Stoga je mjesto rođenja bitna stavka koliko god neki to smatrali tek pukom formalnošću.

Roditi se u Hercegovini poseban je blagoslov bez obzira na mnoge teškoće i tegobe kroz koje su prolazili i prolaze ljudi rođeni ispod ovog komada neba.

Srode se s ovim kršom i kamenjarom i za kamen bivaju srcem ušiveni.

Na kamenu se rode, na njemu naprave prve korake, po njemu u igri skaču, preko njega pješače do škola, na njemu sjednu dok odmaraju.

Oni su narod s kamena, geni su im kameni, ali im srce nije kameno već toplo i meko spremno uvijek pomoći.

Djetinjstva u Hercegovini su po našim selima nalikovala jedna drugom.

Bijahu to trošne male seoske kamene kućice u kojima su živjele višečlane obitelji u slozi i ljubavi.

Kućice su u to vrijeme bile uglavnom pravljene od kamena, a krovovi bijahu slamnati.

Drveni kredenci i fijakeri mogli su se naći u gotovo svakoj kući u Hercegovini. Poviše njih bijahu okačene platnene salvete sa izvezenim cvijećem i natpisima. Često su tri ili četiri generacije živjele pod istim krovom gdje nije bilo ama baš nikakvog luksuza. Oskudijevalo se u svemu, samo je smijeha, ljubavi i sloge bilo na pretek.

Centralni dio domova na zidovima je bio križ, slike Srca Isusova i Srca Marijina.

Kod ulaznih vrata ili prozora su bile petrolej lampe koje ne bi noću gorjele do kasno jer je valjalo štedjeti gaz.

Djeca iz hercegovačkih sela su znala pješačiti kilometrima do škole.

Često kroz velike snjegove i nevremena koja su ih pratila putem.

Jedno drugom bi posuđivali svoju odjeću i obuću jer ne bi doteklo za sve. Učili bi dok bi čuvali stoku.

Ljetne raspuste ne bi provodili poput djece iz grada u odmaralištima po moru već bi pomagali roditeljima u kući i oko kuće.

Zimi kada bi zameli snjegovi koji su u Hercegovini prije znali sezati i do pola metra, svaku “uzbrdicu ” bi “pretvorili u skijašku stazu”, te se spuštali u škipima, na komadu gume ili najlona.

Užad je imala svaka obitelj jer se njime privezivala drva, grmovi ili izvlačila voda iz čatrnja.

Majke ko majke, meka srca bi djeci kad su znale da očeva nema doma po par sati, vezivale užeta za voće da imaju ljuljačku. Djeca bi se u želju kratko ljuljala jer se moralo paziti i uže i voćka da se “ne izglođe “

Djeca su naučena da što god da imali da moraju dijeliti i ne smiju se svađati međusobno braća i sestre.

Kada bi došlo do kakve male svađe i razmiricama, majke bi znale reći “Ne svađajte se djeco moja, doći će vremena kad ćete biti željni jedni drugih”.

Znale su one dobro da se oduvijek moralo ići nevoljko iz ovog krša I kamenjara trbuhom za kruhom.

Posebnost je djeci bila kada bi jedanput kroz njihovo selo u djetinjstvu prošao fotograf.

Tada bi ih Majka okupila, pročešljala, obukla odjeću, ali bi stali tako da se ne vidi ona sa “zakrpama” i svi bi se članovi obitelji poredali kako bi mogli stati u jednu fotografiju. Svaka obitelj je imala po jednu takvu fotografiju koja im je imala značaj.

Djetinjstva djece hercegovačkih sela obilježena su radom.

Gotovo svako dijete je znalo pomusti krave i ovce, kupiti sijeno, izvlačiti vodu iz čatrnja, pojiti stoku, “diti” stogove i grmove, nositi drva, mesti maslo, kositi, orati, sijati, žeti…

Znali su saditi, brati i nizati duhan.

Nisu se stidjeli nikakvih težačkih poslova već su bili ponosni što mogu pomoći.

Bolje rečeno, to je bilo sastavni dio njihovog odrastanja i djetinjstva

Djed je bio “glava kuće”, a baka je držala i nosila na svojim sićušnim plećima 3 stupa kuće.

Znalo se za red i poštovanje.

Čuvali su se običaji i tradicija.

Na kraju dana bi se okupili svi članovi u obitelji u molitvi i najčešće je to bila molitva , “Pozdravljali bi Gospu”.

Dok bi obitelj složno molila u fijakeru bi se širio miris kruha koji se pekao u fijakerima.

Djeca bi za rana išla leći dok bi stariji ostali još kratko iza njih u razgovoru.

Znalo se za stid.

Kod krštenja djece bi se posvećivala pažnja pri odabiru kuma ili kume jer su po narodnim vjerovanjima djeca mogla “poprumiti” karakterne osobine kuma ili kume ili kako bi se znalo reći “ubacit će se na kuma/kumu”

Obično je u svakom selu bila jedna žena koja je znala “vrtiti” uši djevojčicama koje bi željele nositi naušnice. Taj čin se izvodio s običnom iglom koja bi se prethodno “spalila” (vrh igle bi se upaljenom šibicom ili u vatri držao dok ne ne pocrveni) i onda bi se napravila rupicama u uhu kroz koju bi se provlačio crveni konac da ne zaraste. Nakon tog “tretnana” bi se mjesto uboda namazalo rakijom da se ne bi inficiralo.

Uvijek bi prvo jeli stariji, pa onda djeca koja bi sjedila za malom drvenom “sinijom” i “čekala svoj red”.

Majke ili bake bi “kriomice” dok im dođe red za jelo, znali sićušnijoj djeci dati krišku kruha na kojoj bi mirisala gusta kora kajmaka sa varenike(mlijeka).

Kada bi stariji ulazili u kuću, djeca bi ustajala i bez obzira na doma dana pozdravljali bi sa “Hvaljen Isus i Marija”

U drvenim ambarima bi se čuvalo brašno, naćve u kojima se mijesio kruh i sakrivena kutija keksa za goste kada dođu.

Ponekad i neka bombonjera skrivena na dnu ambara među brašnom. . A, te posebne stvari su se čuvale da se ugosti fratar.

Jelo se sve domaće i prirodno, pa su ta djeca bila snažna i rumena.

Slatko bi bilo samo ono što su majke i bake spremile svojim rukama od domaćih plodova.

Uglavnom bi to bile za nedjelju pripremljene štrudle od oraha i domaćeg mekmeza, milobrod, žuti kolač, prevrte posute šećerom i uštipci.

Uštipci su posebna kulinarska delicija u Hercegovini i svako djetete je “raslo na uštpcima”. Posebno je bilo i “serviranje:, te bi bake na komad grančice stavile topao uštipak i davale unučadi.

Komad grančice bi služio kao “zaštita” da se ne opeku.

Nedjelje su bile rezervirane za svetu Misu. Tada se oblačila najljepša odjeća i u grudima smilje umjesto parfema.

Djedovima bi na glavi bile obično kape “francuzice” koje bi se skidale u crkvi za vrijeme svete Mise, a bake bi na svojim glavama imale “ružalje”.

Svaki odlazak na svetu Misu bio je prožet radošću i veseljem.

Svake godine uglavnom s proljeća bio bi Blagoslov polja.

Nakon svete Mise bi se narod okupio uz pjesmu i veselje ostajao dugo zajedno.

U bačvama bi bilo piće koje su mogli kupiti, našlo bi se u ponudi bombona i ponekih slastica koje bi roditelji kupovali djeci taj dan.

Hranu bi nosili u svojim vunenim torbicama, gdje bi se uglavnom moglo naći peksimeta, pite, cicvara, sira, kruha i “peča” mesa.

Djeca su voljela ići sa svojim roditeljima, ne samo u svoje selo već i po susjednim selima na Blagoslov polja i na velike Svetkovine.

U Boga se uzdalo, Njemu se molilo, zazivalo Ga i zahvaljivalo mu na svemu.

Zapravo, ovaj narod ovdje je unatoč svemu opstao, preživio i živi prvenstveno uzdajući se u drugoga Boga I Njegovu milost i zaštitu.

Stoga bi djeci koja bi odlazila u gradove na školovanje ili na rad, majke davale “veliko bogatstvo”, koje nisu mogli steći, ma koliko god uspješni bili negdje drugo, a to bijahu Krunice i savjeti zlata vrijedni.

Blagoslivljale i molile za njih i naglašavale da u životu mogu dosta toga zaboraviti, ali da ne smiju zaboraviti dragoga Boga i da sve što im se nađe kao prepreka i tegoba na putu predaju u Božje ruke i skrušeno mole.

Kada sve sagledamo, ne možemo se oteti dojmu da su to bila teška djetinjstva, ali sa druge strane baš su takva djetinjstva oblikovala i napravila čestite i poštene ljude.

Ljude koji nisu zaboravili od kud su protekli i tko su.

Nisu zaboravili da je Krunica jedino oružje protiv zla i sotone i to prenosili na svoje potomke.

Danas djeca odrastaju u posve drugim uvjetima i imaju puno više već što su imali prije.

Sve im se nudi i dostupno je na dohvat ruke, ali se smijeh manje čuje.

Ljubav se manje dijeli.

Nemaju one iste obveze koje su imala djeca nekada u hercegovačkim selima, ali imaju druge teškoće I tegobe koje im ometaju normalan rast i razvoj. Imaju teže strahove i nemire.

Ali vratimo se na početak ovog teksta u kojemu je naglašeno kako je mjesto rođenja važna stavka koja ih “obilježi” i ne mijenja kroz život.

Onda nam daje nadu upravo to što znamo da se ovdje u zemlji sunca, zemlji kamena i skrušene molitve, zemlji Gospe Međugorske, ovaj narod zna da se jedino i uvijek može uzdati samo u dragoga Boga. I to je ona neraskidiva poveznica koja se ne razlikuje u djetinjstvu u ona davna vremena i ova nova.

Kako god da okrenete, dobro je roditi se u Hercegovini jer uz ono mjesto rođenja koje trajno ostaje upisano u dokumentima, ostaje trajno u srcima i umu ovih ljudi kako uz Svemogućeg nema nemogućeg.