Dok
nas
dosta
bježi
od
i
sa
sela,
ima
i
onih
koji
odabiru
živjeti
upravo
ondje,
bez
straha
od
rada
i
svega
onoga
što
život
u
ruralnoj
sredini
sa
sobom
nosi.
Jedna
od
onih
koja
je
odabrala
biti
seoska
žena
je
i
Kristina
Miletić,
inače
rođena
Sarajka,
ali
po
odabiru
–
kako
se
zna
našaliti
–
„seljančica“.

Piše: Josipa
Prskalo, Katolički
tjednik

Asfalt
i
vrevu
grada
42-godišnja
je
Kristina
2009.
zamijenila
selom
vrativši
se
iz
Njemačke
–
gdje
je
studirala
i
radila
–
u
Bosnu
i
Hercegovinu,
odnosno
na
Brnjake
u
općini
Kiseljak.

Kako
kaže
ova
požrtvovna
samohrana
majka
dvoje
djece
– Noela (10)
i Lune
Lucie (7),
na
zapadu
joj
je
posebno
smetao
jako
brz
tempo
života,
kao
i
otuđenost
ljudi
–
znatno
se
manje
vremena
provodi
s
prijateljima
i
obitelji.
A
za
Kristinu
je
to,
uz
snažnu
i
življenu
vjeru
u
Boga,
pokretačka
snaga.
Jednostavno,
ona
je,
baš
poput
joj
majke Slavice,
pravi
čovjekoljubac.
„Možda
i
najveći
razlog
mog
povratka
bio
je
taj
što
sam
željela
osnovati
svoju
obitelj
i
pružiti
djeci
djetinjstvo
u
BiH
gdje
su
vrijednosti
još
uvijek,
Bogu
hvala,
kako
treba.
A
zašto
Brnjaci?
–
Jer
je
tako
dragi
Bog
posložio“,
ljubazno
nam,
uz
osmijeh,
odgovara
naša
elokventna
sugovornica
ugodna
glasa.

„Bio“
–
savjest
da,
organizam
ne
Progovorivši
i
o
drugim
razlozima
povratka,
osvrnula
se
i
na
–
svima
nam
potrebnu
–
budući
da
nismo
anđeli
–
hranu:
„Puno
sam
novaca
na
zapadu
izdvajala
za
tzv.
‘bio’
hranu
koja
je
također
uzgajana
s
pesticidima,
ali
u
nekoj
dopuštenoj
količini.
To
‘bio’
je
samo
za
savjest,
ali
ne
baš
za
organizam.
U
BiH
još
uvijek
imamo
mogućnost
–
ako
ne
sami
uzgojiti,
onda
kupiti
na
selu
voće,
povrće
i
meso
koje
i
dalje
ima
okus
i
miris
kako
treba.“

„Svašta
sijemo
i
sadimo:
luk,
češnjak,
mrkvu,
ciklu,
rotkvice,
razne
vrste
salata,
kelerabu,
pastrnjak,
čičoku,
krumpir,
špinat,
blitvu,
raštiku,
mahunarke,
kukuruz,
paprike,
patlidžan,
različite
tikve,
tikvice,
rajčice,
začinsko
bilje.
Također,
svake
godine
obnavljamo
sadnice
voća.
Imamo
maline,
kupine,
ribizle,
aroniju,
goji,
ogrozd,
jagode,
različite
jabuke,
šljive,
kruške,
breskve,
dud,
dunje,
mušmule,
grožđe,
lješnjake,
a
od
sljedeće
godine
očekujemo,
ako
Bog
da,
i
plodove
oraha.
Zimnica
je
najveća
radost,
kako
pripravljanje,
tako
i
gozba
i
dijeljenje
s
dragim
osobama.
Pravimo
tako
različite
džemove,
kompote,
pekmeze,
sokove
od
svoga
voća
i
ruža.
Tu
su
također
i
likeri:
orahovac,
malina,
višnja,
kadulja,
menta,
rozalin,
kao
i
ljekoviti
melemi…
Različite
salate
pravimo
za
zimu
–
kupus
u
glavicama
se
obvezno
kiseli
za
sarmu,
a
šarena
salata
na
turšiju,
paprike,
krastavci,
pečene
roge,
ajvar,
rajčica
zelena.
A
dosta
toga
se
i
zaledi,
naročito
bobičastog
voća
za smoothie i
vitaminske
bombe
usred
zime“,
u
dahu
nam
priča
vrijedna
Kristina
koja
je
i
vrsna
kuharica,
kako
slanih,
tako
i
slatkih
specijaliteta,
te
uživa
u
kuhanju.

Privilegija
Na
naše
pitanje
–
smatra
li
kako
su
seljani
i
seljanke
još
uvijek
u
određenoj
mjeri
marginalizirani,
uzme
li
se
u
obzir
da
kada
se
nekoga
želi
uvrijediti,
kaže
mu
se
da
je
„seljak/
seljanka“,
odgovara
kako
smatra
da
je
privilegija
danas
živjeti
na
selu.
S
ponosom
kaže
da
tu
živi
po
osobnom
izboru
–
kao
i
zahvaljujući
svojoj
djeci.
„Moji
roditelji
također
su
rođeni
i
odrasli
u
Sarajevu,
na
selo
smo
išli
ponekad,
najviše
u
Srednjobosanski
kanton
odakle
su
očevi
korijeni.
No,
od
tada
život
se
znatno
promijenio.
Naime,
danas
i
na
selima
imate
internet
koji
omogućuje
apsolutno
jednaku
informiranost
kao
i
edukaciju,
te home
office.
A
vrijeđanje
je
svakako
jedan
od
najvećih
grijeha
–
ubijanje
bez
oružja.
Nitko
od
nas
ne
može
birati
gdje
će
se
roditi.
Ne
smatram
da
bolji
ili
lošiji
ljudi
žive
i
rađaju
se
na
selu,
stoga
po
meni
ni
tada,
a
ni
sada
nema
mjesta
za
marginalizaciju
puka
koji
živi
u
ruralnim
dijelovima.
Na
zapadu
većinom
imućni
ljudi
žive
u
ruralnim
predjelima
i
imaju
kuće,
te
bježe
iz
prenatrpanih
i
onečišćenih
gradova“,
jasna
je
naša
sugovornica
koja
svoj
život
nastoji
živjeti
prema
Božjim
pravilima.

Živjeti
po
Božjoj
riječi
Uistinu,
u
Kristininu
domu
–
koga
dio
godine
dijeli
i
s
majkom
Slavicom
–
kada
ona
nije
na
jadranskoj
obali
ili
zbog
obveza
u
Njemačkoj
–
Riječ
Božja
se
poštuje,
počevši
od
samog
pozdrava Hvaljen
Isus
i
Marija i
sudjelovanja
u
svetim
misama,
obvezna
posta
i
nemrsa
–
petcima
i
kada
Crkva
to
nalaže,
a
i
mimo
toga
–
do
ustrajna
usađivanja
kršćanskih
vrjednota
djeci.
„Biti
vjernik
nije
nužno
vezano
za
mjesto
gdje
živimo,
ali
je
činjenica
da
su
crkve
u
ruralnim
dijelovima
uvijek
krcate
i
predivan
je
osjećaj
kad
ste
svaku
nedjelju
okruženi
poznatim
licima
na
svetoj
misi.
Uz
to
je
i
djeci
prirodno
ići
na
ispovijed,
vjeronauk,
svetu
misu
sa
svojim
prijateljima,
što
olakšava
odgoj
u
vjeri.
Za
mene
je
najljepši
pozdrav Hvaljen
Isus
i
Marija,
ali
ga
ovdje
znatno
češće
koristim,
nego
dok
sam
živjela
u
Sarajevu
ili
pak
na
zapadu.
Svoju
vjeru,
ne
samo
da
nosim
u
srcu,
nego
ju
i
živim,
te
smatram
da
je
ne
nužno
lakše,
ali
je
ljepše
živjeti
u
ruralnim
dijelovima“,
priča
nam
ova
ponosna
seoska
žena.

Riječ
je
o
osobi
koja
ukoliko
znancu,
ali
i
neznancu
nije
pomogla
–
zasigurno
nije
ni
odmogla.
Altruizam
je
to
koji
može
biti
inspiracija,
i
uistinu
se
osjeti
da
nije
glumljen,
nego
osobi
imanentan.
U
njezinu
domu
svatko
se
osjeća
dobro
došao,
te
jednostavno
ne
postoji
mogućnost
da
ne
bude
–
ja
l’
bio
sit,
ja
l’
gladan
–
počašćen.
Domaćim
delicijama,
dakako.

Teretana
i
solarij
u
prirodi
S
Kristinomsmo
se
dotaknuli
i
života
nekoć
i
danas,
s
posebnim
naglaskom
na
seosku
ženu.
„Ogromna
je
razlika
života
nekoć
i
sada
u
svim
sferama,
a
naročito
u
životu
žene
na
selu.
Iz
priča
svojih
baka
znam
da
im
tada
nije
bilo
jednostavno
jer
su
imale
znatno
nižu
naobrazbu
od
svoje
braće,
nisu
ih
roditelji
podupirali
u
njihovim
snovima
niti
talentima,
bilo
je
dostatno
da
mogu
biti
supruge,
majke
i
raditi
u
kući
i
na
polju.
Danas,
Bogu
hvala,
nema
tih
razlika!
Žene
su
obrazovane
i
sposobne
kao
i
muškarci,
što
im
omogućuje
samostalnost
i
samopouzdanje.
Danas
žene
na
selu
imaju
sva
moguća
pomagala,
kao
i
one
koje
žive
u
gradu“,
veli
nam
Kristina
koja
kao
glavne
prednosti
života
na
selu
vidi
čist
zrak
i
zdravu
hranu.
„Živimo
u
skladu
s
prirodom
i
imamo
mogućnost
djecu
od
malih
nogu
učiti
ispravno
osnovne
stvari.
Buđenje
uz
cvrkut
ptica,
gdje
nema
mjesta
stresu,
obroci
i
okrjepa
u
prirodi,
počevši
od
jutarnje
kave
pa
nadalje…
Nisu
nam
potrebni
ni fitness centri
niti
solariji
–
imamo
tjelovježbu
i
sunčanje
na
zraku“,
uz
smijeh
će
naša
sugovornica
koja
se
često
„druži“
i
s
kosilicom,
kao
i
s
ostalim
alatima
–
te
za
nju
nema
razlike
između
„muškog
i
ženskog
posla“
–
budući
da
veliko
imanje
nije
lako
održavati,
a
njezino
izgleda
poput
onog
iz
bajke.

„Moj
dan
je
jako
dinamičan
i
nikad
nema
rutine,
osim
u
jutarnjem
spremanju
djece
za
školu
i
odvođenju
u
istu.
Ustajanje
je
u
6:30
h,
buđenje
i
spremanje
djece,
te
spremanje
užine.
Nakon
što
ih
odvezem,
rasporedim
svoje
obveze
ovisno
o
vremenskim
uvjetima
i
godišnjem
dobu.
Svakako
ima
dosta
posla
u
kući,
bašči,
cvijetnjaku,
a
tu
je
i
redovito
košenje
površine
veće
od
2
000
m².
U
proljeće
najviše
posla
ima
oko
sijanja
i
pripreme
zemlje
za
sjetvu,
kao
i
oko
obrezivanja
i
krečenja
voćki.
Ljeti
se
najviše
družim
s
motikom
i
oslobađam
povrće
od
korova,
a
jesen
je
najdraža
jer
tada
ubiremo
plodove
svoga
rada
i
pripremamo
zimnicu.
Ured
sam
zamijenila home
officeom i
radom
na
računalu,
gdje
sama
mogu
rasporediti
radno
vrijeme
jer
sam
plaćena
po
učinku“,
kazuje
nam
Kristina
dodavši
kako
šećući
se
baščom,
dobije
ideju
što
taj
dan
napraviti
za
ručak.
„A
nakon
ručka
dok
guštam
uz
kavu
u
hladu
duda,
djeca
šetaju
našim
posjedom
i
slade
se
različitim
voćem.“

Seoski
raj
Mišljenja
je
da
je
glavni
razlog
seljenja
sa
sela
i
umiranja
istog
borba
za
egzistencijom.
„Odnosno,
mnogi
se
sele
zbog
kraće
vožnje
do
posla/škole
i
blizine
svih
drugih
institucija.
Mnogi
pak
žele
biti
u
središtu
događanja
i
rado
plaćaju
visoku
cijenu
gradskog
života.
Osobno
me
raduje
da
ima
dosta
onih
poput
mene
koji
se
vraćaju
na
selo
ili
pak
biraju
život
na
selu
jer
im
je
važnija
kvaliteta,
nego
kvantiteta.
Smatram
da
današnja
motorizacija
i
internet
olakšavaju
mnoge
stvari
i
omogućuju
nam
život
u
prirodi,
a
pri
tomu
nismo
odsječeni
od
grada.
Po
potrebi
smo
za
15-ak
minuta
u
svim
institucijama,
a
ne
moramo
gužvu,
buku
i
smog
trpjeti
24/7.
Nadam
se
da
će
–
po
uzoru
na
zapad,
jer
sve
oponašamo
–
i
ovdje
još
više
ljudi
spoznati
ljepotu
i
vrijednosti
života
na
selu,
te
će
sela
ponovno
oživjeti“,
iskrena
je
naša
sugovornica.

Svjesna
je
kako
je
odgoj
djece
svakako
najteži
i
najveći
zadatak,
izvesti
ih
na
pravi
put
i
napraviti
od
njih
dobre
ljude.
„Smatram
da
je
na
selu
to
lakše
jer
su
djeca
uključena
u
mnoge
poslove,
gledaju
starije
i
oponašaju,
uče
da
se
trebaju
boriti,
biti
vrijedni
i
truditi
se.
Ako
nema
sjetve,
nema
ni
žetve!
Mislim
da
djeca
koja
odrastaju
na
selu
više
cijene
mnoge
stvari
jer
vide
koliko
truda
i
vremena
treba
da
bi
se
proizvelo,
ubralo
nešto.
Osim
toga,
žive
u
skladu
s
prirodom,
više
ju
cijene
i
poštuju“,
rado
s
nama
dijeli
ova
savjesna
majka
koja
na
pitanje:
„Biste
li
se
ponovno
preselili
u
grad
i
zašto?“,
uz
smijeh
odgovara:
„Ne
daj,
Bože,
nužde.“

„Imam
još
uvijek
kuću
u
Sarajevu,
ali
ne
bih
bez
velike
nužde
živjela
tamo,
iako
sam
tu
rođena
i
djetinjstvo
provela.
Divno
je
otići,
biti
tamo
nekoliko
sati,
ali
i
vratiti
se
ponovno
u
svoj
seoski
raj“,
objasnila
je
te
uputila
riječi
poticaja
za
sve
one
koji
se
možda
premišljaju
oko
preseljenja
na
selo:
„Ako
sam
ja
–
‘asfaltina’
–
uspjela,
koja
je
uz
pomoć
interneta
učila
kako
se
što
sije
i
sadi,
smatram
da
može
svatko.
Gdje
ima
volje,
nađe
se
put!
A
nakon
nekoliko
mjeseci
ti
koji
probaju,
neće
nikad
više
poželjeti
život
u
gužvi
i
buci.“

Slobodno
možemo
reći
–
junakinja
naše
priče
–
Kristina
svjedoči
nam
koliko
je
život
na
selu
uistinu
lijep,
te
ukoliko
se
živi
po
Božjoj,
on
je
ispunjen
i
blagoslovljen.
Često
zna
spomenuti
kako
je
u
kući
u
kojoj
živi
–
koja
je
pripadala
njezinoj
baki
i
djedu
s
majčine
strane
–
zatekla
puno
blagoslova,
a
mi
možemo
posvjedočiti
da
je
i
sama
blagoslov
za
sve
one
koje
susretne
jer
je
osoba
koja
zagrli
svojom
toplinom
–
ponajprije
istinske
vjernice,
majke,
kćerke
i
vrijedne
seoske
žene
–
a
čiji
su modus
vivendi tjelesna
i
duhovna
djela
milosrđa.