Priča
o
uništavanju
jednog
od
sedam
svjetskih
čuda,
Artemidinog
hrama
u
Efesu
nudi
duboku
priču
o
ljudskoj
psihologiji
i
motivima
za
uništavanje
koji
su
aktuelni
i
danas.
Herostrat
koji
je
zapalio
hram
želio
je
ostaviti
trag
u
historiji.

Oko
1000.
prije
nove
ere.,
atenski
kolonisti
preplovili
su
Egejsko
more
i
nastanili
se
na
obalama
onoga
što
će
s
vremenom
postati
poznato
kao
grad
Efes
u
današnjoj
Turskoj.
Među
kulturom
i
običajima
koje
su
kolonisti
uveli
u
regiju
bilo
je
njihovo
štovanje
Artemide,
božice
lova,
divljih
životinja,
čednosti
i
rađanja,
u
čiju
su
čast
sagradili
veliki
hram.

Hram,
koji
se
prema
historičaru
Herodotu
gradio
više
od
stoljeća,
brzo
je
postao
poznat
kao
čudo
antičkog
svijeta,
pridruživši
se
redovima
drugih
čuda
koje
je
napravio
čovjek
poput
Mauzoleja
u
Halikarnasu,
Kolosa
s
Rodosa
i
kipa
Zeus
u
Olimpiji.
Jedan
od
prvih
grčkih
hramova
koji
je
u
potpunosti
napravljen
od
kamena,
Artemisium,
kako
su
ga
još
zvali,
bio
je
nevjerojatnih
131
metar
dug
i
79
metara
širok.

Arheološki
dokazi
upućuju
na
to
da
je
izgrađen
na
uzdignutoj
visoravni,
što
ga
čini
otpornim
i
na
poplave
i
na
potrese.
Brojevi
koje
je
sačuvao
rimski
filozof
Plinije
Stariji
navode
127
stupova,
svaki
visok
20
metara,
izrađenih
u
jonskom
redu
klasične
arhitekture,
i
kao
što
svjedoči
jedan
primjerak
poslan
Britanskom
muzeju
tokom
19.
stoljeća,
ukrašeni
scene
grčke
mitologije.

Strukturu
je
dovršavalo
nekoliko
većih
kipova
same
Artemide,
od
kojih
se
najveći
nalazio
u
središtu
pod
djelomično
otvorenim
krovom.
Danas
je
Artemisium
manje
poznat
po
svojoj
preciznoj
gradnji
nego
po
svom
zloglasnom
rušenju
356.
godine
prije
Krista,
koje
se
nije
dogodilo,
kako
su
se
njegovi
arhitekti
bojali,
zbog
neke
prirodne
katastrofe,
već
zbog
namjernih
postupaka
jednog
nezadovoljnog
građanina
poznatog
kao
Herostrat.

Damnatio
memoriae

Malo
se
zna
o
Herostratu
koji
je
pukom
slučajnošću
spalio
svjetsko
čudo
iste
noći
kad
je
na
svijet
rođen
makedonski
osvajač
Aleksandar
Veliki.
Historičari
sumnjaju
da
je
bio
niskog
društvenog
statusa,
jer
je
bio
sin
roba
ili
je
i
sam
bivši
rob.

Ruski
pjesnik
Semyon
Nadson
možda
je
najbolje
analizirao
piromana,
koji
je
nakon
hapšenja
tvrdio
da
je
ovaj
nezamislivi
zločin
počinio
jer
je
tražio
kleos:
sramotu,
ozloglašenost.
Nadson
pretpostavlja
da
je
Herostrata
vodila
sumorna
spoznaja
da
je
samo
“crv
zgnječen
sudbinom,
usred
bezbrojnih
hordi”,
te
da
je
uništenje
Artemidina
hrama
bio
jedini
način
da
ostavi
trag
u
historiji.

Vlasti
Efesa
nisu
smatrale
da
smrtna
kazna
odgovara
težini
zločina.
Kako
bi
se
zločinac
željni
slave
doista
kaznio,
odlučeno
je
da
se,
osim
smrti,
Herostrat
osudi
na
damnatio
memoriae,
što
znači
da
će
od
tada
nadalje
biti
zabranjeno
spominjati
njegovo
ime
bilo
u
razgovoru
bilo
u
pisanom
obliku.

Damnatio
memoriae
bila
je
uobičajena
praksa
u
klasičnoj
antici,
s
rimskim
piscem
i
gramatičarem
Aulom
Gelijem
koji
je
objasnio
da
su
se
izrazi
poput
inlaudatus
i
inlaudabilis
koristili
za
označavanje
“onoga
ko
nije
vrijedan
ni
spomena
ni
sjećanja
i
nikad
se
ne
smije
imenovati;
kao
što
je,
na
primjer,
u
prošlim
danima
zajedničko
vijeće
Azije
odredilo
da
niko
nikada
ne
smije
spominjati
ime
čovjeka
koji
je
spalio
Dijanin
hram
(rimsko
ime
za
Artemis]
u
Efesu.”

Utemeljitelj
Rimskog
Carstva,
August,
osudio
je
svog
poraženog
rivala
Marka
Antonija.
Josif
Staljin,
iako
nije
iz
antičkog
svijeta,
činio
je
isto
svojim
neprijateljima.

Ironično,
damnatio
memoriae
često
ima
suprotan
učinak,
čuvajući
nečije
sjećanje
umjesto
da
ga
briše.
Iako
privremeno
ignoriran,
Anthony
ostaje
jednako
poznata
ličnost
u
svjetskoj
historiji
poput
Augusta.
Herostrat
je,
sa
svoje
strane,
sada
daleko
poznatiji
od
talentiranih
graditelja
hrama.

Zanemarena
od
historičara
iz
njegova
rodnog
grada,
njegova
ostavština
preživjela
je
zahvaljujući
Teopompu,
historičaru
s
otoka
Chiosa
koji
nije
potpadao
pod
jurisdikciju
Efeza
i
koji
je
u
svojoj
potrazi
za
što
tačnijim
bilježenjem
događaja
spomenuo
razarača
hrama
Artemide
po
imenu
u
svojoj
biografiji
kralja
Filipa
II.

Informacije
koje
je
dao
Teopomp
kasnije
su
uključene
u
izvještaje
grčkog
geografa
Strabona,
kao
iu
izvještaje
rimskih
historičara
Plutarha,
Valerija
Maksima
i
Gelija.

Herostratov
sindrom

Uspomena
na
Herostrata
nije
sačuvana
samo
u
historiji,
već
i
u
umjetnosti,
književnosti
i
filozofiji.
U
svojoj
knjizi
Hydriotaphia
iz
1658.,
engleski
polihistor
Thomas
Browne
primijetio
je
poetsku
ironiju
zločina
i
njegovog
motiva,
pišući:

“Ali
nepravda
zaborava
slijepo
rasipa
njezin
mak
i
bavi
se
sjećanjem
ljudi
bez
obzira
na
zasluge
za
vječnost…
Herostrat
živi
koji
je
spalio
Dijanin
hram,
gotovo
je
izgubljen
on
koji
ga
je
sagradio…
Ko
zna
hoće
li
najbolji
ljudi
biti
poznati,
ili
ne
postoje
li
značajnije
osobe
zaboravljene
od
bilo
koje
koje
se
sjećaju
u
poznatom
izvještaju
o
vremenu?”,
napisao
je.

Istu
su
ironiju
iskoristili
pisac
Don
Quijotea
Miguel
de
Cervantes,
engleski
pjesnik
Geoffrey
Chaucer,
pa
čak
i
ruski
redatelj
Andrej
Tarkovski
u
svom
filmu
Stalker.
Francuski
egzistencijalist
Jean-Paul
Sartre
izradio
je
posebno
detaljan
hommage
Herostratu
istoimenom
kratkom
pričom.
Inspiriran
antičkom
tragedijom,
Erostratus
prati
Parižanina
Paula
Hilberta
koji,
mučen
niskim
samopouzdanjem
i
nemoći,
odlučuje
zgrabiti
pištolj
i
početi
nasumično
ubijati
prolaznike.

Književni
kritičari
primjećuju
da
Sartreova
priča,
izvorno
objavljena
1939.
godine,
užasno
podsjeća
na
zločine
serijskih
ubica
i
vjerskih
terorista
koji
su
danas
na
naslovnicama.
Kanalizirajući
svoje
unutarnje
Hilbertove
i
Herostratove,
ti
se
pojedinci
,
prema
riječima
Matthewa
Frasera,
autora
knjige
Monumental
Fury:
The
History
of
Iconoclasm
and
the
Future
of
Our
Past,
okreću
nasilju
kako
bi
“očajnički
zahtijevali
osobni
identitet”.

Povezujući
spaljivanje
Artemidinog
hrama
s
talibanskim
rušenjem
prastare
budističke
arhitekture
i
artefakata
u
Afganistanu
više
od
2.000
godina
kasnije,
etnolog
Pierre
Centlivres
napisao
je
da
su
oboje
napadi
“na
pobožnost
i
ljepotu,
vjerska
uvreda
i
uvreda
za
spomenik
umjetnosti.
Drugim
riječima,
žrtva
u
svim
njenim
dvosmislenim
značenjima.”

Zapravo,
sličnost
između
ovih
savremenih
kopija
i
Herostrata
toliko
je
jaka
da
sociolozi
i
kriminalistički
psiholozi
sada
govore
o
“Herostratovom
sindromu”.
Definirani
od
naučnika
Jean-Paula
Azama
i
Maria
Ferrera
kao
simptomi
koji
utječu
na
“ljude
koji
vrše
odvratne
napade
radi
sramote”,
simptomi,
kako
ih
je
naveo
poljski
psiholog
Michael
Myslobodsky
u
svojoj
knjizi
The
Fallacy
of
Mother’s
Wisdom,
uključuju:

“Znakovi
dubokog
poniženja
zbog
javnog
otkrivanja
(stvarnog
ili
izmišljenog)
bilo
ličnih
nedostataka
(pretpostavljenih
ili
stvarnih)
ili
onih
koji
se
vjerovatno
dijele
putem
članstva
u
grupama;
Pripisivanje
nesreće
i
ogorčenosti
pojedincima
koji
pripadaju
istaknutim
frakcijama
ili
institucijama;
Relativni
prosperitet
protivnika
koji
se
smatra
nepravednim;
Osjećaj
da
ste
zarobljeni
u
kaznenoj
situaciji
bez
mogućnosti
oporavka
od
trenutnog
turobnog
stanja
osim
ako
neprijatelj
ne
pretrpi
prepoznatljivu
ozljedu
ili
bol;
Kultura
iskupljenja
i
oporavka
kroz
odmazdu;
Neutaživa
žudnja
za
priznanjem
i
besmrtnošću”,
napisao
je
Myslobodsky.

Na
prvi
pogled,
čini
se
kao
da
se
Herostrat
posljednji
nasmijao.
Međutim,
nije
tako.
Iako
je
dobio
malo
mjesto
u
historjskim
knjigama,
mi
pamtimo
ono
što
je
učinio,
a
ne
ko
je
bio.
Iako
je
njegovo
uništenje
Artemidina
hrama
proučavano
ad
nauseam,
još
uvijek
ne
znamo
gotovo
ništa
o
njegovu
životu
prije
te
kobne
noći.
Kao
takvi,
čak
i
njegovi
motivi
ostaju
proizvod
nagađanja,
piše

Bigthink.com.