Od kad su se lijevi portali (u stvarnom i metaforičkom smislu te riječi) napokon ispuhali i donekle zasitili objava o „srpskom bobilju i druškanu“, a kako je za predizborno lobiranje još prerano, uhvatili se jedinog što im je preostalo za mlaćenje prazne slame – mjerodavnim tumačenjem (ne)autentičnosti Biblije, (ne)opravdanosti vjere utemeljene na njoj i (ne)ozbiljnosti religije općenito. Najskoli kršćanstva.

I makar se ti lijevi portali uopće i ne trude potpisivati autore svojih članaka – ta dovoljan je i sam njihov logo koji sam po sebi valjda jamči kvalitetu, nepristranost, objektivnost, mjerodavnost… razrogačenih očiju gutam to vrelo znanja lupajući se po čelu: „Čemu sam džabe studirala teologiju… džabe čitala onoliku teološku, filozofsku i inu literaturu; hodočastila po seminarima, kontemplirala i iskala nadahnuće Duha Svetoga, e, da bi se sve pokazalo nedostatnim i ispraznim. Štoviše, pogrešnim.

Ako itko pouzdano zna sve o Bogu, onda su to svakako ti lijevi portali (u stvarnom i metaforičkom smislu). Ti isti koji u sporu „srpski bobilj i druškan, protiv hrvatske kopiladi “ čvrsto drže stranu drugaru po kulturi, uljudbi, objektivnosti, domoljublju…

Kao što se on, u zemlji koja se još nije obnovila od nedavnih razaranja „njegovih srbočetnika“ usuđuje ne samo bahatiti kao da je u svom dnevnom boravku negdje u Šumadiji, nego i kočijaškim rječnikom vrijeđati sve hrvatsko od Tomislava do bleiburških i nedavnih žrtava – rečene „hrvatske kopiladi“ kojima, onako po srbijanski, psuje ustašku majku. Tu istu majku koja još traži kosti svojih sinova smaknutih rukom njegovih srbočetnika.
To se valjda može dogoditi jedino Hrvatskoj!

Ali, to nije sve… Da bi pokazali kako smo civiliziran i kulturan narod, „naši“ novinarčići s medijskih margina, bržebolje osedlavaju konje i galopiraju za njim ravno u Beograd kako bi ga udobrovoljili i u ime svih lijevih Hrvata (stvarno i metaforički) ispričali za nanijete mu teške duševne boli. Ta, nisu tu povrijeđeni hrvatski propisi, ni uvrijeđeni osjećaji hrvatske „kopiladi“ i njihovih majki, nego to vrhunaravno Srpče – taj siroti bobilj sa svojim druškanom kojeg patološki mrze samo zato jer je Srb.

Pa, kako nećeš trčati za njim da mu se pokorno ispričavaš, da se ponižavaš, dovijavaš… ne bi li se smilovao i povukao prijetnju da nam više nikada neće ukazati milost svojim dolaskom. Mal mi svist nije zašla – rekla bi baba. Nemoj nas, bolan, plašiti s tizin!
Lijepo je to dijagnosticirao naš Matoš prije toliko vakta: ” Hrvat poštuje samo onoga tko mu pljuje u pokorno lice“.

Čemu se onda čuditi što nas kojekakva (ne)potpisana piskarala pod vajnim logom tamo nekih lijevih portalčića, nakon dvije tisuće godina kršćanstva, uče o kršćanstvu, ne kao oni koji išta znaju, nego oni kojima može biti, baš kao i spomenutom srpskom bobilju.

Dobrodošli u ‘bespuća hrvatske zbilje’!