., dok je on imao zabranu prilaska zbog sumnje na bludne radnje nad djecom. Mislila sam, mo je narod, EU, pomoći će mi. Kad sam došla u Zagreb prijavila sam na policiji u Heinzelovoj fizičko i psihičko zlostavljanje nad djevojčicama i nada mnom. Tada sam znala samo za mladu kćer i prijavila sam seksualno zlostavljanje nad njom. Na DORH-u su sve odbili, a da je prijava odbačena tri mjeseca ranije slučajno sam saznala kad je predstavnik Mosta postavio zastupničko pitanje bivšem ministru pravosuda Bošnjakoviću – počinje svoju dugu mučnu priču majka dvije djevojčice iz Mostara, čiji je slučaj poznat javnosti kao “Molitva majke” i za čija se prava prosvjedovalo u gradu na Neretvi. Njezina pravosudna bitka da joj ne oduzmu kćeri s kojima je preselila u Zagreb traje već gotovo pet godina, paralelno u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj, i zasad joj se ne nazire kraj.

“Svijet mi se srušio”

Pravomoćnom odlukom Općinskog građskog suda u Zagrebu iz srpnja 2020. djevojčice koje su tada imale sedam i deset godina trebale su biti ovršene i vraćene ocu za kojega je, temeljem iskaza obje kćeri, zbog sumnje na bludne radnje 2019. pred tužiteljstvom u Mostaru donesena pravomoćna zabrana prilaska prvo mlađoj, a kasnije starijoj djevojčici. Pet punih stranica A4 formata jedva je dovoljno da majka u najkraćim crtama opiše samo najvažnije korake svoje pravne i ljudske bitke: presude, žalbe, vještačenja, prijave, kucanja na sva moguća vrata – u HDZ-u, u Ministarstvu pravosuđa, redom kod tri različita ministra, u Saboru, u B.a.b.a.-ama, a Autonomnoj ženskoj kući, u Ženskoj sobi. U Centrima za socijalnu skrb u kojima je, kako kaže, „doživjela nastavak maltretiranja i strašne stvari od ljudi koji su nam trebali pomoći”.

Spominje da ima snimke na kojima se čuje iživljavanje u jednom centru za socijalnu skrb gdje viču na nju: Vaša djeca lažu! Ona govore što vi želite čuti. Presudom o razvodu u Mostaru otac je imao pravo na viđanje djece svaki drugi vikend i za praznike.

“To mi se činilo u redu dok nakon godinu i pol dana nisam saznala strašne stvari koje se događaju. Mlađa je tada imala pet godina. Nije znala što je to. `Tata nešto radi, meni se ne sviđa: Ponavlja tu rečenicu. Plače. Jeca. Zagrli me. `Dira me tu i tu. Mene to boli: Pitam stariju djevojčicu. Njezina se priča poklapa. Da, seka je došla, plakala meni u krevetu. Pitam je da mi pokaže što tata radi na seki. Da vidim. Dijete to ne može izmisliti s pet godina. Ona pokazuje na seki, preko odjeće, i tada mi se svijet srušio – sjeća se majka koja tada odlučuje da se presele u Zagreb u potrazi za pomoći. Djecu su ispitali vještaci, psiholozi/psihijatri, posebne skrbnice, socijalni radnici, djelatnici sudova i tužitelji tridesetak puta iako bi smjela svjedočiti samo jednom, i njihove su iskaze nezavisni stručnjaci ocijenili kao autentične, iskrene. Unatoč iskazima mlađe, a kasnije i starije djevojčice koja se povjerila psihologinji u nadzoru obitelji, majci je suđeno kao manipulativnoj, kao onoj koja je sve izmislila želeći ocu oteti djecu.

„Prikazuju me da želim izvući neku materijalnu korist od toga što nagovaram djecu da lažu. Ali ja ništa ne tražim, ništa ne želim, samo da nas puste na miru – kaže. Nakon prijave u Heinzelovoj policijski su je službenici uputili da mlađu kćer mora odvesti na obradu u Polikliniku za zaštitu djece Grada Zagreba.

Obitelj bivšeg muža finacijski i statusno moćna i izvan BiH povezana je i s nekim djelatnicima Poliklinike, pa ona moli da se obrada obavi drugdje. No, kažu joj da nema izbora. Podsjetimo, tada je na čelu Poliklinike bila Gordana Buljan Flander, koja je u rujnu 2021. podnijela neopozivu ostavku nakon što je tužila portal H-alter zbog serije tekstova.

U Poliklinici s mlađom kćeri razgovaraju samo 15 minuta i zaključuju da je “otvorena vesela-, otac uzima nalaz prije nego što ga dobivaju policija i majka. Ona ga je dobila tek 15 dana kasnije. Slučaj mostarske majke, na žalost, nije usamljen. Na hrvatskim je sudovima učestala primjena tzv. koncepta otuđenja od roditelja, protivna odlukama Europskog parlamenta, prema kojemu se majke optužuju da su nekooperativne da žele “otuđiti” dijete od oca. Slučaj je posebno zanimIjiv i u kontekstu nedavno objavljenog izvješća tijela Vijeća Europe GREVIO koji je proveo prvi monitoring otkako je Hrvatska prije gotovo pet godina usvojila lstanbulsku konvenciju.

– Hrvatski suci ne uzimaju uvijek u obzir da je nasilje jednog roditelja nad drugim dovoljan razlog za ograničavanje prava nasilnika na pristup svom djetetu. Na hrvatskim sudovimaa najbolji interes djeteta podrazumijeva održavanje kontakta s oba roditelja u svim slučajevima, pa i u slučajevima nasilja u obitelji – kaže Sanja Bezbradica Jelavić, pravnica Ženske autonomne kuće Zagreb i odvjetnica mostarske majke koja o slučaju ne može govoriti.

Dokad ovakav Obiteljski zakon?

Osim “predrasuda i patrijarhalnih stavova koji još uvijek prevladavaju” u hrvatskom pravosuđu, kao što piše GREVIO, sporan je i Obiteljski zakon čije loše tumačenje i primjena omogućuju da se roditeljska prava nasilnika postave iznad prava žene i djeteta na psihičku i fizičku sigurnost. Time je otvoren ogroman prostor za institucionalno nasilje nad ženama, izjavila je za Večernji list Iva Čatipović iz SOS Rijeka. Ustavni sud je naložio izmjene Obiteljskog zakona, ženske organizacije upozoravaju da su majke po tom zakonu dužne dovoditi malodobnu djecu na kontakte nasilnim očevima, a prema posljednjim informacijama zasad se neće ići u širi krug izmjena Zakona. Dokad? Za to vrijeme majka iz naše priče dobila je prvostupanjsku presudu kaznenog suda u BiH da je kriva. Na 45 stranica. Nepravomoćno je osuđena na sedam mjeseci zatvora ili jednu godinu uvjetno jer je s djecom otišla u Hrvatsku i jer djeca ne viđaju oca. Protiv oca nikad nije vođena istraga i nikad nije ispitan. Pročitala je samo prvu stranicu na kojoj piše “kriva je”. Kaže, ne može više čitati riječi sudaca. Isti kazneni po-stupak protiv nje, za otmicu djece, vodi se i u Hrvatskoj. No, Županijski sud u Varaždinu nedavno je pravomoćno presudio protiv ovrhe, da djeca ne moraju natrag ocu jer su se adaptirala, jer su u dobi kad mogu izreći svoje mišljenje, da ne Iažu i da nisu izmanipulirana. Horor se nastavlja…